Orijentalni filolog Alija Bejtić nas je, među ostalim, zadužio i svojim radom „Jedno viđenje sarajevskih evlija i njihovih mezarova kao kultnih mjesta“, objavljen u „Prilozima za orijentalnu filologiju“ Orijentalnog instituta u Sarajevu (POF, XXXI/1982., str. 112–113). Uz njega su o predajama i svetoj historiji te njenim protagonistima (uglavnom šejhovima i dervišima) pisali Aiša Softić, Esma Smailbegović i Vlajko Palavestra. Jedna od njih su i predaje o Žutom Hafizu, koje su i dan-danas aktuelne i mogu se čuti u sarajevskim tekijama.
Sari (Žuti) hafiz Hasan-efendija smatra se evlijom i Alija Bejtić tvrdi da se zna za njegov mezar, turbeta nema, i da je mjesto hodočašća ograđeno samo parmacima. Bilježi se da je preselio 1778/1779. i da je ukopan na groblju Nadkovači.
Predaja, koju je zabilježila Esma Smailbegović, kazuje da su se u doba Žutog Hafiza dvojica ljudi prepirali da li valja pred večer nokte rezati. Jedan je govorio valja, a drugi ne valja. Zato oni pođoše hafizu da im on kaže čije je mišljenje ispravno. Kad dođoše njemu, ne malo se začudiše, hafiz je sjedio i nokte rezao, a bilo je vrijeme akšamu. Onaj koji je tvrdio da valja i pred večer nokte rezati reče: „Hafiz-efendija, već je akšam, a ti nokte režeš. Zar to valja činiti?“ Na to će mu hafiz: „Bogu je čistoća u svako doba draga. Ti se čisti, pa u koje hoćeš doba.“
Pripovijeda se da je neki Čeljo zbog mnogih prestupa bio protjeran iz Sarajeva. On je živio u progonstvu dugo vremena i bio se skoro obikao. Jednog dana vidi Žutog Hafiza gdje ide prema njemu. Kad je došao do njega, reče: „Kad ti, Hafize, dođe ovamo? Jesu li i tebe protjerali?“ Na to će mu Hafiz: „Došao ja, Čeljo, po te da te vodim u Sarajevo. Stani mi na nogu i zatvori oči!“ Čeljo mu stade na nogu i zažmiri. Pošto mu Hafiz reče da progleda, on vidje da nije više u tuđem svijetu, nego – na Kovačima u Sarajevu. Hafiz ode svojim poslom. A Čeljo kući u Čeligoviće.
Jednu predaju o Žutom Hafizu je zapisao Vlajko Palavestra, koja kaže da su se neke šaljivdžije dogovorile da ga malo ismiju pa su svog druga polegli u tabut (sanduk). Zatim otišli da pozovu Žutog Hafiza da mu klanja dženazu. Kada su otišli do kuće gdje je Hafiz živio, on je klanjao i, kad je završio, pitao ih je šta su trebali, a oni su mu ispričali šta žele. Hafiz je došao i zatim su krenuli da klanjaju dženazu. On se okrenuo prema njima i kratko ih upitao da li će klanjati dženazu mrtvom ili živom čovjeku, na šta su mu oni odgovorili mrtvom, jer ko je još dženazu klanjao živom čovjeku. Kada su završili sa dženazom i ispratili hafiza, otkrili su tabut i vidjeli da njihov drug nije živ.
Još jedna predaja otkriva da su vjernici Žutog Hafiza smatrali vidovitim te mu se obraćali i nakon preseljenja raznim molbama i kazuje da je nekoj ženi, kad se selila iz jedne kuće u drugu, nestalo nekih stvari. Ona je potom otišla na Hafizov mezar i uzela malo zemlje s njega te je donijela kući. Oko ponoći ukaže joj se u sobi gdje je spavala čovjek potpuno žut, bijele brade, u zelenu džubetu, pa joj reče:
– Što mi ne daš mira? Stvari koje tražiš ukrali su ti kolari što su ti prtljag preseljavali!
Još jedna predaja upućuje na njegov mezar na lijevoj strani Kovača. Vjerovalo se da će onoga ko pokraj mezara prođe, a ne prouči Fatihu za dušu Žutog Hafiza, boljeti noge. Ako se to desi, valjalo je uzeti malo zemlje s mezara, ponijeti kući i doviti nad tom zemljom, pa će bolest proći. Ako ovaj nesretnik zemlju sutradan ne vrati na mezar odakle je uzeo, vjerovalo se da taj čovjek neće imati mira sve dok zemlju ne vrati.
