Posjeta predsjednika Narodne Republike Kine Xija Jinpinga Saudijskoj Arabiji početkom decembra 2022. godine, na poziv kralja Saudijske Arabije Salmana bin Abdulaziza Al Sauda, prema priznanju službenog Pekinga, predstavlja najveću diplomatsku inicijativu Kine u arapskom svijetu do danas. Značaj te posjete, s aspekta globalne politike, također je veliki, i to ne samo u simboličnom smislu.
Rijad je ovim potezom demonstrirao stanovitu neovisnost i autonomnost u donošenju strateških odluka u domenu vanjske politike, ne samo bez prethodnog blagoslova i odobrenja Washingtona, koji već više od pola stoljeća usmjerava politiku Saudijske Arabije u skladu sa svojim interesima, već praktično uz nos politici Bidenove administracije u Washingtonu. Vlasti u Rijadu na ovaj su način pokazale da se ubuduće neće uopće obazirati na to kako će Washington tumačiti politiku ove bogate i utjecajne arapske kraljevine, već su odlučni širiti globalne saveze izvan višedecenijskog strateškog partnerstva sa Zapadom, a napose sa SAD-om. U tom smislu, Saudijska Arabija zaslužuje svaku pohvalu jer se usudila iščupati iz kandži Washingtona i voditi samostalnu vanjsku politiku u vlastitom interesu.
ŠTA WASHINGTON ZNA O PLANOVIMA PEKINGA
Posjeta lidera najveće globalne ekonomske sile nakon SAD-a energetskom gigantu i vodećoj arapskoj i muslimanskoj državi dolazi u trenutku kad su saudijski odnosi s Washingtonom prilično zategnuti, nominalno zbog problema kršenja ljudskih prava u Saudijskoj Arabiji (ovo je, naravno, jedan od klasičnih izgovora Washingtona, ali nikad nije presudan u određivanju vanjske politike prema nekoj zemlji) i podrške Saudijske Arabije ograničavanju proizvodnje nafte prije američkih novembarskih kongresnih izbora. Washington, naravno, insistira da je posjeta predsjednika Kine pokušaj prodora Kine u regiju arapskog svijeta i širenja utjecaja, ali da to neće promijeniti odnos SAD-a prema arapskim strateškim partnerima na Bliskom istoku. Washington je svjestan da je Kina danas najveći potrošač energije i da je logično da gradi dobre dugoročne odnose sa zemljama koje je snabdijevaju energijom. Međutim, planovi Kine u zemljama Zaljeva ne mogu se površno reducirati na energetsku ovisnost, o čemu svjedoči veliki broj potpisanih ugovora o ekonomskoj i tehnološkoj saradnji Kine sa Saudijom, ali i drugim zemljama regije. Saudijski ministar energetike princ Abdulaziz bin Salman nije krio da Rijad želi postati dugoročni i pouzdani energetski partner Pekinga i da će dvije zemlje osnažiti saradnju glede lanaca snabdijevanja energijom, te da će uspostaviti veliki regionalni hub u kojem će biti koncentrirane kineske kompanije u Saudijskoj Arabiji. Kineske i saudijske firme potpisale su više od 30 ugovora koji se tiču ulaganja u obnovljivu energiju, informatičku tehnologiju, usluge, transport, građevinarstvo i druge sektore. Procjenjuje se da su ti ugovori vrijedni više od 30 milijardi dolara. Nema sumnje da posjeta kineskog lidera predstavlja epohalnu prekretnicu u povijesti razvoja kinesko-arapskih odnosa, prema riječima portparola Kineske vlade Maoa Ninga.
Moglo bi se zaključiti da je pompeznom dobrodošlicom koju je iskazala predsjedniku Kine ova kraljevina poslala signal Washingtonu da ima alternativu, izrazivši na taj način svoje frustracije zbog američkog postepenog napuštanja svog ključnog arapskog saveznika u Rijadu. Saudijski kolumnist Abdulrahman Al-Rashed u Asharq Al-Awsatu objasnio je da Peking nema nikakvih zahtjeva i da se ne želi miješati u unutrašnja pitanja Kraljevine, niti želi utjecati na njenu politiku ili ideologiju, što je za saudijske vlasti posebno prihvatljivo budući na strah režima u Rijadu da bi Washington mogao posegnuti na svrgavanje Muhameda bin Salmana, s obzirom na njegove prethodne bliske odnose s Donaldom Trumpom, a prema ranije izraženim željama Washingtona, posebno u krugovima američke duboke države, da na kormilo kraljevine instaliraju svog favorita, poslušnog, provjerenog i povjerljivog Muhammada bin Nayefa, unuka osnivača monarhije kojem je aktuelni kralj amidža a koji je imao najbližu saradnju s američkom CIA-om, a kojeg službeni Rijad tereti za korupciju.
KINA SE NE ODRIČE SVOJIH VEZA S IRANOM
Zanimljiva je također činjenica da Peking nema namjeru prekidati ili reducirati svoje ranije sklopljene strateške dugoročne veze s Iranom, glavnim regionalnim geopolitičkim rivalom Saudijske Arabije. Štaviše, uspostavljanjem dobrih odnosa s objema zemljama Peking je pokazao svoju političku zrelost i mudrost, a u Rijadu se to tumači kao svojevrsna garancija da Peking neće manipulirati svojim vezama u regiji na štetu bilo kojeg svog partnera, kako je to do sada činio Washington. U tom kontekstu, posebno zbog ranije uspostavljenih dobrih odnosa Kine i Iraka, Bagdad već duže vrijeme pokušava posredovati u normalizaciji i približavanju odnosa Rijada i Teherana i bio je sjedište najmanje pet ozbiljnih diplomatskih susreta Saudijaca i Iranaca.
Postoji i škola mišljenja koja tvrdi da je i iranski general rahmetli Kasim Sulejmani, legendarni komandant jedinica Quds, koje su djelovale u sastavu Iranske revolucionarne republikanske garde (IRGC), a kojeg su ubile američke okupacione snage u Bagdadu, također bio aktivno involviran u mirovne procese približavanja Irana i Saudijske Arabije. Budući da približavanje i mir između dva najmoćnija regionalna rivala, Irana i Saudijske Arabije, nikako nije bio u interesu Trumpove administracije i vojno-industrijskog američkog kompleksa i, dakako režima u Izraelu, stoga je Kasim Sulejmani morao biti likvidiran. Iran je u znak odmazde uzvratio napad pogodivši balističkim raketama američku vojnu bazu u Iraku zapadno od Bagdada i drugu bazu u Erbilu na sjeveru Iraka, uz prethodnu najavu iračkim vlastima da će to učiniti. Bio je to najveći raketni napad iranskih snaga na američke baze u Iraku. Institut za strateške studije u Washingtonu objavio je informaciju da je ovim napadom Iran demonstrirao do tada najveću preciznost i da su iranske balističke rakete kratkog dometa precizno pogodile bazu koja je prethodno bila evakuirana. Bivši komandant američke Centralne komande general Kenneth Franklin McKenzie (umirovljen u aprilu 2022), koji je naredio ubistvo Kasima Sulejmanija, priznao je da su Iranci tom prilikom demonstrirali sposobnost i preciznost i da su precizno pogodili ciljeve koje su planirali.
PRESTROJAVANJE SNAGA U SVIJETU
Posjeta kineskog predsjednika Xija Jinpinga Saudijskoj Arabiji pobudila je veliki interes širom svijeta i doživjela je pozitivan publicitet u brojnim zemljama. Prijem tog nivoa u Rijadu do tada nije organizovan ni za jednog državnika, što jasno ukazuje na prestrojavanje snaga u novom multipolarnom svijetu. Poslovni ugovori i sporazumi u civilnom domenu jasno ukazuju na razliku između pristupa Kine i Amerike prema arapskim zemljama. Ugovori koje je ranije iznudio bivši američki lider Trump imali su za cilj ispumpavanje ogromnih količina novca iz budžeta Saudijske Arabije radi kupovine američkog naoružanja, što je izazvalo histeriju i zabrinutost u regiji. Kineski lider održao je nekoliko samita sa šestočlanim Vijećem za saradnju u Zaljevu (GCC) i liderima drugih arapskih zemalja, uključujući i one koje su decenijama bliski saveznici SAD-a.
Husejin Askeri, profesor emeritus međunarodnih odnosa na Univerzitetu George Washington, posjetu Xija Jinpinga Saudijskoj Arabiji vidi kao pokušaj Kine da se smanji moć i prisustvo Sjedinjenih Država u Perzijskom zaljevu. Askeri vjeruje da, pored nastojanja da osigura izvore energije, prisustvo Kine u Perzijskom zaljevu u jednu ruku znatno komplicira i otežava nastojanja Washingtona da svoju pažnju usmjeri prema istoku Azije i Pacifiku, kako bi okružila i oslabila utjecaj Kine (containment) u Istočnoj Aziji.
Na početku samita Kine i GCC-a kineski lider je potvrdio namjere Pekinga, kazavši da će “Kina nastaviti odlučno pomagati zemljama GCC-a da očuvaju svoju sigurnost i izgrade sistem kolektivne sigurnosti za cijeli Perzijski zaljev, te da će Kina nastaviti uvoziti velike količine nafte iz zemalja Zaljeva na dugoročnoj osnovi”.
U zajedničkoj izjavi koja je usvojena na kraju arapsko-kineskog samita izražena je podrška poziciji Kine o Tajvanu i odbačena bilo kakva ideja o nezavisnosti Tajvana. Posjeta kineskog predsjednika i sastanci na visokom nivou s rukovodstvom Saudijske Arabije, zaljevskih zemalja i drugih arapskih država dokaz je da je Kina posvećena jačanju prisustva i proširenju uloge Pekinga u Zaljevu i široj regiji Zapadne Azije.
S druge strane, lideri zaljevskih i drugih arapskih država izrazili su volju da promoviraju sveobuhvatnu saradnju s Kinom, zadržavajući pritom pravo savezništva sa SAD-om i ne dovodeći formalno u pitanje partnerstvo koje ih dugo veže za Washington, iako su duboko svjesni da bi balansiranje između Pekinga i Washingtona bilo trajno teško održivo. Glasnogovornik američkog State Departmenta komentirao je posjetu kineskog predsjednika Saudijskoj Arabiji, istaknuvši da SAD ostaje duboko posvećen sigurnosti na Bliskom istoku i u regiji Zaljeva, dodavši da je komparativna prednost Amerike u njenoj sposobnosti da gradi koalicije, partnerstva i da integrira odbrambene strukture. Govoreći o borbi protiv terorizma, osiguranju plovidbe i suprotstavljanju drugim sigurnosnim prijetnjama u regiji, nema poređenja s onim što Sjedinjene Države mogu pružiti. U kojoj će mjeri Washingtona zadržati utjecaj u regiji GCC-a, moći će se preciznije govoriti u bliskoj budućnosti. Ipak, malo je vjerovatno da će SAD moći zadržati svoju nekadašnju nadmoć i utjecaj u ovoj regiji. Nema sumnje da je Samit u Rijadu formulirao zajedničku viziju strateškog partnerstva između arapskih zemalja Perzijskog zaljeva i Kine. U svakom slučaju, pomenuta posjeta signalizira da unipolarni svijet koji smo donedavno poznavali, svijet koji je karakterizirala američka hegemonistička uloga u zemljama Bliskog istoka, postepeno postaje prošlost. Dolazi nova bipolarna era, iako je neki vide samo kao tranziciju na putu ka oblikovanju multipolarnih odnosa u svijetu koji će biti izvan totalne kontrole i dominacije Zapada.
UMJESTO BORBE ZA KONTROLU NAFTE
Zapadni mediji i centri moći koji ih njedre već duže vrijeme tvrde kako se kineska diplomatija pokazala uspješnom samo u Centralnoj i Jugoistočnoj Aziji, te kako Peking u Zapadnoj Aziji nema ni utjecaja ni perspektive.
Neki ugledni historičari insistiraju da je jedan od ključnih razloga za izbijanje Drugog svjetskog rata bila borba za kontrolu nafte. Japanski napad izveden 7. decembra 1941. na američku pomorsku bazu Pearl Harbor, koji je označio početak rata u Tihom okeanu, upravo se vezuju za naftni faktor. Ovaj napad povezan je s namjerom Japana da zauzme naftom bogata ostrva indonezijskog arhipelaga, zbog čega je morao ući u direktnu konfrontaciju sa SAD-om, Velikom Britanijom i drugim evropskim zemljama. Nacistička Njemačka je, također, u svojim pohodima ka istoku pokušala svim raspoloživim sredstvima riješiti svoje naftno pitanje. Stoga, nije uopće iznenađujuće što je SAD nakon Drugog svjetskog rata svoju ekspanziju na Bliskom istoku bazirala na pretpostavci da je nafta u to vrijeme bila glavni pokretač industrijskog razvoja država. U to vrijeme SAD nije imao dovoljne količine ovog dragocjenog resursa. Sve do prije jednu deceniju SAD je bio prinuđen kupovati 60 posto svoje nafte na međunarodnom tržištu. Revolucija proizvodnje nafte iz škriljaca u američkoj naftnoj i plinskoj industriji revolucionarno je promijenila američku poziciju, a Amerika je postala najveći snabdjevač nafte na svjetskim tržištima. Nakon prestanka američke ovisnosti o energentima iz Perzijskog zaljeva, počelo je i postepeno reduciranje američkog vojnog prisustva na Bliskom istoku. To se automatski odrazilo i na smanjenje američke političke i ekonomske podrške zemljama regije GCC-a. Analogno tome, odnosi SAD-a sa zemljama Perzijskog zaljeva počeli su slabiti.
Kina je prepoznala šansu i ovu situaciju vješto iskoristila. O tome svjedoči i izvještaj Ministarstva vanjskih poslova Kine o kinesko-arapskoj saradnji u novoj eri, objavljen početkom decembra 2022. U izvještaju se navodi da su Kina i arapske države već uspostavile atmosferu strateškog međusobnog povjerenja zasnovanu na sličnim pogledima o poštovanju principa suvereniteta, nemiješanju u unutrašnje stvari država i izbjegavanju politike moći i hegemonizma. U Kini se koncept hegemonizma koristi prvenstveno u odnosu na američku politiku. Stoga, pored energetskih potreba, poseban naglasak Pekinga jeste na suprotstavljanju američkoj hegemoniji zajedno s arapskim državama, odražava jedan od glavnih ciljeva Kine u jačanju njenih veza s arapskim svijetom. Pogotovo u kontekstu sve učestalijih napada SAD prema Kini i otvorenog odbacivanja diktata Washingtona od arapskih zemalja na Bliskom istoku. Zajednički projekti koje je Peking predložio za implementaciju podrazumijevaju ne samo finansijsku i trgovinsku saradnju već i dugoročno tehnološko partnerstvo. Saudijska Arabija otvara svoje tržište za nekoliko velikih kineskih visokotehnoloških kompanija, prije svega za Huawei, koji je nedavno ponovo ograničen u SAD-u. A takva otvorenost Saudijske Arabije je dokaz visokog nivoa povjerenja između Pekinga i zemalja Perzijskog zaljeva. Zanimljiva je i zajednička rasprava Kine i Saudijske Arabije o sigurnosnim pitanjima koja su dugo vremena bila prerogativ interakcije između Rijada i Washingtona, kada su Sjedinjene Države garantovale sigurnost Saudijskoj Kraljevini. Međutim, Peking je pokazao spremnost da učestvuje u raspravi o ovakvim pitanjima na Bliskom istoku, prvi put dajući takve garancije daleko izvan svojih granica.
