Ne prestaju oštre reakcije na izjavu Nermina Nikšića, predsjednika SDP-a da je nepokretna imovina u bh. entitetu Rs “njiva”.
Naime, Narodna skupština Rs-a usvojila je zakon o nepokretnoj imovini, koji je ranije Ustavni sud Bosne i Hercegovine stavio van snage, jer entiteti nemaju ustavnu nadležnost da reguliraju pravne materije u nadležnosti države. Neposredno nakon usvajanja spornog zakona, Nikšić je pitao kakva je korist od toga na koga će se knjižiti neka njiva, ako nema ljudi u Bosni i Hercegovini.
Koliko imovina, koju Nikšić naziva njivama, znači preživjelim žrtvama Genocida, u razgovoru za Stav pojasnio je Elvis Muminović, iz Kamenice kod Zvornika.
“Tamo gdje sam se rodio i gdje sam kao dječak dočekao Genocid imamo 14 njiva. I po njima gomile stećaka, čuvara Bosne. Uzorane su naše njive, ali ne da bi se zasijalo, nego da bi se povadile kosti 4.500 ubijenih. Zna li Nermin Nikšić kako svjetski mediji prozvaše naše njive u Kamenici? Dolina masovnih grobnica! E, pa Nermine, ti daj svom partneru Dodiku i svoju njivu i svoju ženu ako hoćeš. Ovu moju njivu i u njoj stećak na jednom, a kosti ubijene braće na drugom kraju, dirati ne smijete˝, poručio je Muminović.
Priča Muminovića o porodičnoj prošlosti iz prve polovine 1990-ih godina ne razlikuje se mnogo od ostalih porodičnih priča iz ovih krajeva, gdje je broj preživjelih žrtava manji od broja ubijenih.
“Veliki je emanet pričati istinu. Početak rata me zatekao kao osnovca, sedmi razred. Dovoljno zreo da sve dobro zapamtim, a ipak nedovoljno dorastao da se nosim sa bremenom rata. Mi smo u Kamenici bili pod opsadom skoro godinu dana, da bi u martu 1993. agresori uz pomoć snaga iz Srbije konačno slomili otpor branioca i svi smo krenuli put Srebrenice, jedine slobodne enklave u Podrinju. U tim žestokim napadima agresora poginula su mi dvojica braće Enver i Avdo, a brat Bego biva ranjen. Iza Envera je ostalo jednogodišnje dijete, a iza Avde četvero djece˝, započinje priču naš sagovornik.
Prije nego su krenuli ka Srebrenici polazili su nekoliko puta za Tuzlu, jer im je bilo i bliže, a i sigurnije, s obzirom na to da je velika slobodna tetitorija. Kretali su po noći kroz srpske položaje, ali brzo su ih otkrivali, jer je u kolonama bilo i male djece, a majkama je bilo teško kontrolisati plač te dječice. Bilo je nemoguće provući se neprimjećen.
“Agresori nisu birali, i mi djeca i naše majke su za njih bili legitimna vojna meta. Tako da smo mi već i prije Srebreničkog genocida doživjeli strašan egzodus. Gazili smo mrtva tijela izbjeglih koji su već ranije naišli na zasjedu. Ipak, put ka Srebrenici je bio duži, ali lakši, jer se prolazi kroz teritoriju koju Srbi nisu bili zauzeli. U Srebrenici je bio pakao. Jeste slobodan grad, ali ogroman broj ljudi, izbjeglica sa područja Zvornika, Vlasenice, Bratunca se sjatio u mali grad koji je već tada bio razrušen. Mnogi su spavali pod balkonima zgrada, u halama porušenih tvornica, ali najgora je bila glad. Ja, otac, majka i sestra Enesa smo nešto ponijeli od kuće, razvlačili bismo danima komad hljeba da bismo preživjeli. Krajem marta 1993. u Srebrenici sam prvi put vidio plave šljemove, a ubrzo je počela pristizati i humanitarna pomoć. U kamionima su dovozili hranu, a u povratku kupili i vozili izbjeglice prema Tuzli. Tako smo i mi odlučili. Otac je bio teški astmatičar, a obolio je i od tuberkuloze. U Srebrenici nije bilo lijekova, nit bolničkog tretmana. Odlučili smo se ukrcati u jedan od tih kamiona da bismo došli u Tuzlu, kako bi se otac smjestio u bolnicu˝.
Bila je, sjeća se Muminović, strašna gužva. Mnogi se nisu uspjeli ukrcati. Od njih četvero, on i otac su se uspjeli popeti u kamion, a sestra Enesa i majka nisu. I tako su ostali razdvojeni. Elvis i otac su otišli ka Tuzli, a njih su dvije ostale u Srebrenici sve do pada.
“U putu su nas Srbi maltretirali, bacali su na nas kamenje, psovali, vrijeđali, a srpska vojska je svako malo zaustavljala kolonu i nešto kontrolisala. U Capardama su nas držali tri sata, u hladnim otvorenim prikolicama i iživljavali se nad našom mukom. Mene su htjeli skinuti, jer sam za njih bio dovoljno veliki da, kako reče jedan od njih, nosim pušku i ubijam Srbe. Prijetio mi je da će me ubiti, ali ne puškom, nego nožem. Pomirio sam se s tim, samo sam poželio da bude brzo. Allah je htio da se u svu situaciju umiješa stariji srpski vojnik koji mu je rekao da me ostavi na miru, da sam dijete i da ću svakako lipsati do Tuzle. Bio je blizu da mu se procjena i obistini, jer su iscrpljenost, glad i strah od mene stvorili zombija od blijede kože i nešto koščica. Sreća, oca nisu primijetili, bio je u sredini, ali onako teško bolestan mogli su mu samo prekratiti muke. Preselio je kada smo došli u Tuzlu˝.
Naš sagovornik, tada trinaestogodišnjak, u Tuzli se snalazio sam, bez roditelja. O majci i sestri ništa nije čuo, osim što je sam shvatio da nisu u konvoju.
“Čekao sam i sljedeći konvoj. Uzalud. Nakon nekoliko misija ta praksa sa konvojima i prevozom ljudi na slobodnu teritoriju je prekinuta, tako da smo ostali razdvojeni, a komunikacija je bila samo uz poruke preko Crvenog križa. Tako mi je Enesa, jednog majskog dana 1995. godine, u pismu napisala da se udala i da je počela raditi u bazi holandskog bataljona. Pisala je i to kako sad može pomoći i majci i da joj je čak obezbijedila i pravu pravcatu kahvu. Bio sam sretan zbog njih, ali to je kratko trajalo. Pri padu Srebrenice Enesa se odluči da krene preko šuma, sa svojim suprugom, jer u Potočare, četnicima u ruke nije smjela. Majka je otišla u Potočare, i nakon tri dana prevezli su ih do Dubrava. Enesa nije uspjela preći. Ostala je ranjena u Kamenicama, a njen suprug Sadif pokušavao ju je spasiti. Nosio ju je sve do Pobuđa, ali su ih četnici zarobili i strijeljali. I njega i Enesu, i Sadifovog oca i brata. Ja i majka ništa o tome nismo znali godinama. Enesino tijelo je pronađeno u masovnoj grobnici u Konjević Polju. Po majčinoj želji ukopali smo je u Kamenici kod brata Envera i Avde.”
