Jordanska vojska iz aviona je ispustila humanitarnu pomoć iznad Gaze. Hiljade Palestinaca među kojima je hiljade djece na obali je čekalo da padnu s neba paketi humanitarne pomoći.

Možda je slučajnost, a možda su to neke nedokučive niti koje spajaju nas i Palestince. Na isti datum, 28. februara 1993. američki vojni transporteri izbacili su iznad istočne Bosne prve tovare humanitarne pomoći u hrani i lijekovima, čime je počela “Operacija padobran” u ratom zahvaćenoj Bosni i Hercegovini.

Tog dana u podrinjskim mjestima Nova Kasaba, Cerska, Konjević Polje, Pobuđe, koji su od početka agresija bili u okruženju i nikakva pomoć nije ni mogla do njih stići, padao je snijeg, prava mećava. Cijeli dan. Mi, djeca, smo bili prinuđeni ostati u kući, manje zbog snijega a više zbog granata. Sestra i ja smo cijeli dan “pravili” kolače. Jeli zamišljene slatkiše.

U suton je Muhamed, koji je sa majkom i sestrom živio kod nas nakon što su protjerani iz svoje kuće, sav zameten snijegom, pokucao na prozor s kojeg se pružao pogled na dnevnu sobu, u kojoj smo u tom treutku sjedili svi mi ukućani. Kroz zamagljeno staklo upitao je: “Hoćete li slatkiša?”

U tom treutku, njegova majka Tima, poskočila je smjesta, opsovala mu majku i rekla: -“Sad si našao pričati o slatkišima, a djeca ih cijeli dan sanjaju.”

U tom treutku otvaraju se ulazna vrata i leti crna vreća, pada nasred sobe i iz nje ispadaju slatkiši. Pravi pravcati slatkiši. U zimu 1993. Nikada, ni prije ni poslije, tokom djetinjstva nisam doživio veću radost. Zapravo, ta radost može se mjeriti samo sa šarenim balonom koji sam te zime, dok sam bio bolestan, dobio od simpatije iz razreda. A Muhamed, on je bio na straži u Cerskoj. Prvi paketi humanitarne pomoći padali su u blizini njegovih rovova, na “ničijoj zemlji”. Bilo je sigurno jako rizično, što zbog mina, što zbog neprijateljske vatre, probati dokopati ih se, ali, eto, on je rizikovao. Isplatilo se.  

Nešto kasnije, u svom ratnom dnevniku Hamed Omerović, kojeg će kasnije objaviti u knjizi “Gazije Pobuđa”, zapisao je: “Dana 08.03.1993. godine pokrenuta je velika ofanziva na Cersku. Otišao sam sa par boraca iz moje čete da zamijenim ljude koji su se nalazili na liniji u selu Musići. Neprijateljska ofanziva je bila veoma žestoka. Teško se došlo do prvih linija. Četnici su ovladali kotom Oštri vrh iznad Cerske. Sa tog vrha vidjela se kompletna Cerska kao na dlanu. U to vrijeme počeli su se bacati prvi ‘lanč paketi’ iz aviona koji su polijetali iz baze Rajna Majna iz Njemačke. Prvi paketi su počeli padati u rejonu sela Rovaši, odnosno u međuzoni, gdje je nekoliko civila izgubilo život zbog hrane. Jedne prilike bačeni su i u rejonu Kaldrmice. Naši stariji su nas uvijek poučavali da radimo jer neće pasti iz neba. Estagfirullah! Allahu Ekber! Pada iz neba. Gužve su. To su posebne priče kada se idu grabiti američki lanč paketi koji su dobro došli izgladnjelom narodu”.

Humanitarna pomoć iz zraka nastavila je padati i narednih mjeseci i godina nakon izbjeglišta u Srebrenici. Omerović je o tome zapisao: “To su posebne priče i doživljaji. Za pakete trebalo je prvo izvršiti pripreme. Pripremani su ruksaci ili vreće, zatim baklje, noževi ili čakije. Išlo se na određena mjesta. Na početku su bili Čumavići, kasnije rifuza po Srebrenici, onda Bajramovići. Nikada se nije znala tačna lokacija gdje će biti izbačeni paketi. Išlo se u grupama na određena mjesta gdje su se ložile velike vatre i čekala nafaka iz nebesa. Išla je masa naroda: žene, ljudi, djeca, staro i mlado.

Stotinama puta sam otišao, ali ništa nisam donio. Ako sam na jednom brdu, bacaju na drugo. Dok dođeš, sve je razgrabljeno. A lijepo je čekati i slušati zvuk teretnog aviona. Još se nadaš da će pasti u blizini tebe. Tačno se zna kada izbaci teret, promijeni zvuk. Onda osluškuješ gdje padaju. Krše grane ili ćopte. Bacane su palete hrane, mislim da su bile težine 600-800 kg. Na ćoškovima su imale fluoroscentne svijetiljke koje su svijetlile u mraku te ih je bilo lahko pronaći. Umotane su dobro i utegnute zelenim ceradama. Također, padobrani su zelene boje kao i kajševi. Kažu da su Amerikanci snimali pomoću satelita brzinu raspakivanja palete. U drugim područjima gdje su bacane palete, razgrabi se za 4 minute, ali mi Srebreničani smo oborili rekord, paleta se razgrabi za 2 minuta.

Rifuza ili lanč paketi, oni su predviđeni za jedan obrok. Umotani u kafenu tvrdu foliju. Unutra se nalazilo u foliji kuhanje, bombonice, neki desert, slatkiš. Koja je to bila radost za djecu. Svašta se dešavalo sa paketima, nepoznat teren, mrak, trči se, povrede noževima, razbijene glave, povrede bakljama. Otimanje sakupljenih folija, pa čak ranjavanje i ubistva iz vatrenog oružja”.