U rano jutro 12. jula 1926. godine, samo dva dana prije svog 58. rođendana, kraljica pustinje bila je mrtva u krevetu svoje rezidencije u Bagdadu, pored prazne boce tableta za spavanje. Službenio, tako je umrla, neslužbeno samoubistvo nikada nije potvrđeno. Ono što se dogodilo te vruće iračke ljetne noći ostalio je do danas još jedan misterij obavijen oko britanske aristokratkinje čija je strast prema arheologiji i njezino ovladavanje arapskom kulturom dovelo do toga da postane najutjecajnija žena u Britanskom Carstvu, do te mjere da je bila zadužena da povuče kontroverzne granice modernog Iraka.

Gertrude Bell je po viktorijanskim standardima tog vremena bilo suđeno da postane ugledna britanska dama. Rođena je u porodici čije je bogatstvo bilo šesto po veličini u Engleskoj zahvaljujući poslu koji je započeo njegov djed u metalnom sektoru. Međutim, nikad se nije uklopila u ovo okruženje visokog društva u kojem se svaka 'dobra dama' morala što prije udati za dobrog muža. Ona, koja je uspjela biti prva žena koja je s odličnim uspjehom završila studije moderne historije na Univerzitetu u Oxfordu, na svojim je putovanjima po svijetu pronašla put bijega od društva koje ju je stezalo više od korzeta iz tog vremena.

U dobi od 24 godine Gertrude ima prvi kontakt s Bliskim istokom kada uvjerava svog oca da joj dopusti da posjeti rodbinu smještenu u britanskoj ambasadi u Teheranu. Ovo putovanje u Perziju promijenit će joj život, probuditi glad za avanturama i pretvoriti interes za arheologijom u pravu strast.

Po povratku u Englesku sastavila je sve bilješke i fotografije za svoju prvu knjigu Perzijske slike (1894.), na čije je objavljivanje uveliko utjecala druga očeva žena, Florence Olliffe, briljantna spisateljica koja je preuzela brigu o Gertrude kada je ona u dobi od tri godine izgubila majku.

U godinama koje su uslijedile, između 1900. i 1918., Gertrude je iskoristila kupovnu moć svoje porodice kako bi ostvarila svoje snove. Dva puta je obišla svijet i posjetila utjecajne prijatelje porodice u svim ambasadama. Pripremala je ekspedicije vrlo detaljno, sve kontakte, karte, knjige. Sastavlja detaljne dnevnike i snima više od 7000 fotografija koje se sada čuvaju u Arhivu Gertrude Bell na Univerzitetu Newscatle. Na svojim putovanjima ne štedi na luksuzu; obilasku najnegostoljubivijih mjesta, uvijek će nekoliko deva nositi njene kovčege i ormar pun haljina, porculanskog posuđa i kadu za kupanje.

Pila je čaj i puši egipatske cigarete s poglavicama plemena te se miješala sa ženama šeikovih harema. Njezina prisutnost budi znatiželju lokalnih vođa. "U ovoj zemlji ja sam neko!", bila je oduševljena Bell.

Nakon Prvog svjetskog rata britanska vlada traži njene usluge u Arapskom uredu u Kairu, odakle Kruna planira ugasiti Osmansko carstvo, uz pomoć Arapa, kako bi zadržala kontrolu nad teritorijima koja navodnjavaju rijeke Eufrat i Tigris, teritoriju bogatu naftom i strateški važan položaj do Perzijskog zaljeva.

Postaje prva žena koja je radila za britanske vojne obavještajne službe, što je pomoglo podgrijati legendu o njoj. Iako ni jedna službena dokumentacija ne potvrđuje njen špijunski rad, jasno je da joj je njezino poznavanje plemenskih jezika otvorilo vrata raznih misija.

Kada se pročitaju njena pisma koja šalje porodici, otkrivamo stvarni, unutarnji sukob žene u službi svoje zemlje, britanskog carstva, ali koja je s druge strane kritična i svjesna problematičnih odluka koje čelnici njihove zemlje donose i grešaka koje čini Kruna. "Obećali smo arapsku vladu s britanskim savjetnicima, a osnovali smo britansku vladu s arapskim savjetnicima", žali se ona u svojoj korespondenciji.

Bell je imala važnu rolu i 1921. godine kada je stvorena nova iračka monarhija, s princem Faisalom na čelu. Tek kad se Faisal, kojeg je savjetovala nekoliko godina, stabilizrao na prijestolju, Belle se povlači s političke scene. Tada je u svom životu osjetila prazninu koju će pokušati ispuniti oživljavajući svoje posljednje snove: stvaranje muzeja za očuvanje arheološke baštine regije a nakon toga i stvaranje Nacionalne biblioteke. Ti hramovi kulture opljačkani su 2003. za vrijeme i nakon okupacije zemlje od strane vojnih međunarodnih snaga predvođenih Sjedinjenim Državama.

Gertrude Bell umrla je sama, nikada nije preboljela lkjubav svog života, smrt majora Charlesa Doughty-Wylieja na Galipolju 1915. godine bila je preteška za nju. Bell je umrla devet godina kasnije u Iraku, gdje je pokopana uz vojne počasti. Još uvijek počiva na kršćanskom groblju u Bagdadu.