U okruženju kakvo je balkansko i u atmosferi koja vlada u samoj regiji Bosna i Hercegovina vrlo teško može postati u punom smislu demokratska država u kojoj svaki pojedinac ima podjednaka prava na cijeloj teritoriji svoje domovine. Srbija, koja je devedesetih godina prošloga stoljeća izvršila brutalnu oružanu agresiju na međunarodno priznatu Republiku Bosnu i Hercegovinu i koju je Međunarodni sud pravde osudio da nije spriječila (a mogla je) genocid nad bošnjačkim narodom, dok brojni dokumenti i dokazi govore da je u njemu direktno učestvovala, ima svoj strateški cilj – da Bosna i Hercegovina nikada ne postane moderna i funkcionalna država i da nikad ne bude ustrojena po modelu kakav je u Srbiji, dakle građanskom. Institucionalno jačanje RS-a na račun države njeno je kontinuirano opredjeljenje.
Hrvatska, iako članica Evropske unije, država koja bi morala zagovarati građanske principe, ili barem zaštitu osnovnih ljudskih prava, pod izgovorom da štiti interese Hrvata izvan svojih granica, učinit će sve da Bosna i Hercegovina ne prodiše punim plućima, odnosno na sve će načine sprečavati da u njoj zažive pravila kakva vladaju u samoj Hrvatskoj. U tom se smislu ne razlikuje od Srbije, što i ne čudi budući da je Haški tribunal rukovodstvo Herceg Bosne osudio na 111 godina zatvora, a ujedno i potvrdio udruženi zločinački poduhvat s ciljem etničkog čišćenja pojedinih dijelova Bosne i Hercegovine, u kojem je učestvovalo političko i vojno rukovodstvo Republike Hrvatske na čelu s Franjom Tuđmanom, prvim predsjednikom te zemlje.
Dakle, stvari su potpuno jasne – i jedan i drugi susjed udruženo, što zbog zločinačke hipoteke što zbog još živih velikodržavnih aspiracija, prave pritisak na Bosnu i lobiraju po svijetu, provodeći sve dozvoljene i nedozvoljene operacije kako bi etnička, nedemokratska, diskriminatorska, nehumana i nenormalna podjela Bosne bila što izraženija, i kako bi, posljedično, država Bosna i Hercegovina na međunarodnoj sceni bila slaba, a na domaćoj nefunkcionalna. Nacionalističke politike unutar Bosne i Hercegovine, koje djeluju pod patronatom Beograda i Zagreba, koriste mehanizme i sredstva blokada i ucjena omogućene još u Dejtonu.
A na dejtonskim je pregovorima Alija Izetbegović pristao na Bosnu i Hercegovinu kakva je u tome trenutku bila moguća, izvukao je ono što je mogao, dok je pred njim bila još samo jedna mogućnost – da ne prihvati dogovor i dovede u pitanje budućnost Bosne i Hercegovine, koja bi nastavila krvariti još ko zna koliko dugo. Njegove čuvena izjava da “ovo nije pravedan mir, ali je pravedniji od nastavka rata” i da “u ovakvoj situaciji kao što jeste i ovakvom svijetu kakav je, bolji mir i nije mogao biti postignut”, pokazala je svu gorčinu koju je lično osjećao i tokom i nakon mirovnih pregovora.
Ali Izetbegović je time jasno dao do znanja da je u Dejtonu spašena Bosna i Hercegovina kao državni i međunarodni subjekt, ali i da će sigurno doći vrijeme kada će se prilike promijeniti nabolje i kada će prevladati građanski i demokratski principi na području cijele države. Na koncu, u svom posljednjem intervjuu pozvao je građane Bosne i Hercegovine da budu Bošnjaci, Srbi, Hrvati, priznajući tako posebnost svakog naroda, ali da svi pokušaju biti više Bosanci, podrazumijevajući pod tim pojmom opredijeljenost ka opstanku i jačanju zajedničke domovine, koja je, to ne treba zaboraviti, prije dejtonskog dogovora oružanim agresijama i s jedne i s druge strane bila raskomadana.
Osim toga, vjerovao je da su bosanske patriotske snage spremne na višedecenijsku političku i diplomatsku, unutrašnju i vanjsku borbu za normalizaciju Bosne i Hercegovine. A jedino je tako i moguće postići cilj – upornom i dosljednom političkom borbom za vrijednosti na kojima počiva Evropa, bez obzira na licemjeran i kontradiktoran odnos koji ona ima prema Bosni i Hercegovini. Oni koji Bosnu žele vidjeti kao državu koja po svom unutrašnjem uređenju, vladavini prava i zaštiti osnovnih ljudskih prava na svojoj strani imaju sve argumente ovog svijeta a samo još poneki mehanizam koji bi mogli aktivirati da barem pokrenu procese u pozitivnom smjeru. Ali jedan alat koji nam stoji na raspolaganju, ako želimo narativ vratiti na pravi kolosijek, jesu presude Međunarodnog suda za ljudska prava, koje onaj dio aktuelne vlasti koji pretendira da se zove probosanskim blokom potpuno zanemaruje.
A koliko se god činilo da u određenom trenutku to ne daje rezultate, nikada ne treba prestati ponavljati i naglašavati da su sve presude Evropskog suda donesene u korist ljudskih prava, građanske države, a protiv onih politika koje ruše državu i insistiraju na etničkom principu podjele vlasti. Na to treba podsjećati i partnere iz evropskih institucija.
Prošlo je 15 godina otkako su Dervo Sejdić i Jakob Finci dobili tužbu protiv Bosne i Hercegovine. U presudi koju je 2009. godine donio Sud za ljudska prava u Strazburu jasno je rečeno da se pripadnicima manjina u Bosni i Hercegovini mora omogućiti kandidiranje za Predsjedništvo i Dom naroda Bosne i Hercegovine. U nekoliko sljedećih godina sličnu apelaciju podnijeli su i drugi građani Bosne i Hercegovine i isti je sud svaki put presudio onako kako je jedino i mogao, a to je da se građanski principi u našoj državi ne poštuju, a morali bi, i da su ljudska prava pojedinaca zbog njihove pripadnosti ili nepripadnosti određenom konstitutivnom narodu u potpunosti derogirana.
Azra Zornić dobila je presudu protiv Bosne i Hercegovine pred Evropskim sudom za ljudska prava u julu 2014. godine. Ona je državu tužila jer joj nije bilo dozvoljeno da se kandidira za Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH i Predsjedništvo BiH budući da se ne izjašnjava kao pripadnica konstitutivnih naroda.
Ilijaz Pilav, hirurg iz Srebrenice, tužio je Bosnu i Hercegovinu zbog nemogućnosti da se, kao Bošnjak koji živi u Republici srpskoj, kandidira za člana Predsjedništva iz tog entiteta. Pilav je, nakon nekoliko godina suđenja, dobio spor protiv Bosne i Hercegovine u junu 2016.
Samir Šlaku iz Sarajeva tužio je Bosnu i Hercegovinu jer mu nije dozvoljeno da se kao pripadnik albanske nacionalne manjine kandidira za Dom naroda Parlamenta BiH i člana Predsjedništva BiH. Sud za ljudska prava u Strazburu presudio je u maju 2016. godine u korist Šlakua.
U posljednjoj presudi, po apelaciji Slavena Kovačevića, Evropski sud za ljudska prava je, sa šest glasova za i jednim protiv, ocijenio da je Bosna i Hercegovina prekršila član 1. Protokola br. 12 (opća zabrana diskriminacije) Evropske konvencije o ljudskim pravima u pogledu Kovačevićeve nezastupljenosti u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH i Predsjedništvu BiH. Sud je utvrdio da je trenutni politički sistem etničku zastupljenost učinio relevantnijom od političkih, ekonomskih, socijalnih, filozofskih i drugih kriterija i na taj način pojačao etničke podjele u zemlji te narušio demokratski karakter izbora. Konstitutivni narodi, smatra Sud, očigledno uživaju privilegiran položaj u sadašnjem sistemu.
Prema mišljenju Evropske komisije iz 2019. godine – “Bosna i Hercegovina ne zadovoljava kriterije koje se odnose na stabilnost institucija koje garantiraju demokratiju, vladavinu prava, ljudska prava i poštivanje i zaštitu manjina, a koje je Evropsko vijeće postavilo u Kopenhagenu 1993. S tim u vezi, zemlja mora uložiti znatne napore da bi u dovoljnoj mjeri ispunila te kriterije putem jačanja institucija kako bi se garantirala demokratija, vladavina prava, ljudska prava i poštivanje i zaštita manjina. Bosna i Hercegovina mora uskladiti svoj ustavni okvir s evropskim standardima i osigurati funkcionalnost svojih institucija kako bi bila u stanju preuzeti obaveze EU”.
Drugim riječima, ustavni poredak koji ne poštuje ljudska prava i ne štiti manjine mora se mijenjati u smjeru jačanja građanskih principa, potpuno suprotno od onoga što hoće Dragan Čović i što mu i javno i tajno odobrava “trojka”. A koliko su same presude ESLJP važne za budućnost Bosne i Hercegovine, i kao takve “trn u oku” nacionalističkim antibosanskim politikama najbolje govore napori HDZ-a koje ulaže da se presuda u slučaju Kovačević ospori na tzv. Velikom vijeću.
Eventualno otvaranje pregovora o punopravnom članstvu Bosne i Hercegovine u Evropskoj uniji koje javnost željno iščekuje moglo bi pokrenuti pozitivne procese. Da li će “približavanjem” Evropi Bosna i Hercegovina postajati funkcionalnija i pravednija država ili će se dalje i dublje dezintegrirati na etničkim principima zavisit će od kursa koji s jedne strane zauzmu pregovarači, a s druge Evropska komisija.
I ako nam se omogući da otvorimo pregovore o članstvu, to ne znači da je ulazak u Evropsku uniju izvjestan i ko zna kada će se desiti. Zato je važan sam proces jer se u njemu samome može mnogo dobiti, ali i mnogo izgubiti. Zato je neophodno insistirati na implementaciji presuda Evropskog suda za ljudska prava, a nikako ne dozvoliti da rasprava o Ustavnom sudu i Predsjedništvu ide u smjeru slabljenja centralnih institucija države.
Nažalost, partije koje sebe nazivaju građanskim, u prvom redu SDP, kao najsnažniji član “trojke” (barem po broju glasova osvojenih na izborima), više ne insistiraju na jačanju građanskih principa u Bosni i Hercegovini, nego pristaju na ucjene i uvjete koje pred njih postavljaju Dodikov SNSD i Čovićev HDZ. A presude Evropskog suda za ljudska prava gotovo da i ne spominju.
Šta se desilo s “bosanskohercegovačkim ljevičarima” i kako su od “građanske partije” postali servis etnonacionalnim politikama? O njihovoj nagloj promjeni kursa, do koje je došlo zarad dobijanja komada vlasti, vjerovatno će se učiti na fakultetima, kao primjer politikantskog licemjerstva i najgrubljeg pragmatizma. Sve njihove optužbe koje su decenijama upućivale na račun SDA, kao stranke koja je predvodila bošnjačke i probosanske patriotske snage, pale su u vodu nakon što je isti taj SDP prihvatio nametanje izbornih pravila koje je po narudžbi HDZ-a nametnuo Schimdt. A pale su i maske jer je nakon toga dana svaki razuman čovjek uvidio da je sve vrijeme “borba protiv etnokratije” bila samo mamac za glasače, koje su prvom prilikom iznevjerili.
