Nešto se mijenja u vodstvu istraživanja svemira. Nakon ruskog pokušaja prije nekoliko dana, koji je završio neuspjehom kada se sonda Luna-25 srušila, Indija je postala prva zemlja koja je uspješno spustila brod na južni pol Mjeseca. Misija Chandrayaan-3, koja je uspjela spustiti modul Vikram na površinu, predstavlja prekretnicu za ovu zemlju, ali i otvara novu fazu osvajanja svemira. Odjednom su se sve sile ponovno zainteresirale za naš satelit, a posebno za to mjesto.

Zašto je toliko važno sletjeti na Južni pol Mjeseca?

Stručnjaci ističu nekoliko faktora. Postoji čisto naučni interes za proučavanje porijekla samog Mjeseca, Zemlje i Sunčevog sistema ali sada se pojavljuju novi elementi, uključujući onaj komercijalni. Na Južnom polu postoji ogromna količina vode u obliku leda koja će, tvrde, "biti neophodna za preživljavanje ljudskog bića i za proizvodnju goriva za druge rakete". Naime, misija Chandrayaan-1 otkrila je zaleđenu vodu na polovima 2009. godine.

Iskorištavanje ovog resursa s Južnog pola čini se kao izvediv cilj i bez sumnje je bitan korak da se ide malo dalje u istraživanju svemira. Količine vode potrebne za opstanak kolonije trebale bi biti vrlo velike, stoga je vađenje ovog resursa na mjestu vrlo važno. Razmišljanje o transportu sa Zemlje zakompliciralo bi, pa čak i učinilo nemogućim ovaj cilj. Međutim, ljudska potrošnja samo je jedan dio jednačine kojom upravljaju svemirske sile.

Dobijanje goriva je drugi temeljni faktor, budući da se molekule vode mogu razgraditi, putem elektrolize, kako bi se odvojili kisik i hidrogen. Ovaj drugi element izvor je energije koji će također biti neophodan u bliskoj budućnosti za prevozna sredstva na Zemlji. Dobivanje iz vode zahtijeva još jedan izvor energije koji bi, na Mjesecu, mogli biti solarni paneli ili nuklearni fisijski reaktor.

Međutim, postoje i drugi resursi koji su također povezani s ovim pitanjem: minerali prisutni na površini Mjeseca i njihovo moguće iskorištavanje također su ključni u ovoj novoj svemirskoj utrci. Jedan od najupečatljivijih je helij-3, neradioaktivni izotop koji bi se u budućnosti mogao koristiti kao gorivo za proizvodnju energije nuklearnom fuzijom, nešto što je još uvijek san na našoj planeti i izaziva mnoge sumnje u njegovu održivost.

S druge strane, ni prisutnost željeza, aluminija i titana nije trivijalna: oni bi mogli biti materijali od kojih bi se gradila neka vrsta naselja ili lunarne baze.

Prije samo dva mjeseca, Gerald Sanders, naučnik u NASA-inom svemirskom centru Johnston, izjavio je na Svjetskom rudarskom kongresu održanom u Australiji da bi SAD mogle biti u poziciji eksploatirati mineralne resurse mjeseca 2032. godine.

Ovaj pristup otvara nove naučne i političke nepoznanice, jer od 1960-ih postoje međunarodni ugovori koji sprječavaju države da polažu pravo na suverenitet nad Mjesecom. Je li u tom smislu moguće prisvojiti sredstva? Je li to jedan od ciljeva privatnih kompanija koje su se uključile u svemirsku trku? Situacija je slična onoj koja se dogodila s Antarktikom. Nekoliko zemalja postavilo je teritorijalne zahtjeve na ovom kontinentu, ali je ugovorom utvrđeno da sve aktivnosti koje se izvode na ovom kontinentu trebaju koristiti cijelom čovječanstvu i usredotočene na naučno istraživanje.

Međutim, sporazumi o programu Artemis, koje je potpisalo gotovo trideset zemalja, spominju da bi proširenje Ugovora o svemiru, najvažnijeg što postoji u svemiru, omogućilo "obavljanje komercijalnih aktivnosti".

Ekonomske implikacije ovog međunarodnog svemirskog natjecanja, ponovno usredotočenog na Mjesec, čine se očiglednima. Međutim, postoje i suptilniji geopolitički faktori, poput „meke moći“. Taj se pojam odnosi na to "kako je država projicirana unutar vlastitog društva i ostatka svijeta, kao i svojih kompanija". U ovom slučaju, mogućnost postavljanja sonde na Mjesec i dalje je naučna prekretnica koja pokazuje tehničke mogućnosti svake sile, koja zauzvrat služi za prodaju drugih proizvoda i kao propagandni alat.