Prema oxfordskom rječniku, izbjeglica je osoba koja je prisiljena napustiti svoju zemlju ili dom zbog rata, političkih, vjerskih ili socijalnih razloga. Prema istom rječniku, migrant je osoba koja se iz jednog mjesta seli u drugo zbog posla i boljih životnih uvjeta. Bez obzira kako ih zvali, sve izbjgelice ovoga svijeta osuđene su na livade i šatorska naselja.

Pješačili smo cijelu noć. Cesta je vodila kroz kanjon rijeke. Ispod ceste litica, iznad ceste šuma, tmurna i jeziva. Oko ceste mine. Nepregledna kolona žena, djece i staraca. Jeza i strah. Izbezumljenost. Ja sam imao 11 godina. Putovanje je trajalo možda cijelu noć, možda dio noći…, ali vrijeme tu nije važno. Ionako ništa ne znači. U jednom trenutku noći, rekli su nam: “Došli smo.” Nama nije bilo važno gdje smo došli, bili smo na sigurnom i slobodnom mjestu. Ni danas ne znam gdje je tačno to mjesto, mada često prolazim tim putem, spustili smo stvari, ili, kako bismo mi to posprdno nazvali (izbjeglice imaju smisla za humor), prnje na livadu kraj neke rijeke i zaspali. Bilo je nas četvero djece, mama i nana. Spavali smo na goloj ledini dok je rosa padala po nama. Ne, nismo se bojali da ćemo se prehladiti. Nakon svega, prehlada je smiješan problem. Ujutro, sve livade okolo bile su pune izbjeglica. Ustajali smo i razgledali. Gdje smo? Šta se desilo? Gdje je ovaj ili onaj? Žene su izbezumljeno tražile djecu. U toj masi djeca su se stalno gubila i nalazila. Svako je tražio nekog poznanika i pitao jesi li vidio ovog ili onog, šta se desilo s ovim ili onim, je li preživio, je li preš’o? Imali smo nešto hrane u torbama koju smo ponijeli kada smo krenuli od kuće koja nije bila naša, ali nam je privremeno bila dom. Toliko dugo smo bili izbjeglice da više nismo ni imali neki drugi identitet. Samo izbjeglice. Ljudi koje niko ne želi i koji svima smetaju, a eto, opet se nađe neko dobar ko nas prihvati kao svoje bližnje, pa njegova dom postane i naš, barem nakratko.

Jesmo li na livadi bili dan ili dva, ili možda duže, ne znam, ali u jednom trenutku neko je rekao: Idemo. Gdje? Niko ne zna. Ko je rekao? Ni to niko ne zna. Idemo, pronijelo se od uha do uha hiljada osoba i svi su poslušno ustali i krenuli. Opet smo došli na livadu. Pokraj ceste koja se penje naviše od Kladnja prema Tuzli bili su parkirani autobusi. Stotine njih. Najviše onih žutih gradskih, tuzlanskih. Opet smo sjedili na livadi i čekali. Nisu znali gdje da nas voze. Znaju da trebaju da nas voze, ali ne znaju gdje. Ušli smo u autobuse i krenuli. Došli smo na odredište. Pogađate, na livadu. Negdje kod Živinica. Za razliku od ostalih livada, na ovoj smo bili malo duže. Vreli julski dani, sunce prži, a nigdje centimetra hlada. Noću hladno. Imali smo jednu deku, mama bi nam pola deke prostrla po travi da nas četvero legnemo, a s pola deke bi nas pokrila. Ona i nana nisu spavale. Ili možda i jesu, ali sjedeći. Tih noći su samo sjedile. I brinule se. Nana bi samo ponekad tiho, za sebe, dozivala sinove i unuke. Tiho bi im izgovarala imena s bolnim uzdahom na kraju. Čas jednog, čas drugog, pa trećeg… Više smo bili gladni nego siti, iako su iz kamiona bacali pakete s hranom, ali eto, neko uhvati, neko ne uhvati paket. Nekad uhvati, nekad ne uhvati.

Nekog dana, koliko je prošlo vremena od kada smo došli na livadu, ne znam, rekli su opet: Idemo. Gdje, niko ne zna. Samo se proširio glas da idemo i svi su poslušno krenuli. Doveli su nas na aerodrom Dubrave. Za promjenu, više nismo bili na ledini pod otvorenim nebom. Sada smo imali šatore. I svako je redovno dobijao hranu. To šatorsko naselje postalo nam je dom na nekoliko mjeseci. Mi djeca polahko smo zaboravljali na izbjegličke muke i više se zaokupljali igrom. Ponekad smo se znali izgubiti, u moru istih bijelih UNHCR šatora teško je bilo pronaći onaj u kojem je tvoja porodica. Odmah su nas ošišali “na keca”, da ne donesemo kakvu zarazu. Prvo tuširanje bilo je šmrkom iz cisterne, buljuk djece ukočene pred mlazom vode. Prvo pitanje kada upoznaješ novog druga bilo je: Je li tvoj babo preš’o? Slijeganje ramenima bilo je najčešći odgovor, neodređen, a tužan. Kada se nečiji babo ili brat pojavi u kampu, nastaje neopisiva radost djece i cijele porodice, ali onda naglo splasne, kao da svi istovremeno shvate da se ne možeš radovati kada u prvog susjeda iz šatora pored niko još nije preš’o. Onda budeš sretan jer je tvoj babo došao, a istovremeno tužan jer je tvoj drug tužan zato što njegovog babe još nema. Lanč-paketi u to vrijeme bili su jedina hrana koju smo imali, ali nenaviknuti na gotova jela iz kesice ljudi su tražili načina da malo “poboljšaju” okus, pa je glavni specijalitet kampa bila čorba od gotovih jela. Kako je vrijeme prolazilo, tako je i u kampu bilo sve više sadržaja. Dobili smo šator-džamiju, pa smo mi djeca često išli učiti Kur’an. Tada sa prvi put upoznao Pakistance. Bili su dio mirovnih snaga. Često bi nama djeci iz kampa pravili nekakve pakistanske lepine i mazali ih džemom. To je bila najukusnija hrana tog vremena. Donosili su nam i hurme. Uvijek su bili vedri, igrali se s nama. Niko nije volio unproforce, ali Pakistance smo voljeli.

Prolazili su mjeseci, približavala se jesen i kiše su bile češće. Postajalo je hladno, a naši šatori puni vode. Svaki dan neko od drugova ne bi došao da se igra. Čuli smo da su ih odveli iz kampa. Došao je red i na nas. Rekli su da nas vode u Gradačac. Ondje će nam naći smještaj. Prvu noć su nas smjestili u školu. Selo se zove Zelinja Dona. Prvi put u našem izbjegličkom životu osjetili smo da smo negdje dobrodošli. Žene su stalno donosile hranu, pite, čorbe, meso… Kao da su im došli gosti, a ne izbjeglice. Ljudi su se dobrovoljno prijavljivali da prime izbjeglice u svoje kuće. Istina, Općina je onim koji su htjeli da prime izbjeglice, a prostori nisu bili uvjetni, pomagala da ih adaptiraju. Nas je primio Ibrahim Spahić. Njegova kuća je postala i naš dom, svi smo bili kao jedna porodica. Njegov sin mi je bio kao stariji brat. Trudili su se da nas usreće. Najveća radost mog cijelog izbjegličkog života bio je bicikl što mi ga je Ibrahim donio iz Austrije. BMX kakav nijedno dijete u selu nije imalo. Ja sam već stekao nove prijatelje, krenuo u 5. razred osnovne škole. I život se vratio u koliko-toliko normalan kolosijek. Sve manje smo bili izbjeglice. Ne kažem, nisu bili svi dobri kao Ibrahim. Ali nisu ni svi bili loši kao oni što su govorili da smo bagra, seljačka stoka koja je došla da uništi Tuzlu… No, ovo je sjećanje nekoga ko je od 11 godina života tri godine proveo u izbjeglištvu, sjećanje na protjerivanje iz Srebrenice 1995.

Život izbjeglica je takav, uglavnom vas ne vole i ne podnose, svašta vam govore, ali kad sve prođe, ostane sjećanje na ljude poput Ibrahima.