Vic ide ovako: Tuđman u paklu sreće Hitlera i kaže mu: “Ja da sam imao tvoju vojsku, davno bih porazio Srbe.” Hitler mu uzvraća: “Da sam ja imao tvoje medije, Nijemci još ne bi znali da su izgubili rat.” Prilazi im Milošević i kaže: “Da sam imao tvoju vojsku, porazio bih NATO.” Hitler mu uzvraća: “Ja da sam imao tvoje medije, Nijemci ne bi ni znali da su ratovali.”

Prije nekoliko dana mi čovjek u polemici na društvenoj mreži reče da sam radio za Ljiljan, i to tako optužujuće kao da sam se bavio kriminalom. Navikao sam se na te površnosti u svom narodu, ali i nakon toliko godina nisam mogao pretpostaviti da su zablude još žive. Nacionalistički Ljiljan, govorili su u to vrijeme ljudi koji desetljećima vladaju u javnosti putem sarajevskih medija.

To je bilo tako. Ako si radio za Ljiljan, bio si kao okužen. Ondje sam radio od početka 1993. godine. Za tu godinu sam dobio nagradu “Najbolji ratni reporter BiH”. Nešto kasnije i nagradu “Najbolji novinar BiH za 1996. godinu”.

Zvala me je tog maja 1997. Biljana M., sekretarica Udruženja novinara BiH, i rekla da je većina žirija od 54 člana glasala kovertirano za mene i da sam dobio 43 od 44 pristigla glasa. Predsjednik žirija bio je profesor Safet Halilović. Dok je bio gost u Udruženju uoči dodjele nagrade, priznao mi je da su stigla još 4 glasa i sva četiri za mene. Na dodjeli se pročitalo drugo ime umjesto mog. Ali, ništa me nije iznenadilo i nasekiralo. Navikao sam se na svakakve užase. Posebno od primjeraka iz svog naroda.

U novinarskom poslu promijenio sam dosta redakcija. Čim bih primijetio da nešto nije u redu sa slobodom u tim medijima, odmah sam pakovao stvari i odlazio. Tako sam do penzije promijenio tridesetak redakcija. Danas sam umorni starac, ali i čovjek koji osjeća da se još ne smije predati.

U jednoj redakciji, gdje sam radio, neko je 1996. ubacio rečenicu u intervju generala Jovana Divjaka da je u Sarajevu ubijeno 3.000 Srba. Očajna novinarka zatražila je da se rečenica izbaci iz njenog teksta. Ja sam neke ljude obavijestio: “Ako ovo bude objavljeno, ja idem iz redakcije.” Sutradan je rečenica objavljena i ja sam u dvije kese nabacao svoje stvari i izašao na ulicu. Dok sam napuštao redakciju, u nju je ušao ljutit general Divjak i izgalamio se. Samo sat poslije, dok sam sjedio u kafani Parkuša, ponudili su mi drugi posao urednika jedne sedmične novine. I ja sam prihvatio. Nakon četiri mjeseca posla, napišem tekst koji se nije dopao vlasnicima i opet na ulicu. Godinama poslije pisao sam honorarno kolumne za neke medije. Imena namjerno ne spominjem, jer ne želim nikome uzimati teške novinarske mrvice hljeba.

Ali, tako su počele naše medijske izgubljene bitke.

U vrijeme najveće krize Ljiljana 2000. godine ponudili su mi mjesto glavnog urednika. Nakon godinu kreću napadi na tornjeve New Yorka. Na naslovnoj stranici smo objavili: “Amerika će napasti Irak i Afganistan”. Bila je to najava koju su mnogi u svijetu prenijeli. I, napala ih je nešto kasnije. Odmah nakon napada na Blizance, u septembru 2001. godine napisao sam u uvodniku: “Moja preporuka novinarima (parafraziram): ‘Nemojte nas uvlačiti u ove događaje u New Yorku. Mnogi će neprijatelji naše Bosne to pokušati zloupotrijebiti. Mi smo samo jedna šaka prašine na ovom svijetu. Ne dajte da nas raznese ova oluja.’”

I dogodilo se upravo to. U sarajevskim medijima su počela “velika otkrića” bajagi terorista među nama. Tako je izmišljena i Alžirska grupa, koju su praktično neki sarajevski mediji spakovali i otpremili za Guantanamo. Kasnije će isti novinari koji su pisali protiv tih ljudi i koje su bacili u višegodišnju robiju praviti televizijske emisije u kojima će tražiti da se te nesretne ljude vrati jer su, dokazano, nevini. Gledao sam u čudu nekoliko mjeseci taj proces “kadija ti sudi, kadija te i oslobađa”, i navijao za slobodu tih ljudi, kao što sam čitav život bio uz nevine i slabe. Vratili su ih, a žena koja je vodila akciju zahvalila se tim novinarima koji su joj muža bacili u zatvor pa izbacili iz zatvora.

Bila je to još jedna medijska izgubljena bitka i ljudska tragedija.

Možeš piti oni čuvenu bosansku kafu s prijateljem, poznanikom, komšijom Srbinom, Hrvatom ili primjerkom bilo kojeg naroda u Bosni i Hercegovini i pričati najljepše stvari, ali jedno je velikodržavna ili secesionistička politika s kojom smo se suočavali kolektivno, a drugo je tvoj prijatelj ili komšija kojeg moraš poštovati koliko i on tebe. To dvoje ne treba i ne može imati nikakve veze.

Nevjerovatno, ali Ljiljan je bio omrznut uglavnom od diplomata zemalja Zapada. Horska haranga drugih sarajevskih medija učinila je svoje.

Sjećam se, kada je Dodik dolazio u politiku, bio je odmah omiljen među Bošnjacima, a izazivao sumnje kod svojih Srba. Očito podržavan od Amerikanaca, odmah je prihvaćen kao čovjek rješenja. Svi se sjećamo izjave Madeleine Albright: “Dodik je dašak svježeg vjetra na Balkanu.”

Zlatko Lagumdžija, tada lider SDP-a, rekao je predsjedniku Aliji Izetbegoviću da će on i Dodik promijeniti koncept vlasti i krenuti u izgradnju cjelovite Bosne i Hercegovine. Alija ga je tada upitao: “Hoće li Srbi stati uz Dodika s takvim idejama?”

Naravno, rijetko ko je stao uz Dodika s takvim idejama, ali su stali uz Dodika kada je počeo radikalizirati stanje u Bosni i Hercegovini, provocirati, najavljivati referendume, mrcvariti ovu državu i njene patriote. Danas je sve jasnije da je Dodik izigrao povjerenje mnogih i došao kao spas za Republiku srpsku. Godinama nakon rata ni jedan se dolar nije uložio u RS. Bila je to pustinja u odumiranju. Bilo je pitanje hoće li se u sljedećih nekoliko godina sama od sebe ugasiti. Ali, onda se pojavio Dodik i krenule su investicije i grantovi. Nisi u sarajevskim medijima mogao reći ni riječ protiv Dodika desetak godina poslije njegovog dolaska na vlast u RS na tenkovima NATO-a i s glasovima Bošnjaka u Narodnoj skupštini RS. Ako si nešto i napisao, većina medija bi te nazvala nacionalistom, a onda sažvakala i ispljunula.

Što sam naravno doživio, jer sam, koliko znam, jedini u to vrijeme pisao protiv Dodika.

Sjećam se da me je jedan američki ambasador izbacio iz kancelarije na pola intervjua. Bio je čovjek koji je dosta dobrog uradio za Bosnu i Hercegovinu. Upitao me je iznenada: “Zašto napadaš Dodika?” Ja sam počeo izgovarati što sam prošlih mjeseci i dana pisao: “Da mi ne treba čovjek koji će demokratizirati nešto što je nastalo na genocidu i najgorim zločinima. Birati Dodika znači, ustvari, dati alibi zločinima i etnički očišćenom prostoru.” Naravno da me nije želio slušati. Samo je pokazao rukom da napustim prostoriju i rekao mi smirenim tonom: “Nemaš ti pojma o politici.”

Tada sam prvi put posumnjao da nešto nije u redu s mojim stavovima. Neke moje kolege i prijatelji već su mi davno bili okrenuli leđa, cerekali se i pričali viceve o meni. Ne valja govoriti o mukama u koje sam bacio vlastitu porodicu. Nikad nisu prestali primati udarce zbog mog pisanja. To ih je zauvijek i udaljilo od mene.

Ja se nikad nisam udaljio od mojih stavova.

Ispostavilo se da je Dodik jedini znao šta hoće. U Sarajevu je od njegovih političkih početaka slavljen i dočekivan prijateljski. Noću se u kafani “Makarska” s njim lumpovalo do kasnih sati – novinari i socijaldemokratska opozicija.

Niko, nažalost, nije mogao Bošnjake odvratiti od te pameti i pokazati im stvarni svijet.

Ta činjenica i politička naivnost ostala je do danas tajna za bošnjačku pamet.

Odmah je bilo jasno da Dodik mora mijenjati retoriku ako misli ostati na vlasti. I onda je krenula igra. Od čovjeka koji je prijetio hapšenjima Karadžića i Mladića, priznao genocid u Srebrenici, postao je branitelj zločinaca i negator genocida.

Sjećam se i trenutka kad je u direktnom kontaktu na TV-u brutalno napao Lagumdžiju i Tihića i svašta im sasuo u lice. Analitičari u Sarajevu su se razgalamili: “Taj je napad predizborna Dodikova igra”, tvrdili su. I jeste, ali to predizborno traje već 26 godina.

A tek vijesti ovdašnjih medija o onome šta se događa u Srbiji i Hrvatskoj. Pored brojnih Dodikovih i Čovićevih govornika, mediji u Sarajevu krcati su izjavama Vučića, Vulina, Brnabićke, Milanovića i Plenkovića, koji se ne prestaju svađati. Milanović je za Ruse, a Plenković, naravno, za Zapad. Ljudi su primijetili da se ta utakmica Milanovića i Plenkovića događa tačno od dana napada na Ukrajinu. Čeka se ko će pobijediti. Do tada će se ova dvojica svađati i držati dvije strane.

Pitanje je samo zašto tu primitivnu igru naši mediji moraju pratiti?

Svjedoci smo i pozivanja ratnih zločinaca u direktne intervjue na sarajevskim medijima, što je porazno.

Treba priznati: Medijsku bitku izgubili su Bošnjaci jer su naivno vjerovali u laži koje su im servirane. Jednom iskazana naivnosti stalno će se vraćati po svoje posljedice.

Poraženi smo medijski i s takvim kapitalom istine kakve su presude Tribunala u Hagu, pa i Svjetskog suda pravde. Sjećam se da mi je jedne godine stranac koji je radio za OSCE rekao kako mu je tek sada jasno da su prave žrtve rata Srbi i Hrvati, a zločinci Bošnjaci. Pitao sam ga odakle mu to. I onda mi je rekao da sve piše u našim medijima. Samo sam uspio upitati: “A ništa takvo ne piše u srpskim medijima?” Oni koji šute o zločinima, kao da ih nisu ni napravili. To je mozak prosječnog zapadnjaka koji dolazi ovdje da djeluje.

Godinama nakon rata o pojedinačnim bošnjačkim zločinima javljali su i pisali samo sarajevski mediji. U stotinama tekstova pisalo se o ubistvima koja je počinio Mušan Topalović Caco. Naravno da se moralo pisati o tome. U isto vrijeme s druge strane nije dolazilo ni riječi. Čitavi gradovi bili su ispražnjeni i počinjeni su najgori zločini nad civilima. Svaki treći muškarac Bošnjak u Vlasenici je ubijen. Ubijeno je 3.176 Bošnjaka i Hrvata Prijedora. U Foči je ubijeno približno 3.000 nevinih civila Bošnjaka. Silovanja su bila masovna i čitav je svijet bio zgrožen tim dokazima. Ali s druge, srpske strane desetljećima nismo dobili ni jedne riječi priznanja. Ni mrvu istine. Ni jednog atoma pokajanja.  

Kad je cijeli svijet govorio o genocidu u Srebrenici, kad su ga svjetski sudovi presudili, Beograd je izvukao Nasera Orića i godinama izmišljao nekakve njegove zločine. I kad ga je Hag oslobodio – progonili su ga. I kad su ga u Švicarskoj uhapsili po srpskoj potjernici Interpola, pokazalo se da je nevin. Protiv Nasera Orića pokrenut je i drugi proces pred Sudom Bosne i Hercegovine. Ali je i tada oslobođen. Godinama su srpski režimi tako zataškavali strašni zločin genocida i najgore zločine protiv čovječnosti. I sve do danas nema priznanja genocida u Srebrenici, ima samo uporno i bezobzirno negiranje zločina genocida u Srebrenici.

Većina tekstova iz beogradskih medija koji su izmišljali zločine Armije RBiH su prenošeni u sarajevskim medijima. I tako godinama. Nikada niti jedan tekst sarajevskih medija o sudski dokazanim zločinima koje su napravili vojnici iz Srbije ili VRS-a nisu ni preneseni niti objavljeni u tamošnjim medijima.

Tako je danas sa svim presudama Tribunala u Hagu i Međunarodnom sudu pravde. Za televizijske servise se sve svede na 11. juli, kada prenose dženazu u Potočarima.

Izgubljene medijske bitke brzo su zaboravljane i kretalo se u nove poraze.

Malo ili nikako se nisu sarajevski mediji bavili presudama Suda za ljudska prava u Strasbourgu. Ne samo mediji, nego su i probosanski političari vrlo slabašno branili presude Strasbourga. Baš kako su jadno tretirali i presude Tribunala u Hagu. Imao sam ozbiljne svađe s nekim ministrima koji su zagovarali ukidanje Ureda našeg oficira za vezu pri Tribunalu u Hagu. Da je ta ludost uspjela, zamislite gdje bi bili danas bez presuda Tribunala? S ovakvim domaćim pravosuđem? Negdje na dnu.  

Poraženi smo pravosuđem kojim evidentno vladaju kadrovi Milorada Dodika i Dragana Čovića.

Ogromna većina sarajevskih medija danas prenosi politiku kao fudbalsku utakmicu. A onda povremeno narodu serviraju rasprave na televizijama koje više liče na svađu nego na iznošenje argumenata. Na kraju dobrom dijelu konzumenata ništa nije jasno.

Cijena koju plaćamo i koju ćemo, kad se podvuče crta, konačno platiti bit će ustvari posljedica naših poraza, prije svega medijskog poraza. Medijske bitke počeli smo gubiti u ratu, ponajviše dok je časna i moćna Armija Republike Bosne i Hercegovine napredovala i oslobađala svoju domovinu. Odmah su počeli podmukli napadi na Aliju Izetbegovića, vrhovnog komandanta te Armije. Priča o sve tri strane, rođena u ratu u sarajevskim medijima, nikada nije prestala ni u miru i traje do danas.

Medijska podijeljenost ove većinski bošnjačke trećine jednaka je političkoj podijeljenosti. Ta je bitka neravnopravna. Poraz je očit, a vladavina laži nad Bošnjacima sve vidljivija.

U čemu su ključni razlozi političke podjele na ovoj trećini bošnjačke većine? Šta podijeljeni mediji ove trećine mogu uraditi za Bosnu i Hercegovinu? Ništa naravno. Jednako kao što i podijeljena politička bratija, sada u vidu “trojke”, daje sve što ima interesima dojučerašnjih neprijatelja Bosne i Hercegovine. “Trojka” je dosta važnih poluga ove države dala u ruke tim snagama. To nisu pregovori, nego niz ustupaka. Čekamo da nas objektivni mediji izvijeste o tome da smo politički poraženi.

Dodik i Čović i dalje traže podjelu Bosne i Hercegovine dok ova strana, politički podijeljena unutar sebe, ne reagira na njihove akcije, nego samo na ideološke podjele unutar ove bošnjačke trećine. Ideološke podjele među Bošnjacima su medijski i politički odvojene višim zidovima negoli što su oni prema Dodiku i Čoviću. Braća su svoje zidove prema Bošnjacima davno izgradili.

Interesantno je da ni Dodik ni Čović nisu imali ni približno moćne medije uz sebe kao što je to imalo Sarajevo.

Sarajevski mediji bili su objektivni i tretirali sve strane ravnopravno. Medijski rat izgubljen je bajagi profesionalno: Jednakim tretmanom laži i istine.