Novembarska kiša neumoljivo pada praćena hladnim posavskim vjetrom koji nemilosrdno šiba po licu. U ranim jutarnjim satima stižemo na Jagodnjak. Gomila vojnika okupljena je oko komande i zgrade u kojoj je smještena kuhinja. Čovjek iz komande uporno ponavlja: “Molim vas, nemojte se skupljati u gomile, prije sat pale su dvije granate ovdje na cestu.” Iskusni stari ratnici mahinalno se osvrću na njegovo uporno insistiranje i nastavljaju razgovarati.

Sklonili smo se pod kućnu strehu. Povisok čovjek s brkovima stoji uz zid do nas. Izvlačeći posljednje dimove iz cigarete i smiješeći se, pokazuje prstom ka čovjeku iz komande koji je pozivao da se ljudi sklone: – Vidi, ljudino moja, ti da samo znaš koliko ih dolje niže jedan kilometar padne po liniji, eh, kad bismo mi na to sve gledali...

Ljudi se oko njega smiju i ponovo sve počinje žuboriti od razgovora.

Jučer je naša linija u poslijepodnevnim satima pala. Dio naših ostao je uklinjen. Još se nekako drže uz pojačanje koje im je u međuvremenu pristiglo. Hamza mi pokazuje rukom na okupljene ljude.

– Je l’ oni stvarno misle s ovoliko ljudi vratiti ovu liniju, pa nisu četnici ostavili samo ratni vod tamo?! E svašta, ljudi moji dragi.

– Nešto si mi mrzovoljan – dobacuje Asif. – Vidi jednu stvar, odavno se zna da je bolje 70 hrabrih nego 170 onih koje ću morati tiskati.

Na cesti se zaustavlja još jedan kamion. Među vojnicima koji iz njega izlaze prepoznajem momke iz Samostalnog sprečanskog bataljona iz Živinica. Hrabri, dobri i odgovorni borci. Svako se u njih u svakom momentu i u svakoj situaciji mogao pouzdati.

Sastajemo se iza komande. Uznose nam plan vraćanja dijela linije koji je jučer pao u agresorske ruke. Određeno je da će napad biti na dijelu samog spoja 1. tuzlanske brigade i 108. brčanske brigade.

Raspoređuju nas po kućama oko komande da tu prespavamo. S nama je nekoliko ljudi iz Tuzle i četverica momaka iz Samostalnog sprečanskog odreda. Pričaju nam da su tri dana bili na Majevici i da su došli pravo odande na posavsko ratište. Pričamo tako svi o svojim ratnim putevima i o trenutnoj situaciji. Ležim pored vrata i, slušajući razgovor, zaspim.

Osjećam da me neko drma. Otvaram oči i uz svjetlost fenjera vidim Asifa iznad sebe. – Idemo, momak, vrijeme je, hajde, idemo se polahko spremati.

Gledam u sat, tačno su tri sata. Spremamo se u sobi i polahko, jedan po jedan, izlazimo.

Postrojavamo se i dobijamo upute za odlazak. Za pola sata stižemo na liniju razdvajanja. Svi su naši momci u rovovima budni. Raspoređujemo se i čekamo izviđače da se vrate. Stižu natrag nakon petnaestak minuta, donoseći najnovije informacije.

Ispred nas je mala šikara. Izviđači tvrde da bi najsigurnije bilo spustiti se duž nje do agresorskih rovova. Asif, Hamza, Zijad i ja smo u grupi s još osam ljudi. Po planu, trebamo proći desno od šikare i sačekati napad momaka iz Sprečanskog. Kada oni napadnu, moramo to iskoristiti i udariti na rov koji dominira linijom i ima veoma dobru preglednost terena.

Izlazimo iz linije i polahko i oprezno krećemo naprijed. Vidimo jasno jednog od izviđača koji nam pokazuje da pođemo prema njemu. Desno su momci iz Sprečanskog odreda. Čekaju pored same šikare. Zasad nas niko nije primijetio. Izviđač govori da nam je ostalo još pedeset metara.

Polahko, po trojica, prebacujemo se i stižemo neopaženo do male leke ispred agresorske linije. Nevjerovatno je da smo neprimijećeni stigli ovako blizu. Desno vidimo vojnike Sprečanskog odreda kako dolaze u liniju tačno s nama. Pozicija je idealna za napad. Četnici će sigurno biti usredsređeni na napad koji će oni izvesti. Dok im oni budu odvraćali pažnju, mi ćemo napasti na svoju metu.

Čekamo još nekoliko trenutaka, a onda prilazimo još bliže. Sad smo od agresorskog rova udaljeni između petnaest i dvadeset metara. Primičemo se puzeći. Hamza je ispred nas sa “zoljom”. Stižemo na svoju poziciju i čekamo da desno od nas krene napad.

Tačno su četiri sata i pedeset minuta. Jaka detonacija iz protuoklopnog oružja narušava tišinu i mir posavske ravnice. A onda još dvije detonacije. Salva pucnjeva iz pušaka odjekuje najavljujući naš napad. Ispred nas zatrešta nešto jako. Vidimo da je “Browning”. S ovog mjesta ima veoma dobru preglednost.

Dolje desno momci iz Sprečanskog biju žestoku bitku. Detonacije ručnih granata stapaju se s puščanom paljbom. Na motoroli čujemo: “Tigar probio liniju, tražimo pojačanje, hitno pojačanje, probili su liniju.”

Mi još čekamo da napadnemo. Prošle su dvije-tri minute, motorolom nam stiže naredba: “Strijela, kreni po planu.”

Hamza se ispred mene ispravio na koljena i uperio “zolju” ka četničkom rovu. Detonacija i prasak, a onda plamen koji se izvija u nebo. S njihove nam linije leti salva metaka.

Ležim u bari i čujem kako se meci zabijaju oko nas u zemlju i zvižde nam iznad glava. Asif viče da idemo, ne smijemo dopustiti da nas pribiju uz zemlju. Momak iz Tuzle ispred mene samo što je ustao pada pogođen u prsa. Uspijevamo ga prihvatiti. Dva ga vojnika, dok jauče od bolova, puzeći vuku na mjesto gdje će biti previjen.

A onda još dvije jake detonacije. Vidim da je Hamza desno od mene ispalio još jednu “zolju”. Asif ustaje i sasipa iz svoje “osamdesetčetvorke” po četničkom rovu. “Idemo”, viče, “sad imamo priliku!”

Ispred nas ključa. Zrna lete na sve strane. Žmireći, trčim prema Asifu i čekam kad će me pogoditi. Bacam se u zaklon iza brežuljka s olakšanjem. Teška strojnica sije smrt ispred sebe, ali mi smo nadomak tranšeje.

Desno od mene vidim momka kako ide pravo ka agresorskom rovu. “Browning” neprestano puca, naizmjenično kratke i duge rafale. Vojnik je sve bliži četnicima. Prilazi im na desetak metara, ustaje, okreće ručni bacač prema rovu. Eksplozija, zatim bljesak i teški je mitraljez utihnuo.

Skačemo i trčimo prema tranšejama. Prvi uskaču Miralem i Asif. Njegov mitraljez ponovo trešti. Vidim dva četnika kako se povijaju kao klasje i padaju natrag u tranšeju u neuspjelom pokušaju da je napuste.

Praktično smo ih pregazili. Momak koji je uništio teški mitraljez prelazi preko tranšeje na putu ka nama. Dok je preskače, lijevo od njega odjekuje rafal. Pokušavam razumjeti šta se događa.

Sve se odigrava u sekundama iako se čini kao da su minute. Momak se zateturao i pao unazad. Hamza preskače preko grudobrana i ispucava dugi rafal. Četnik, koji je krenuo iz zemunice, udario na Hamzu. Svi pritrčavamo do pogođenog vojnika.

Momak iz Živinica drži ga na krilu i doziva imenom. Iz tri rane na prsima šiklja krv. Vadimo zavoje, počinje previjanje.

Stojim sa strane i gledam ga pravo u oči. Ne govori, a oči mu se pune suzama. Čučnem pored njega i uhvatim ga za ruku. Nijemo me gleda pokušavajući da kašlje. Osjećam u jednom trenu jači stisak ruke, a onda me naglo pušta. Oči ostaju zagledane u jednu tačku – staklenasto zelene i suzne.

“Gotovo je”, reče medicinar, “preselio je.” Puštam mu ruku. Polahko. Asif mu zaklapa oči.

Ustajem i okrećem se na drugu stranu. Pucnjevi se još čuju ispred nas. Tranšeje se pune našim novopristiglim vojnicima.

Ponovo se okrećem da pogledam momka čije je tijelo još na zemlji. Pitam se, naglas: Zar ovoliko hrabri ljudi trebaju baš ovako otići s ovog svijeta. Nekako mi je bez veze da nastrada na kraju, od ruke kukavice koji je gledao kako da pobjegne.

Asif se uspravlja i udara me po ramenu: – Vidi, dječače, niko ne zna kad će doći red na nas. Allah određuje, brate, a ne mi.

Podižu ga na nosila i odnose. Stojim nepomično i gledam dok zamiču iza šikare.

Stajao sam, a kiša je ponovo počela padati.