Augustovsko sunce žarilo je od jutra. Jedan dio naših ljudi koji su zauzeli novu liniju u podnožju Ozrena bio je dolje u šumi ispod nas. Drugi dio bio je s nama i dolje u potoku prema cesti. Svako malo snajperista bi nas opomenuo gdje se nalazimo i da još nije slobodno tek tako šetati ovuda. Stara vikendica, od koje je ostao samo kostur s betonskom pločom, služila nam je kao zaštita od ovog jakog augustovskog sunca. Muharem, Suad, Fikret i ja smo sjedili na samom ćošku kuće u hladovini. Za ručak smo dobili po komad kukuruzne prohe i jednu konzervu ribe. Svako je iskoristio ovaj odmor da to pojede jer nismo ni doručkovali.
Ko zna šta je rat
Ležeći na boku, gledao sam u zemlju ispod sebe. Zemlja je od dugotrajne suše bila tako suha da je ispucala na sve strane. Pukotine su bile široke toliko da si na mjestima mogao gurnuti ruku do lakta u zemlju. Fikret je nešto preturao oko redenika i pjevušio neku sevdalinku. Odozgo ispod šume se prema nama zaputio jedan od komandira ove linije. Sjeo je pored nas poselamivši nas. ,,Kako ide, momci, ima li vrućine?“ Fikret prekide sa zviždanjem i pogleda ga. ,,Samo da ne bude ukopavati se dolje na onoj njivi, a do tada je i izdržljivo.“ Ostali se nasmijaše. „Sačekat ćemo da padne mrak i da se spustimo u njivu.“ ,,Dolje duž one ograde smo mislili postaviti liniju. Vi ćete samo obezbjeđivati ovaj dio linije, a doći će ljudi iz radnog voda koji će kopati. Tako da ne brineš, momčino“, smijući se, udari Fikreta po leđima.
Ustao sam i polahko odem do živice. Ograda se prostirala čitavom dužinom njive ispred nas. Nije mi se nikako sviđao položaj gdje su mislili postaviti novu liniju. „Je l' vi mislite ostaviti one kuće ispred svojih položaja“, upitao sam komandira koji mi je prilazio. ,,Meni su tako rekli, da se linija spusti s ove strane ograde i skroz dolje preko ceste prema potoku.“ Sa svog mjesta iz hladovine ustadoše i Suad i Muharem. Muharem prođe pored nas i stade uz veliki hrast ispred. ,,Ko ti to, bolan, reče? Pa taj ili nema pojma gdje se mi sad nalazimo, ili je u rat došao jučer? Ostaviti ove kuće ispred sebe, a prostor ti slobodan?! Pa, čovječe na dvadeset metara vam četnici mogu doći nećete ih ni primijetiti.“ Onaj komandir se dirao po glavi nakon što je skinuo beretku i gledao niz livadu.
Odozdo s ceste je prema nama izašlo još naših momaka. Fikret me povuče za ruku da se sagnem pored drveta. ,,Vidi ono tamo, tačno u pravcu ove jednospratne kuće s roletnama.“ Pogledao sam i na samom ćošku kuće nevjerovatan i lijep prizor. Stablo jabuke ne više od tri metra, nekako potpuno okrugle krošnje. Velike crvene jabuke bile su načičkane na granama. Kao da ih je neko raspoređivao po svojoj želji na tim granama. „Sigurno je slatka“, smješkajući se, gurao me laktom u rebra Fikret. Onaj komad prohe i konzerva ribe nisu baš popunili prazninu u našim želucima i bilo je tu još dosta mjesta. Ove slasne, prelijepe crvene jabuke bi nam itekako dobro došle.
,,Je l' idemo“, namignu Fikret. „Idemo nas trojica. Spustit ćemo se polahko ovim kanalom tačno do kuće. Zaklonjeni smo i s lijeve i desne strane i ne mogu nas nikako vidjeti.“
Uzeli smo oružje i krenuli polahko potočićem preko livade. Ja sam išao zadnji i pratio lijevu stranu livade. Sunce je bilo gotovo u zalasku kad smo se približili živoj ogradi koja je presijecala cijelu livadu. Odmah poslije ograde bila je odsječena međa nakon koje je teren padao u nizbrdicu prema prvim kućama. Odjednom nam je Fikret komandovao da legnemo. Bacio sam se na lijevu stranu. Kad sam pogledao preko međe kanala, imao sam šta i vidjeti. Dolje ispod ograde, desetak metara prema cesti, kretali su se ljudi, savijeni. U prvom momentu sam pomislio da nisu naši s ceste ranije krenuli da zauzmu taj dio linije, ali sam se brzo razuvjerio. Kako su izlazili prema ovoj prvoj kući, jasno smo vidjeli jarko zelene uniforme i crvene oznake agresorskih vojnika.
Između dviju vatri
Suad je polahko puzao unazad prema meni. Nekoliko metara ispred rasklopio je nogare na svom puškomitraljezu. Grupa četnika se odvojila lijevo i krenula pravo prema ogradi. Nisam mogao vjerovati da ih naši još ne primjećuju. Polahko je i Fikret došao do nas. Sada smo sva trojica bili u kanalu okrenuti prema ogradi. Ova manja grupa četnika će sigurno preći ogradu i onda, ako pucamo, nema šanse da se zaštićeni možemo povući nazad. Fikret zovnu i nas na tu lijevu stranu. ,,Kada dođu do ograde, zasut ćemo po njima rafalno i onda se povlačimo nazad. Glavu dolje i trčeći, nema okretanja ni zastajkivanja.“ Potvrdno klimanje glavom i popesmo se na lijevu stranu međe. Četnici su već bili pored ograde. Jedni su krenuli prelaziti gazeći je, dok su drugi prolazili ispod. ,,Udri“, viknu Fikret. Sasuli smo po njima rafalno. Prva dvojica padoše nastranu, a ostali se baciše lijevo i desno. Zatutnjalo je sa svih strana. Četnički mitraljez s desne strane kosio je sve oko nas. Nismo mogli glave da podignemo. ,,Idemo, idemo“, vikao je Fikret gurajući nas ispred sebe. Meci su zujali svuda oko nas. Sada je pucnjava dolazila i s ceste. Bili smo između dviju vatri. Bacili smo se preko međe i potrčali prema maloj uvali koja je vodila do kuće ispred koje smo krenuli. Naši momci s ceste su već bili na pola livade i napredovali su prema ogradi gdje su četnici zauzeli poziciju. Druga grupa naših momaka se spuštala niz šumicu i izbili su na lijevu stranu, odakle su četnici dolazili. Pucnjava je bila sve jača i jača. Cijela okolina je odjekivala od rafala. Mi smo bili već nadomak ograde i prebacili smo se u staru tranšeju koja je vodila na cestu. Tu zatekosmo onog komandira koji je bio s nama pred naš polazak. ,,Šta ovo bi, momci, odjednom“, zadihano je pitao.
Pokazujući mu na kuće, Fikret mu nabrzinu objasni da smo naletjeli na njih dolje pored ograde i da smo pucali na njih da upozorimo ostale. Brzo smo se spustili prema cesti i s ostalim momcima krenuli naprijed. Puškaranje je bilo sporadično i vidjeli smo ih sada da se povlače dolje prema kućama. Naši momci su s lijeve strane već izbili na livadu i zauzeli položaje na drugoj strani međe odmah do kuća.
Nekoliko kuća je počelo gorjeti. Najvjerovatnije su bacili nešto zapaljivo u njih prilikom povlačenja. Kanalom koji je vodio pored ceste ušli smo u prve avlije i polahko kuću po kuću smo pretražili prije nego što se spustio prvi mračak. Pored jedne kuće svuda po pločniku je bilo krvi i neupotrijebljenih prvih zavoja. Najvjerovatnije su tuda izvlačili ranjene prilikom povlačenja. Cijelu noć se na tom dijelu ukopavala linija. Već sutradan smo imali utvrđenu liniju ispred kuća. Četnici su samo sporadično djelovali po našoj liniji. Uskoro je došla naredba da se spremamo za pokret jer dolazi druga smjena. Po povratku svratismo iza one kuće gdje je bila jabuka. Na njoj više nije bilo niti jedne jabuke. Fikret odmahnu rukom i prebaci pušku preko ramena: „Šta ćete, momci, jednostavno nije bila naša nafaka.“
