Kroz većinu tekstova u pogledu osvjetljavanja naše orijentalne baštine, kao i ukupne historije i sadašnjosti, Stav je imao jedan zdrav, realan i pošten stav. S obzirom na to da će se koncept i izlaženje Stava promijeniti, a meni kao čovjeku koji je odrastao i sazreo u jednom drugom vremenu, mislim da će mi nedostajati dosadašnji Stav kao sedmična navika. Posebnost Stava njegova je printana forma jer se naprosto nisam navikao niti mogu prihvatiti da čitam veći tekst u elektronskoj formi, a printana forma daje i neku drugu sigurnost. Kad nešto pročitam u Stavu, znam da to onda imam sačuvano u policama, u biblioteci i znam da se na to uvijek mogu vratiti. To mi pruža sigurnije i pouzdanije znanje.
Stav se mnogo ozbiljnije bavio našom orijentalnom baštinom u poređenju s drugim medijima, ali ja bih volio da je toga bilo više. To je razumljivo jer časopis se ne formira po ukusu jednog čovjeka ili manje grupe ljudi. Treba zadovoljiti mnogo širi auditorij nego što su osobe mog profila.
Jako mi je bila važna podrška Stava u kontekstu napada na mog oca Aliju Nametka i djeda Fehima Spahu. Posebno mi je značilo raskrinkavanje i otkrivanje namjera osoba koje su to činile. Da ne spominjem ta imena poslije kojih bih morao, što bi rekao moj otac, uzeti abdest da se očistim. Neću ih spominjati, znamo ih, okruženi smo njima. Ima ih puno više od nas.
Moj djed za vrijeme NDH nije pristao da se drukčije imenuje nego samo kao reisul-ulema Kraljevine Jugoslavije, a umro je na početku Drugog svjetskog rata. Ipak se našlo nekoliko drznika koji su tražili da se jedna mala ulica na periferiji grada preimenuje i da se više ne zove po reisu efendiji Fehimu Spahi. U tom pogledu zahvalan sam Stavu i stavu Stava koji ima zdravu orijentaciju prema ljudima bačenim u zapećak od komunističkog režima i koji se suprotstavlja i danas u Bosni i Hercegovini prisutnim recidivima komunizma i komunističkog načina razmišljanja.
