OIC (Organizacija islamske saradnje) je na zahtjev Saudijske Arabije 16. maja održao online vanrednu sjednicu i razmatrao aktuelnu situaciju na Bliskom istoku te donio zajedničku izjavu. Smatra da zbog sistematskih zločina nad palestinskim narodom, a posebno zbog barbarskih napada na Pojas Gaze, Izrael snosi punu odgovornost za pogoršanje situacije u regiji te je pozvao i na okončanje izraelskih napada na džamiju Al-Aksu u Kudsu i pokušaja skrnavljenja i ugrožavanja historijskog i pravnog statusa tog svetog kompleksa.
OIC je donio rezoluciju, ali rješenje je prvenstveno na Arapima, posebno jer su posljednjih 40-ak godina zabavljeni separatnim aranžmanima s Izraelom, pritisnuti SAD-om, o kojem su sve ovisniji. Dok se ne desi promjena među Arapima, osim manjih, neće biti ozbiljnijih pomaka. Palestinci su ionako bili ulog u međusobnim odmjeravanjima arapskih lidera desetljećima, ali su u uvjetima hladnoratovske podjele svijeta barem uživali ograničenu političku, finansijsku i vojnu pomoć. Danas se to svodi na podzemne tunele kojima se logistički pomaže Gazi iz Egipta. I to ilegalno, pa su počesto Egipćani ti koji provode blokade granice ili rušenje tunela. Ovaj put odlučili su otvoriti granice za humanitarnu pomoć.
Problem je što čak niti ujedinjene arapske zemlje ne mogu vojno zaprijetiti Izraelu. Ta se nemoć i ovisnost o američkim politikama najbolje očitovala u jednoj izjavi saudijskog princa Muhammeda bin Salmana, koji je prije nekoliko godina Palestincima poručio da zašute i konačno se pomire s realnošću. Koja je to realnost, od 47 posto teritorije za palestinsku državu po ionako apsurdnom te ni na kakvom međunarodnom pravu utemeljenom planu particije britanskog mandatnog područja 1947, koje je Rezolucijom 181. prihvatio UN do današnjih jedva 12 posto teritorije pod efektivnom kontrolom tzv. Palestinske samouprave prema Sporazumu iz Osla 1993.
Po tom istom Sporazumu, kojem je posredovao tadašnji američki predsjednik demokrat Bill Clinton, određeno je i da porezne prihode palestinske samouprave prikuplja Izrael, što on zloupotrebljava za finansijske ucjene i slabljenje ionako slabe uprave. Konačno, nepriznavanje rezultata izbora 2007, u kojima je u Gazi pobijedio “Hamas”, a sve na izraelski pritisak, došlo je do već 14-godišnje blokade tog od ostatka Palestine odvojenog teritorija, što je, uz pristajanje Fataha da ne prizna rezultate izbora pod međunarodnim pritiskom, dovelo i do sukoba tih dviju najjačih političkih stranaka. Kada god su postojale naznake ili inicijative za pregovore i mirno rješenje njihova sukoba, Izrael je poduzimao terorističke ili vojne akcije kako bi to spriječio. Unutarpalestinska politička dinamika itekako je važan okidač izraelskih agresivnih akcija, bez obzira na to je li riječ o krizi vodstva (Fatah) ili pokušaju pomirenja dviju glavnih palestinskih stranaka.
Neki ovdašnji “analitičari” i “stručnjaci za Bliski istok” pišu kako Izrael i “Hamas” jedan drugog dopunjuju u svrhu perpetuiranja sukoba koji oboma odgovara. Tako bezobzirno izjednačavati pokret koji djeluje kao grassroot na potpuno blokiranoj Gazi i zbog kojeg se Izrael povukao s te okupirane teritorije, pokreta koji u tim uvjetima uspijeva organizirati život, s organiziranom državom koja nekažnjeno od međunarodne zajednice otima tuđe teritorije svim mogućim sredstvima jeste cinično, u najmanju ruku. Borbu za egzistenciju i dostojanstvo naroda na koju se katkada upozori pokojom raketom prema izraelskoj teritoriji, jer druga se, ona verbalna, upozorenja ne čuju i ne slušaju, izjednačiti s ekspanzionizmom kao metodom stvaranja Velikog Izraela jeste nepravično, neistinito i vrlo je tendenciozno. No, ovakvi su “eksperti”, iznjedreni iz socijalističkog novinarstva, poznati i kao nekadašnji medijski progonitelji političkih disidenata te recentni ponavljači ideološki ostrašćenih kvalifikacija iz onog perioda.
Nekoliko se stvari mora dogoditi i vrlo vjerovatno koincidirati. Prvo je slabljenje američkog interesa za Izrael, odnosno Izrael kao klin zabijen među Arape u svrhu kontrole tzv. Bliskog istoka, odnosno nafte u svjetlu uvođenja “čiste energije” i “zelene privrede”, što će bitno smanjiti američku finansijsku i vojnu pomoć Izraelu bez koje ta država ne bi opstala. Drugo, jačaju novi igrači u multipolarnom svijetu, regionalni i globalni koji traže drukčije pozicije i ishode. Treće, ubrzava se izlazak arapskih i muslimanskih zemalja iz tehnološke i društvene zaostalosti, što je dalekosežan i dalek cilj. Konačno, treba se dovršiti spora promjena svijesti i oslobađanje od izraelske i općenito jevrejske na mitovima sagrađene propagande. Ta se promjena danas dešava i na društvenim mrežama, ali je njihov domet ograničen ili su pod utjecajem ili u većinskom vlasništvu Jevreja.
