Najveća odgovornost pripada onome ko ima najveću moć, posebno kada je moć regionalne supersile, koja ima nuklearno oružje, visokotehnološku industriju oružja, vojsku koju karakterizira njezina izvrsnost i učinkovitost — uključujući i zahtjevnost vojnih kodeksa ponašanja i građanski moral koji ga pokreće — i, konačno, sva vojna, finansijska i diplomatska podrška prve supersile. Osim što je to demokratska i pravna država, s još uvijek podijeljenim ovlastima, politika je, dakle, razina na kojoj se moraju utvrditi odgovornosti za katastrofu s kojom se Izrael suočava, a ne njegove oružane i sigurnosne snage ili obavještajne službe.
Lanac kolosalnih pogrešaka koje su omogućile masakr koji je počinio Hamas na izraelskom teritoriju i naknadni nesrazmjeran odgovor, i vjerojatno nezakonit prema međunarodnom humanitarnom pravu, nije posljedica propusta zapovjednika obavještajnih službi, niti odbrambenih snaga Izraela, kako je u poruci sramno naveo izraelski premijer Benjamin Netanyahu, nego upravo u političkim odlukama, vlastitim, koje su omogućile teroristički napad i vojni odgovor koji je uslijedio. U Izraelu su oružane snage pod komandom civilne vlasti i maksimalna civilna moć, u rukama Netanyahua u posljednjih 14 godina, učinila je pogreške koje su dovele do sadašnje katastrofe, zbog izbornog taktiziranja i političkog oportunizma.
Više od dva miliona ljudi zatvorenih na 365 četvornih kilometara 56 godina otrovno su leglo najgorih poriva koje samo sljepilo ili prezir ili čak mržnja prema Palestincima može ignorirati. Netanyahu je perverzno usavršio staretegiju razdora među Palestincima, favorizirao jačanje Hamasa, ignorirao palestinske vlasti, a u isto vrijeme, kada je radio na Abrahamovim sporazumima, Palestinci nisu dobili nikakvo zadovoljenje svojih nacionalnih zahtjeva, naprotiv, oni su i dalje bili izloženi maltretiranju i otimanju svojih teritorija na Zapadnoj obali.
Netanyahu se posvetio Zapadnoj obali i Jeruzalemu, kako bi zadovoljio predatorske i ekspanzionističke instinkte doseljenika i ultraortodoksnih Jevreja koji mu garantiraju većinu u Vladi i stavljaju ga daleko od dosega sudova koji mu žele suditi za korupciju. Oko teritorije koja je još uvijek pod jurisdikcijom palestinskih vlasti, Netanyahu je obtratio svu svoju pažnju i koncentrirao najveći dio oružanih snaga. Griješio je i zbog tehnološke arogancije, uzdajući se u kapacitet ograde podignute oko Gaze, prezirao odlučnosti i snagu svog neprijatelja, Hamasa. A oholost je izvor svih velikih poraza.
Posljednja pogreška u nizu grešaka je nemilosrdan odgovor, vođen popularnošću osjećaja osvete, a ne jasnim i ostvarivim političkim ciljem koji mora voditi svaku objavu rata. Da Hamas nestane sa zemlje svrha je koja se razumije, ali je taj cilj teško postići. Da bi Gaza postala mirna i uređena teritorija, gdje niko ne priprema napade na Izrael, pravo rješenje problema je ipak nešto što je teško postići bombama i zatrpavanjem grada leševima civila. Naprotiv, neselektivna i masovna upotreba sile ima tendenciju pojačati žestinu i proizvesti suprotan učinak, da ne spominjemo destabiliziranje stanja u regiji i nepopravljivu štetu koju proizvodi u institucijama i međunarodnim odnosima.
Eliminacija Hamasa zahtijeva mnogo napora, naravno i vojnih, ali prije svega diplomatskih i političkih. Ali prvo što treba, kao što mnogi u Izraelu već zahtijevaju, jeste izbaciti Netanyahua iz Vlade, izbaciti iz izvršne vlasti opasne ekstremističke ministre s kojima je uspio ostati na vlasti i formirati novu vlast koja je sposobna ponovo otvoriti vrata miru. Kako je to kazao Ami Ayallon, bivši šef izraelskih tajnih službi, vratiti nadu Palestincima, jer ako nemaju nade neće biti sigurnosti ni za koga.
