Godine 1922. 'bolesnik Evrope' konačno je proglašen mrtvim. Star šest stoljeća, sa teritorijama koje su se pružale na tri kontinenta, Otomansko Carstvo debelo je zaostajalo za Zapadom, izjedano je iznutra nacionalizmom i prije tačno 100 godina na njegovim ruševinama uzdigla se moderna republika, ukinute stoljetne privilegije i diskriminacija temeljena na vjeri i spolu.
Republika koja je službeno proglašena 29. oktobra 1923. bila je manifestacija ideja i maglovitih zamisli koje su se stvarale tokom 19. stoljeća. Sultan reformator Mahmut II koji je vladao između 1808. i 1839. godine, počeo je rušiti neke od velikih i malih kulturnih kodova Carstva. Godine 1826. ukinuo je janjičare i uspostavio vojsku evropskog tipa. Godine 1829. donio je reformu šešira, kojom je propisano da zvaničnici civili moraju nositi običan fes.
Mahmutove obrazovne reforme proizvele su novu generaciju Osmanlija sa sekularnim gledištem, gdje su ideali Francuske revolucije – hürriyet, müsavat, uhuvvet – našli sljedbenike među srednjom klasom. Razdoblje koje je uslijedilo nakon Mahmutove vladavine – uključujući vladavinu njegovih sinova Abdülmecida i Abdülaziza – postalo je poznato kao Tanzimat ili "reorganizacija".
Godine 1876. novi sultan, Murat V., doveden je na prijestolje državnim udarom koji je vodila skupina reformatora poznatih kao Mladi Osmanlije. Nezadovoljna ograničenim djelokrugom Tanzimata, ova je grupa navodno osnovana na pikniku u istanbulskoj šumi 1865. Krug od njenih šest originalnih članova ubrzo je narastao i uključivalo je vojne oficire, birokrate, novinare i intelektualce.
Ujedinjeni osmanskim patriotizmom i islamizmom, nisu težili svrgavanju sultana, već spašavanju Osmanskog carstva uvođenjem ustava. Murad, mladoosmanski sultan po izboru, pristao je uvesti ustav, ali, pateći od, kako se činilo, nervnog sloma, proglašen je nesposobnim za vladanje i zamijenjen je njegovim mlađim bratom, Abdülhamidom II. koji je proglasio prvi ustav Carstva (Kanuni Esasi) i prvi parlament (Meclisi Mebusan) 1876. Ali jednom kada je došao na vlast, Abdülhamid je prognao vođe Mladih Osmanlija, raspustio parlament i suspendirao ustav pod izlikom rusko-osmanskog rata 1877. godine, u kojem je Carstvo izgubio veliki dio balkanskih teritorija. Izabravši islam kao svoje oružje protiv raspada svog Carstva, Abdülhamid je pribjegao panislamističkoj politici.
Abdülhamidova despotska vladavina trajala je oko 30 godina i stvorila je najjači opozicioni pokret u turskoj historiji zbog njegove isključive, autoritarne i islamističke politike, kao i ogromnog gubitka zemlje. Osnovan 1889., Odbor za jedinstvo i napredak (CUP) bio je najučinkovitija opoziciona grupa. Sastavljen od turskih, albanskih, grčkih i armenskih intelektualaca koji su nastojali ponovno uspostaviti ustavni režim i svrgnuti Abdülhamida, CUP je bio dio šireg reformskog pokreta poznatog kao Mladoturci.
Godine 1908., Mladoturska revolucija – predvođena CUP-om – prisilila je Abdülhamida da vrati ustav koji je ukinuo, a zatim ga je sljedeće godine svrgnula s vlasti. Novi sultan Mehmed V. bio je potpuno potčinjen CUP vladi i njenim vojskovođama.
Osmanlije su u Prvom svjetskom ratu odabrali poraženu stranu. Sukob je ubrzao propast Carstva i izmijenio sastav društva. Rat – i poraz – potaknuli su nacionalističke osjećaje. Nakon toga, Mehmed VI (Vahdettin), koji je došao na prijestolje u julu 1919., nadao se da će osigurati svoju moć sklapanjem saveza s Britanijom. Kao i njegov stariji brat, Abdülhamid II, pokušao je ograničiti snage parlamenta i svjetovne birokratije.
Godine 1920. potpisao je sporazum u Sèvresu sa pobjedničkim saveznicima. Ugovorom su podijeljene osmanske zemlje, stvarajući armenske, kurdske i grčke države, dok su drugi dijelovi Anadolije stavljeni pod savezničku okupaciju. Sultan je zadržao svoje prijestolje i palaču. Malo je stvari toliko potaknulo nacionalističke osjećaje kao ugovor (njegovim će potpisnicima kasnije biti oduzeto državljanstvo). Uveliko zaboravljen na Zapadu, sjećanje na njega ostaje u Turskoj čak i danas, manifestirano u strahu od povlađivanja vanjskih neprijatelja koji se ponekad naziva "Sèvresovim sindromom". Za turske nacionaliste postalo je jasno da će se samovoljna vladavina za osobne interese nastaviti sve dok postoji sultanat.
S dijelovima Anadolije pod savezničkom okupacijom počele su se pojavljivati snage nacionalističke milicije, posebno na istoku (gdje su prevladavali strahovi od neizbježne armenske invazije) i na zapadu (gdje su postojali slični strahovi od grčke). Među zapovjednicima ovih novih 'Nacionalnih snaga' (Kuvayı Milliye) bio je Mustafa Kemal Paša (kasnije Atatürk), vojnik koji je stekao reputaciju ratnog heroja tokom uspješne osmanske obrane Dardanela.
Uvriježeno je pogrešno mišljenje da je Atatürk došao iz osmanske elite. Rođen je u porodici srednje klase u Solunu koji je 1881., godine njegova rođenja, bio važan osmanski lučki grad s brojnom nemuslimanskom trgovačkom elitom, gdje su se prvi put pojavili evropski proizvodi, ideje i druge moderne novotarije. Prošavši Vojnu akademiju, postao je član CUP-a 1907., iako će kasnije biti kritičan prema organizaciji, posebno njenom ratnom savezu s Njemačkom. Zbog toga, nakon pada vlade CUP-a u oktobru 1918., sultan nije bio sumnjičav prema njemu. Atatürk je bio među mladoturcima koji su nastojali spasiti Carstvo, ali nakon rata sultanova saradnja sa saveznicima promijenila je mišljenje.
U maju 1919. Atatürk je poslan u službenoj ulozi u crnomorski grad Samsun, sa zadatkom da procesuira one koji su se opirali sultanu. Ali on to nije namjeravao učiniti: njegov dolazak 19. maja danas se smatra početkom Domovinskog rata. Kako se Kuvayı Milliye suočila s odmazdom okupacijskih snaga i sultanovih Kuvayı İnzibatiye ('Snage reda', stvorene 1920. kako bi se nosile s nacionalističkim pokretom), Atatürk je dao ostavku u vojsci kako bi preuzeo vodstvo u borbi za nezavisnost. Za svoje postupke država ga je osudila na vješala; rat nije vođen samo protiv saveznika – vođen je i protiv sultana.
Nastojeći formirati nacionalni parlament prkoseći saveznicima i Istanbulu, u aprilu 1920. nacionalistički zastupnici iz cijele Anadolije sastali su se u Ankari na inauguracijskom sastanku Velike narodne skupštine Turske. Tamo je formiran 'prvi kabinet izvršnih ministara Turske' s Atatürkom kao predsjedavajućim.
Rat za nezavisnost trajao je do sporazuma u Lausanni u julu 1923. Borbe su vođene sa Armencima na istoku, Italijom i Francuskom na jugu, Grčkom na zapadu te Francuskom i Britanijom u Istanbulu. Zastupajući antiimperijalističku retoriku, Atatürk je osigurao finansijsku pomoć od Sovjetskog Saveza. Francuska (u sukobu s Britanijom oko ostataka Otomanskog Carstva u Mosulu i Kirkuku) i Italija (ljubomorna na grčku okupaciju Smirne) pasivno su podržavale nacionaliste.
Nakon turske pobjede nad Grcima u bitci kod Sakarye u oktobru 1921. Francuska je postala prva zapadna sila koja je priznala turski nacionalistički pokret Ugovorom iz Ankare 20. listopada 1921.
Krajem augusta 1922. nacionalističke snage pokrenule su Veliku ofanzivu, krenuvši na na zapad preko Anadolije i zauzevši Smirnu 9. septembra. Bila je to odlučujuća pobjeda. Dana 11. oktobra 1922. primirjem između Britanije, Francuske, Italije i Turske priznati su turski zahtjeve u zapadnoj Anadoliji i istočnoj Trakiji. Zatim je u julu 1923. godine Ugovorom iz Lausanne priznat suverenitet nove Republike Turske i dogovorene njene državne granice. Republika je proglašena uveče 29. oktobra 1923.