Nosi nadimak 'Vrata pakla'. Bunar Darvaza u Turkmenistanu zovu jednom od mnogobrojnih grešaka iz sovjetske ere. Ovaj umjetni krater u pustinji Karakum ima 70 metara u promjeru. Zapaljen je prije više od pola stoljeća, a sve do danas ne prestaju gorjeti plamenovi s unutarnjim temperaturama jačim od 400 Celzijevih stepeni.

Kada se ovaj krater otvorio, postao je tačka nekontroliranog ispuštanja prirodnog plina, sastavljenog uglavnom od metana, koji gori dok se ne iscrpi izvor topline ili kisik. Problem traje do danas. U više navrata turkmenistanska vlada je objavila svoju namjeru da ga zatvori, ali bvrzo su odustajali od tog nauma. U međuvremenu, s vremenom je bunar postaio mjesto koje okuplja naučnike i znatiželjnike, privučene ovom 'vječnom vatrom'. Razlog nije ništa drugo do mogućnost da iz prve ruke vidite kako izgleda 'utroba' Zemlje.

To je jedini kutak na svijetu gdje temperatura može doseći 1000 stepeni Celzijusa. Do sada istraživači nisu bili u mogućnosti odrediti koliko dugo će još vatra gorjeti. Ono što im je jasno jeste da treba odbaciti svaku opciju koja uključuje natkrivanje bunara. Budući da bi to moglo uzrokovati nepredvidiva curenja i opasne emisije metana na drugim tačkama bliže stanovništvu.

Treba biti oprezan jer je metan snažan staklenički plin, koji prema Programu Ujedinjenih naroda za okoliš, uzrokuje 80 puta više globalnog zagrijavanja od ugljičnog dioksida tokom prvih 20 godina u atmosferi. Zapravo, Turkmenistan je četvrta zemlja u svijetu s najvećim rezervama prirodnog plina. A prema istraživanju objavljenom u časopisu Environmental Science and Technology, on je već nekoliko desetljeća jedna od kritičnih tačaka u svijetu zbog svojih nekontroliranih emisija.

 

Najraširenija priča među mještanima o nastanku bunara datira iz 1971. godine, u vrijeme Sovjetskog Saveza. Tada je grupa ruskih geologa tragajući za naftnim poljima u pustinji Karakum naišla na džep ugljikovodika. Kako bi ga izvukli, odlučili su istražiti pećinsko područje. Međutim, greška u proračunu da tlo može podnijeti težinu strojeva za vađenje uzrokovala je kolaps. Opremu i zalihe progutala je zemlja.

Iako su istraživači prošli neozlijeđeni, nesreća je izazvala lančanu reakciju koja je rezultirala otvaranjem tri vrtače i ispuštanjem otrovnih plinova. Grupa stručnjaka, u strahu da će to područje učiniti nenastanjivim, odlučila je zapaliti plin i spaliti ga. Pogrešno su vjerovali da će za nekoliko sedmica plamen biti ugašen. Međutim, ekspedicija National Geographica 2013. godine, koju je vodio kanadski istraživač George Kourounis, nije pronašla dokaze koji bi potvrdili istinitost ove priče. S tim u vezi nije pronašao ni evidenciju ni službene izvještaje.

„Jedna od najupečatljivijih i najfrustrirajućih stvari u vezi s ovim kraterom je to što zapravo nema mnogo informacija o njemu“, kazao je Kourounis. Tajnovitost u vezi sa nastankom kratera, za historičara Jeronima Perovića, logična je posljedica vremena kada je SSSR pod svaku cijenu krio svoje greške i objavljivao samo svoje trijumfe.

Osim toga, energetika je bila i jest geostrateško pitanje koje je u to vrijeme moglo biti klasificirano kao strogo povjerljivo. Što se tiče verzije iz 1971. godine, protivmjere osmišljene za to vrijeme, s idejom spaljivanja radi kontrole, odgovaraju historičarima. „Spaljivanje 15.000 ili 16.000 kubika godišnje, što je četiri puta više od onoga što Švicarska godišnje koristi, za njih nije bilo ništa. Dakle, umjesto da razmišljaju o tome šta bi se moglo racionalno iskoristiti ili staviti u cjevovod, što zahtijeva izgradnju infrastrukture, mogli su jednostavno odlučiti da to spale", pojasnio je Perović. Turkmenistanski geolozi, pak, ističu da je u stvarnosti bušotina možda nastala 1960-ih, a počela je gorjeti 1980.

Turkmenistan je zemlja rijetke naseljenosti, jedva doseže 10,5 stanovnika po km2. Međutim, 2022 curenje metana iz samo dva tamošnja glavna polja fosilnih goriva uzrokovalo je više globalnog zagrijavanja od svih emisija u Ujedinjenom Kraljevstvu.