Nova Malezijska vlada na čelu s Anwarom Ibrahimom lansirala je novi slogan u namjeri konsolidacije političkih, etničkih i vjerskih odnosa u cilju jačanja Federacije, ujedinjenja zemlje i rješavanja nekih od najvećih izazova s kojim se Malezija danas suočava. Slogan Malaysia Madani (Građanska Malezija) najnoviji je u nizu slogana i projekata izgradnje nacije koje su inaugurirali nekolicina ranijih premijera. Prvi ozbiljniji slogan i strategija ekonomskog, društvenog i vjerskog razvoja bila je Vizija 2020 (Wawasan 2020) premijera Mahathira Mohamada. Njegova vizija podrazumijevala je postizanje statusa potpuno industrijalizirane nacije do 2020. godine. Ovaj cilj ostvaren je u dobroj mjeri, ali ne u potpunosti. Nakon Mahathira, parola Islam Hadhari (Civilizacijski islam), koju je uveo Abdullah Ahmad Badawi, Mahathirov nasljednik na čelu vlade, ocijenjena je kao kontinuitet Mahathirove vizije i reciklirana verzija projekta islamizacije koju je implementirala Mahathirova vlada. Jedinstvena Malezija za sve podjednako bila je parola Nadžiba Razaka, premijera koji je zbog najvećeg koruptivnog skandala u Aziji pravosnažno osuđen na zatvorsku kaznu. Svaki novi premijer Malezije nastojao je ostaviti vlastiti trag i pečat kojim bi se trajno obilježila njegova vladavina, fokusirana na specifične segmente razvoja zemlje i prioritetne strateške projekte i programe, ne zadovoljavajući se samo novim pristupima upravljanja državnom administracijom i drugačijom preraspodjelom sredstava. Mandat svakog premijera bio je povezan sa specifičnom vizijom Malezije. 

Malaysia Madani (Građanska Malezija) koncept je na koji je fokusirana koaliciona Vlada nacionalnog jedinstva, koju čini Anwarov pokret Pakatan Harapan (Pakt nade), bivša diskreditirana i znatno oslabljena Malajska nacionalna organizacija UMNO, odnosno koalicija Nacionalni front, kojom ova partija dominira, i manja koalicija stranaka s Bornea (Sabah i Sarawak). Koncept građanske, ali dominantno muslimanske države, koji ima uporište u reinterpretaciji islama s fokusom na narodnoj pravdi i egalitarnom konceptu građanskog islama (Islam Madani), otuda i naziv Anwarove partije – Naro dna partija pravde – PKR, i uređenju društva na osnovama Medinske povelje, koji zagovara Anwar Ibrahim, uključuje sljedeće elemente uspješne i napredne države: održivost, prosperitet ili blagostanje, inovativnost, samopoštovanje, povjerenje i suosjećanje. Ovi uzvišeni islamski, ali istovremeno i opći društveni ideali moraju se reflektirati u programima djelovanja vlade, zakonodavstvu i potrošnji na programe osnaživanja, posebno usmjerene na marginalizirane grupe u Maleziji bez obzira na njihovu rasnu, etničku ili vjersku pripadnost. Bilo da su njihovi pripadnici marginalizirani ekonomski, socijalno, kulturno, vjerski ili na bazi svojih sposobnosti ili kapaciteta. U suprotnom, nedostatak njihovog efektivnog učešća u društvu, socijalna isključenost i nedostatak zastupljenosti, koju mnogi ljudi osjećaju i kojoj su izloženi, nastavit će definirati njihov marginalni status u Maleziji, koji dodatno produbljuje nepovjerenje među narodima Malezije i vodi u dalju segregaciju, a u konačnici može dovesti do ozbiljnih međuetničkih tenzija, građanskog rata, pa čak i do raspada Malezije kao federalne državne zajednice. Veliki broj Malajaca, muslimana, nije na proteklim izborima glasao za spomenute vladajuće političke stranke već za opozicioni front Perikatan Nasional (PN), nacionalističku malajsku koaliciju i najstariju panislamsku partiju PAS koja pojedinačno ima najveći broj mandata u Parlamentu Malezije, a koja je više od 60 godina činila osnovnu opoziciju malajskim nacionalistima UMNO-a. To odlično ilustrira koliko se Malezija promijenila u toku protekle decenije. Vladajuća koalicija stoga, iako je legitimna i prema postojećim pokazateljima uspješna i efikasna, nema baš snažan mandat za provođenje Anwarovog programa u potpunosti, jer je u prvom redu formirana isključivo voljom malezijskog suverena, sultana, ali je također uslovljena interesima koalicionih partnera, kako dominantno kineske socijaldemokratske partije DAP te stranaka s Bornea koje su izrazito sekularne i inkluzivne i ne toliko privržene politici koja bi bila isuviše naslonjena na islam.  

ODJECI SKUPŠTINE CIVILIZACIJSKOG ZNANJA 

Krajem maja 2023. malezijski premijer Anwar Ibrahim organizirao je islamsku konferenciju u malezijskoj administrativnoj prijestolnici Putra Jahja, u čijem su središtu bili islamski učenjaci Ali Goma, bivši veliki muftija Egipta, i Habib Omar bin Hafiz, osnivač i dekan Dar al-Mustafa univerziteta u Jemenu. Ovaj prominentni skup pod nazivom Medžlis Ilmu Madani, Skupština civilizacijskog znanja, uveliko je odjeknuo i izvan granica Malezije i protumačen je kao najnoviji pokušaj prezentacije islamskog identiteta Malezije za koji je Anwar Ibrahim obećao da će se zalagati na samom početku svog premijerskog mandata. Međutim, ovaj islamski događaj koji je privukao više od 18.000 učesnika nadišao je okvire uobičajenih islamskih naučnih manifestacija i konferencija do tada. Štaviše, ovaj potez novog premijera Malezije, nekadašnjeg islamskog aktiviste, nesuđenog Mahathirovog nasljednika, a kasnije disidenta i političkog zatočenika savjesti i reformatora, može se promatrati i kao dio šire strategije malezijske vjerske mehke moći (Islamic soft power). 

I prije ovog događaja Anwar Ibrahim pozvao je u Maleziju brojne utjecajne vjerske učenjake i ličnosti iz cijelog svijeta, uključujući Džemala Farouka Džibrila iz Egipta, Mehmeta Fadila Džejlanija iz Turske, Muhammada Nuruddina Lemua iz Nigerije, Ismaila Menka iz Zimbabvea, Muhammeda Salaha iz SAD- i Waela Ibrahima iz Australije. Malezijski premijer je 19. juna 2023. ugostio dr. Ekrimu Sabrija, imama jerusalemske džamije Al-Aksa, Ahmeda Mohameda Saada iz Ujedinjenog Kraljevstva i Muhammeda Hajdara al-Džilanija iz Gambije, kako bi im predstavio koncept Ilmu-Madani, za koji je Anwar kazao da je organiziran kako bi pomogao širim muslimanskim masama u svijetu, preko njihovih vjerskih autoriteta, da bolje shvate njegov koncept i pojam Malezije Madani (Građanske Malezije), za koji se zalaže njegova administracija. Ukratko, Malezija Madani predstavlja Anwarovu viziju malezijskog društva koje je civilizirano, obrazovano i obučeno i dakako inkluzivno, društva zasnovanog na osnovnim vrijednostima koja uključuju poštovanje, brigu i suosjećanje i međusobno povjerenje. 

Pomenuti vjerski učenjaci koje je Anwar do sada više puta okupljao u Maleziji, uključujući i one iz Bosne i Hercegovine, predstavljaju nekoliko glavnih muslimanskih tradicija. Karakteristično je da pomenuti učenjaci islama imaju različite poglede na društvena i politička pitanja u skladu s njihovim tradicijama i lokalnim kontekstima. Iako se u početku činilo, a neki su na tome uporno insistirali, da Anwar primarno kultivira i njeguje odnose s naučnicima iz svog modernističkog, islamističkog miljea, ili krugovima bliskim pokretu i idejama Muslimanskog bratstva, ubrzo je postalo očigledno, posebno nakon poziva Habiba Umara iz Jemena, sufije čija tradicija karakteristično izbjegava politiku, da Anwar nastoji okupiti i ujediniti širu lepezu islamskih tradicija. Na osnovu dosadašnjeg popisa i profila pozvanih gostiju čini se da Anwar puno ulaže u izgradnju i promoviranje onog što neki posmatrači islama i politike nazivaju malezijskom varijantom „svetog kapitala“. Naime, Gregorio Bettiza s Univerziteta Exeter u Velikoj Britaniji postulira da države mogu posjedovati „sveti kapital“. Pod tim podrazumijeva vjerske resurse koji mogu generirati mehku moć ako se koriste na pravi način. Malezija se već nekoliko decenija pokušava nametnuti kao stanoviti lider islama, makar u nekim segmentima poput islamskih finansija i halal-industrije. Ali status Malezije kao islamske države kontinuirano je osporavan. Njen ustav nedvojbeno je sekularan, iako islamsko pravo ima široku primjenu u domenu građanskog prava muslimana.  

MALEZIJA IMA VELIKU KONKURENCIJU 

U tom smislu, Malezija je u oštroj suprotnosti sa Saudijskom Arabijom, koja je mjesto dvije svete džamije, ili pak Egiptom, lokacijom prestižnog univerziteta Al-Azhar, a da ne govorimo o Republici Türkiye, koja je općeprihvaćena kao lider muslimanskog svijeta sunitskog islama, ili pak Islamske Republike Iran, kao lidera šijitskog islama sa specifičnim karakteristikama zalaganja za borbu protiv neokolonijalizma i imperijalizma, ali i intramuslimanskog dijaloga i ekumenizma. 
U jugoistočnoj Aziji indonezijska provincija Aceh, na sjeveru otoka Sumatra, stoljećima je držala titulu zvanu Serambi Mekah (Predvorje Meke). Drugim riječima, Malezija ima veliku konkurenciju u drugim muslimanskim državama u „borbi“ za primat u emaniranju sakralnog kapitala, što nije lahko postići.  

Islam i malajska etnička pripadnost historijski su imali privilegiranu poziciju u Maleziji i međusobno se prožimaju. Ova je činjenica općeprihvaćena u općem političkom, vjerskom i društvenom diskursu Malezije i njene političke elite od vremena borbe za dekolonizaciju do danas. Nakon dinamičnog procesa islamskog revivalizma i obnove tokom 1980-ih, tadašnji premijer Malezije Mahathir Mohamad uveo je široko primijenjen program islamizacije Malezije. Na početku simultanog projekta modernizacije uz pomoć i uporedu s islamizacijom društva, politike i državne administracije, kooptirao je Anwara Ibrahima i njegov Islamski omladinski pokret ABIM. Važno je imati u vidu da je Anwar Ibrahim već više od četiri decenije sinonim za proces islamizacije Malezije. Kasniji malajski nacionalistički političari, kao i islamisti koji su djelovali u opoziciji, iskoristili su ovu dinamiku i ovaj vjerski kapital, posebno neodvojivu vezu između islama i malajskog identiteta, kako bi ostvarili druge vrste opće koristi za Maleziju kao državu, ali je bilo i političkog oportunizma za učvršćivanje političke vlasti i jačanja legitimiteta. 

Anwar je, dakako, duboko svjestan potencijala malezijskog islamskog kapitala, ali se do sada nije uspio nametnuti kao kredibilan internacionalni islamski lider u konzervativnim islamskim krugovima, budući da na već duže vrijeme nosi stigmu radikalnog islamiste bliskog idejama Muslimanskog bratstva i svoje radikalnije političke prošlosti. Otkako je preuzeo dužnost premijera u novembru 2022. godine Anwar povremeno okuplja islamske učenjake iz cijelog svijeta u Maleziju u cilju postizanja islamskog konsenzusa i generiranja islamskog mehkog kapitala i moći. Kultivirajući odnose s tim učenjacima, Anwar pokušava izgraditi mehku moć Malezije kao globalnog šampiona islama i većinske muslimanske države koja je iznutra sinkretična i inkluzivistička s obzirom na različite islamske tradicije i pokrete. U svojoj viziji malezijskog građanskog društva utemeljenog na vrijednostima islama široko shvaćenim i primijenjenim Ibrahim pokušava spojiti aspekte islama iz egipatskog tradicionalnog učenja, tuniskog i turskog nacionalističkog islamizma, jemenske tradicije i historijske mreže Hadhrami, simpatija prema potlačenim muslimanima širom svijeta, učenja popularnih selefijskih ličnosti i savremenih iskustava muslimanskih učenjaka sa Zapada, uključujući i one iz Afrike.  

Anwarovo kultiviranje islamskog kapitala dolazi u pogodnom trenutku s obzirom na trenutno stanje u muslimanskom svijetu. Prema istraživanju koje je proveo Peter Mandaville iz Berkley centra Univerziteta Georgetown u SAD-u, geopolitičko rivalstvo na Bliskom istoku rezultiralo je korištenjem religije u cilju promoviranja domaćih i vanjskopolitičkih interese. To je uključivalo kultiviranje određenih vjerskih institucija i učenjaka, ali i istovremeno ograničavanje pa čak i marginalizaciju i isključivanje drugih koji su smatrani nepoželjnim. Najbolji primjer takve instrumentalizacije islamskog kapitala jeste razvoj globalnog selafističkog pokreta od nekih naftom bogatih arapskih država Zaljeva. Međutim, rivalstvo različitih koncepata mehke moći islama u muslimanskom svijetu, kao modela promoviranja diplomacije, ušlo je u fazu prolazne stabilnosti, nudeći Maleziji šansu i mogućnost da unaprijedi vlastitu inkluzivnu viziju islama.  

Trenutne okolnosti u muslimanskom i malajskom svijetu Maleziji pružaju novu priliku da iskoristi svoju islamsku mehku moć za privlačenje stranih investicija i protežiranje drugih državnih interesa, posebno u sferi ekonomije. Nakon što je protekle decenije ruinirana korupcijskim skandalima, domaćom političkom nestabilnošću i ekonomskom stagnacijom i krizama, vjerska mehka moć Malezije u novije vrijeme se pokušava predstaviti kao još jedna šansa za Maleziju kako bi ova država povratila svoju izgubljenu globalnu poziciju, posebno u islamskom svijetu. Ako bi Anwar Ibrahim uspio konsolidirati svoju vlast i uporedo s tim institucionalizirati široku platformu različitih islamskih tendencija i pravaca i Maleziju pozicionirati kao jedinstveni hub pluralističkog i nadsektaškog islama, uz podršku muslimanskih učenjake iz različitih tradicija i pokreta, Malezija bi mogla postati mjesto susreta različitih religijskih ideja, daleko izvan islama, koje bi mogle razvijati se i rasti u okruženju inkluzivnog društva muslimanske većine, u multikulturalnom i multireligijskom kontekstu.  

S obzirom na ograničenja za vjerske učenjake i ideje, kao i politizaciju islama u drugim dijelovima svijeta, vjerski učenjaci iz različitih dijelova svijeta također bi mogli doprinijeti islamskom diskursu s Malezijom kao platformom. Ako Anwarova strategija bude uspješna i ako novi premijer Malezije pozitivni zamah uspije pretočiti u ekonomsku i kulturnu prednost, Malezija ima potencijal da bude značajan igrač ako ne lider mehke moći u islamskom svijetu.