Za ratne zločine počinje u općini Vogošća za vrijeme Agresije na Bosnu i Hercegovinu osuđeno je osam direktnih počinilaca na 68 godina i 4 mjeseca zatvora. Osim toga, Vogošća je na spisku od 20 općina u kojima je, prema haškoj presudi, Radovan Karadžić, predsjednik Rs-a, kreirao ubistva, istrebljenja, progone, deportacije, nečovječna djela, teroriziranje civila i uzimanje talaca, te je osuđen na doživotni zatvor. Vogošća se nalazi i na popisu 37 općina u ugovoru o priznanju krivice kojeg je Biljana Plavšić, predsjednica Rs-a, potpisala s haškim tužilaštvom, te je osuđena na jedanaest godina zatvora. Vogošća je i među 35 općina u kojima su počinjeni zločini za koje je dokazano odgovoran Momčilo Krajišnik, predsjedavajući Narodne skupštine Rs-a, i osuđen na 20 godina. Vogošća je i među 20 općina u kojima je zlo činio Mićo Stanišić, ministar unutrašnjih poslova Rs-a, kojeg je Haški tribunal osudio na 22 godine zatvora.

U prvu kariku udruženog zločinačkog poduhvata koja se pruža ka Vogošći upisano je ime Jovana Tintora. On je pred Sudom Bosne i Hercegovine osuđen na deset godina. U presudi Tintoru piše da je, kao predsjednik Kriznog štaba i član Glavnog odbora SDS-a, od aprila do kraja jula 1992. godine učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu protiv nesrpskog stanovništva Vogošće i Sarajeva na koje su pripadnici JNA, Srpske teritorijalne odbrane, paravojnih jedinica SDS-a i MUP-a Rs-a izvršile širok i sistematičan napad, i tako izvršio progon s namjerom ostvarivanja plana zacrtanog u “Strateškim ciljevima srpskog naroda” verificiranim na sjednici “Skupštine srpskog naroda Srpske Republike BiH” od 12. maja 1992. godine. Aktivno je učestvovao u provođenju varijante “B” “Strateških ciljeva”, što je u slučaju Sarajeva značilo razdvajanje grada na takozvani srpski i takozvani bošnjački dio te preuzimanje vlasti od SDS-a u općini Vogošća.

 

Naredne tačke presude Suda BiH konkretiziraju zločine koje je kreirao Tintorov štab, koji od sredine aprila preuzima vlast u općini i uspostavlja režim terora nad nesrpskim stanovništvom, piše u presudi. Policija i pripadnici vojske i paravojnih formacija mogli su u bilo koje doba dana i noći pretresti njihove stanove, odvodili su ih u zatočeništvo, privodili u policiju, pljačkali i uništavali imovinu, izdavali dozvole za napuštanje Vogošće, rušili su vjerske objekte, otpustili s posla sve nesrbe, tjerali ih da prepisuju imovinu Srbima i tako stvarali nemoguće uslove za život. Uvečer 5. maja 1992. godine pripadnici JNA, paravojnih formacija SDS-a, srpskog TO-a i SJB-a napali su selo Svrake, i to avijacijom, tenkovima, artiljerijom i pješadijskim oružjem. Sve stanovništvo bošnjačke nacionalnosti, njih približno 1.000, istjerano je iz naselja.

Najmanje 800 civila zatvoreno je u kasarnu JNA u Semizovcu, odakle su u narednih deset dana izdvajali muškarce i vodili ih u logor “Bunker” kod pansiona “Kon-Tiki”. Sredinom maja grupu od 150 muškaraca iz kasarne JNA prebacili su u logor “Nakina garaža” u Krivoglavcima, gdje su svakodnevno bili premlaćivani, a žene i djecu su pustili, ali su oni, jer su im kuće bile opljačkane i jer je bilo nemoguće živjeti usljed stalnih uznemiravanja uniformiranih lica, morali napustiti područje općine Vogošća.

Odluku o formiranju logora u ugostiteljskom objektu “Kon-Tiki” u čijem je sastavu bio i “Bunker”, Tintorov Krizni štab donio je 2. maja 1992. godine. U mali prostor nagurano je približno 150 ljudi izloženih stalnom premlaćivanju i izgladnjivanju. Krajem maja ili početkom juna 1992. godine pripadnici VRS-a su u “Planjinu kuću” u Svrakama, koja je pripadala logoru “Kon-Tiki” (“Kod Sonje”), doveli približno 150 vojno sposobnih muškaraca, među kojima su bili i civili iz “Nakine garaže”; u prvoj polovini juna u dva navrata izveli su dvije grupe, 28 zatočenika, odveli ih u nepoznatom smjeru i strijeljali. Tijela Enesa Alića, Rešada Devića i Hašima Durme su pronađena, a ubijeni su i Hasan Abaz, Idriz Alić, Zahid Bešić, Salih Čekić, Alija-Ago Delić, Esad Fejzović, Himzo Hadžić, Safet Hodžić, Abdulah Jelešković, Mevsud Durić, Emin Jelešković, Hakija Kanđer, Ramiz Kanđer, Safet Kozica, Nezir Mehmetović, Fikret Prutina, Hajrudin Raonić, Seid Salkić, Semir Salkić, Džemal Sejdić, Rasim Selimović, Vehid Spahić, Đemo Šehić, Huso Zlatarac i Nedžad Zlatarac.

Prvog maja 1992. godine uhapšeni su pripadnici SJB Ferid Čutura i Nijaz Salkić i dovedeni u stanicu policije; Jovan Tintor psovao im je majku balijsku, Čuturu je udario šakom u prsa i naredio da ga zatvore u podrum, a Salkića u salu za otpremu smjene i tu ih je ispitivao i tukao, Salkića je davio, a Čuturi je stavljao nož pod grlo. U prvoj polovini maja 1992. godine policajci su zaustavili ženu u sedmom mjesecu trudnoće i oduzeli joj sav novac i zlato i udarali je nogama da bi je na kraju natjerali da ide u Vogošću. Kada je prolazila pored pansiona “Kod Sonje” zaustavili su je nepoznati vojnici. Saznavši da je Bošnjakinja, počeli su je tući, oborili su je i odvukli u salu pansiona u kojem je bilo više vojnika i žena, a za jednim stolom sjedio je Jovan Tintor.

On ju je počeo ispitivati o njenom mužu, o “Zelenim beretkama” i oružju u njenoj kući te šta će ona u Sarajevu, a sve vrijeme vojnici su je tukli i ona je padala pod silinom udaraca. Tintor joj je, kao i ostalim ženama, psovao balijsku majku i govorio vojnicima da je zakolju, a jedan vojnik joj je stavljao nož pod vrat. Tada ju je Tintor udario nogom u stomak i ona je počela krvariti. Jedan vojnik joj je strgao majicu i Tintor mu je naredio da joj odsiječe dojku i ovaj joj je zarezao bradavicu. Na kraju je zatvorena u jednu baraku u kojoj je bilo još muškaraca, žena i djece. Nakon izvjesnog vremena odveli su je u “Bunker” gdje je zatekla više civila. Sutradan su je odveli u SJB i natjerali da potpiše neku izjavu, a onda su je zatvorili u prostoriju gdje je bilo pedesetak muškaraca, da bi je istog dana u sanitetskom vozilu prebacili do linija prema Sarajevu i pustili je.

Vojnici VRS-a su 25. maja 1992. godine opkolili selo Krše i mještanima postavili ultimatum da predaju oružje. Žene i djeca pobjegli su prema Ugorskom. Po isteku ultimatuma VRS je otvorio artiljerijsku vatru, usljed koje je pred svojom kućom ubijen Kasim Kršo zvani Ismet. Kada su ušli u selo, ubili su civile Ahmeda Piknjača, Asima Mršu, Ramiza Kršu i Ibru Kršu, a tijela su isti dan predali mještanima koji su se krili u šumi. Presuda Jovanu Tintoru pravosnažna je od 5. marta 2019. godine. Početkom 2022. godine zatražio je da ostatak kazne izdržava u Srbiji, a Viši sud u Beogradu potvrdio je presudu Suda Bosne i Hercegovine.

Branko Vlačo osuđen je pred Sudom Bosne i Hercegovine na 13 godina zatvora. Od početka maja do 21. oktobra 1992. godine pomagao je etničko čišćenje na području Vogošće, Ilijaša, Centra i drugih sarajevskih općina, učestvovao u uspostavljanju logora za civile “Bunker”, “Sonja”, “Nakina garaža” i “Planjina kuća”, preuzeo upravljanje nad ovim logorima, u kojima su civili držani u krajnje nehumanim uvjetima, premlaćivani, mučeni, ponižavani, vođeni na prisilne radove, u “živi štit”, pri čemu su mnogi ranjeni ili poginuli, i lično je učestvovao u premlaćivanju zatočenika. Tako je 31. jula 1992. godine u fabrici “Pretis” pri izvođenju radova na prvoj liniji poginuo zatočenik Nedim Pandžić, a ranjen Muhamed Ruhotina, dok je na brdu Žuč ranjen Zejnil Muharemović.

Branko Vlačo ništa nije poduzeo kada je krajem juna 1992. godine Dragan Damjanović iz logora “Bunker” odveo Nezira Muharemovića, Hasana Muharemovića, Asima Pandžića, Ismeta Pandžića i Nasuva Šabanovića otkada im se gubi svaki trag.

U junu 1992. godine primio je u “Bunker” Jusufa Velića, Hasana Ćatića, Rasemu Biser, Mirsada Zilića, Šerifa Holvića, Zejnu Kevelj, Šefku Kevelja, Bajru Avdića, Fahrudina Jukića i Mirsada Hadžića, te ih nakon dva-tri sata, bez ikakve dokumentacije, predao nepoznatim licima. Njihovi posmrtni ostaci pronađeni su 1997. godine u masovnoj grobnici na groblju Vlakovo.

Dopustio je da dvojica vojnika u ljeto 1992. godine izvedu iz “Bunkera” zatočenike H. A. i A. H. i da ih u njegovom prisustvu prisile da skinu odjeću i natjeraju ih na seksulani odnos, a onda da sa zida visine oko dva metra skaču na grudi na zemlju iz koje su virili ostaci odsječenog drveća.

Približno 150 civila držao je u garaži Nasufa Karalića, takozvanoj “Nakinoj garaži”, u blizini Vogošćanske petlje, i to od početka maja do 26. maja 1992. godine kada su pušteni kućama, da bi nakon nekoliko dana ponovo bili uhapšeni i smješteni u kuću Miralema Planje, tzv. Planjina kuća, u Semizovcu; odatle su svi zatočenici vođeni na prisilan rad na prve linije fronta na Žuč, Kremeš, Zabrđe i Vranjak, ili u živi štit, “pri čemu su poginuli Džemal Šehić i Avdo Durmić, a ranjeni Salem Đogić, Ferid Šehić, Nezir Šehić, ‘SV3’, Esad Kafedžić, Mehmed Širić, Samir Šehić, Hazim Durmić, Sakib Šehić, Esad Šehić, Husnija Šehić, Bego Selimović i Zejnel Muharemović, a što je djelomično navedeno u Biltenima odjeljenja zatvora od 27. i 29. augusta 1992.”

Od 18. septembra do 5. oktobra 1992. godine, po naredbama komandanata brigada VRS-a, u više navrata Vlačo je slao zatočenike u živi štit na Žuč, u grupama od 30 ili 50, nakon čega je sačinjavao biltene u kojima je objavljivao imena poginulih i ranjenih; u ovom periodu u živom štitu poginuli su Nermin Skando, Hamid Rizvo, Nusret Selimović, Enver Ćinara, Avdo Tirić, Azem Durmić, Rasim Avdukić, Safet Krueizi, Mehmed Šehić, Nail Durmić, Bajro Hujić, Hazem Durmić, Muterzan Kajbi, Hasan Fazlić, Ramiz Handžić i Hilmo Šehić, a ranjeno je 17 zatočenika.

Dana 19. oktobra 1992. omogućio je da se grupa zatočenika upotrijebi za izvlačenje poginulih vojnika VRS-a kod fabrike “TAS”, pri čemu su poginuli Ferid Terzić, Mustafa Šehić, Asif Kamenjaš i Suad Isabegović, a teže ranjeni Nezir Šehić i Ibro Mečević. Presuda Branku Vlači pravosnažna je od 27. aprila 2015. godine.

Dragan Damjanović osuđen je pred Sudom Bosne i Hercegovine na 20 godina zatvora. Kao pripadnik VRS-a, u julu 1992. godine izdvojio je pet osoba iz grupe civila dovezenih iz logora “Bunker” na izgradnju puta u Reljevu – Nezira i Hasana Muharemovića, Asima i Ismeta Pandžića i Nasufa Šabanovića – potovario ih u kamion i otjerao na front na Žuči. U toku jula 1992. godine, s izvjesnim Mićom-četnikom, iz zgrade u Ulici Skendera Kulenovića 73 izveo je Saliha Bekirevića, vezali su ga žicom, ugurali u automobil i odvezli, a nedugo iza toga vratili se i na isti način pokupili i Muharema Bajramovića; obojici se otad gubi svaki trag.

Damjanović je 30. augusta 1992. godine došao u Ravne, gdje su zatočenici iz logora “Panjina kuća” bili raspoređeni na prisilan rad. Naredio je Muji Abazu da sjedne ispred njega i nožem mu usjekao krst preko nosa i obrva, a onda ga natjerao da postavi tanjir u koji se salijevala krv i da zatim iz njega jede.

Jedne noći, u prvoj polovini septembra 1992. godine, sa Žikom Crnogorcem i Zoranom Berovićem provalio je u kuću Taiba Kodžaka u Ulici stara željeznička stanica 18 u Semizovcu, te su mlatili Tarika i njegovu suprugu Nafilu sve dok im nisu dali novac, a onda je Dragan Damjanović odveo Nafilu u drugu sobu i silovao je. U više navrata dolazio je u logor “Planjina kuća” u Semizovcu i s čuvarima tukao zarobljenike, iživljavao se nad njima i odvodio ih na prisilan rad na front ili u “živi štit”. U januaru 1993. godine izveo je iz “Planjine kuće” profesora Zahida Baručiju, koji je već bio pretučen i u teškom stanju, i odveo ga na prinudni rad u Jeftiće kod kuće Rajka Bunjevca, držao ga na snijegu i urezivao mu bajonetom krst na čelo, a onda ga je odveo iza kuće, gdje je nađen sutradan s prostrelnom ranom u sljepoočnici. Presuda Draganu Damjanoviću pravosnažna je od 15. decembra 2006. godine.

Sretko Damjanović osuđen je na devet godina zatvora pred Kantonalnim sudom u Sarajevu. Okružni vojni sud u Sarajevu izrekao je Sretku Damjanoviću i Borislavu Heraku 12. marta 1993. smrtnu kaznu za genocid i ratni zločin protiv civilnog stanovništva, a Heraku i za zločin protiv ratnih zarobljenika. “U presudi se navodi”, piše Faktor, “da je Herak, služeći u neprijateljskoj, takozvanoj Vojsci Republike Srpske, od 16. maja 1992. do polovine oktobra 1993., kao pripadnik ‘Biočke čete’, a kasnije i kao pripadnik ‘Kremeške čete’, izvršavao naredbe o etničkom čišćenju sela od muslimanskog stanovništva, te prinudno raseljavao i ubijao muslimane sa područja opštine Vogošća.”

Herak i Damjanović priznali su tokom istražnog postupka da su dva-tri puta sedmično odlazili u motel “Kod Sonje”. Herak ga je opisao “kao zatvor za žene i javnu kuću za srpske vojnike”. Priznao je da je ubio 35 ljudi i silovao desetak djevojaka. Nakon silovanja djevojke bi odvodio na Žuč i ubijao ih. “Zadnji put odlazi ‘Kod Sonje’ sa Slavom Slagalom, gdje im Dragan Damjanović dovodi djevojku po imenu Sabina, staru 25 godina, odvode je na sprat i uvode u sobu u kojoj su i ranije bili. Damjanović joj je naredio da se skine, a zatim su je silovali. Djevojka je nakon toga odvedena na brdo Žuč, gdje ju je Herak ubio pucnjima iz automatske puške”, navodi se u presudi Vrhovnog suda, piše Faktor.

Nakon završetka Agresije u Bosni i Hercegovini ukinuta je smrtna kazna, pa je drugostepeno vijeće Kantonalnog suda u Sarajevu početkom novembra 1998. godine preinačilo presudu u kaznu zatvora od po 40 godina. Nakon žalbe, Vrhovni sud FBiH smanjio je u maju 1999. kaznu na po 20 godina. Borislav Herak je iz zatvora na Igmanu izašao 2012. godine i otad mu se gubi svaki trag. Ostat će upamćen po tome što je u vojnom zatvoru u Sarajevu pred mnoštvom novinara opisao svaki počinjeni zločin. Sretko Damjanović pušten je iz zatvora u julu 2002. godine. Novinari su ga 2009. godine posjetili u Višegradu. Kazao je da je iz Sarajeva prebačen u zatvor u Zenici. Pričao je da je natjeran da prizna zločine s kojima nije imao nikakve veze. On priča da mu je kazna na kraju, u šestom suđenju, smanjena na devet godina i to zato što je odveo iz stana Rešada Bešliju i maltretirao Adema Skobanovića i da je odmah pušten jer je već proveo devet godina u zatvoru. To da je osuđen na devet godina potvrdila je u svom odgovoru od 1. februara 2021. Amra Kovačević, stručni saradnik suda pozivajući se na “presudu broj: K-111/00 od 15. jula 2002., zbog krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ.”

Mladen Milanović osuđen je pred Kantonalnim sudom u Sarajevu na godinu i četiri mjeseca zatvora. Kao stražar u logoru “Bunker”, u junu ili julu 1992. godine pretukao je zatočenika Taiba Kodžagu. Dopuštao je drugim vojnicima da ulaze u logor i tuku zatočenike, pa su tukli Taiba Kodžagu i tjerali ga da skače sa sprata, odnosno s visine od tri metra. Tukli su i ostale, a jedne prilike su u njegovom prisustvu izveli četvero zatočenika, natjerali ih da se skinu goli i da skaču u šiblje, a onda su ih “tjerali da polno opšte”. Presuda je pravosnažna od 9. marta 2017. godine.

Slavko Savić osuđen je pred Sudom Bosne i Hercegovine na osam godina zatvora. Kao pripadnik Vogošćanske lake pješadijske brigade VRS-a, u maju 1993. godine stavio je pištolj pod bradu jednoj ženi koja je s maloljetnom kćerkom stajala pred porodičnom kućom u Semizovcu, ubacio je u “golf  II” bijele boje, odvezao je na autobusku stanicu u Krivoglavcima i silovao. Isto je učinio i u junu 1993. godine. Presuda je pravosnažna od 24. novembra 2015. godine.

Rajko Janković osuđen je prvostepenom presudom Kantonalnog suda u Sarajevu 5. aprila 2019. na sedam godina zatvora. Kao pripadnik VRS-a, 20. augusta 1992. godine došao je pred kuću porodice Durak u Semizovcu i dozivao Osmana i Himzu, a kada je njihova mati Fata Durak izašla i kazala da nisu tu, otvorio je paljbu iz puške i ubio je. U odgovoru stručne saradnice suda Amre Kovačević od 25. augusta 2022. godine stoji da je “predmet br 09 0 K 025625 18 K 2 protiv optuženog Rajković Janka” i dalje na Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine.

 

Četa osumnjičenih

Zbog zločinja počinjenih u Vogošći pred Kantonalni sud u Sarajevu izveden je i Ostoja Sando. Oslobođen je optužnice koja ga teretila da je kao pripadnik Ilijaške brigade 9. novembra 1993. godine, pri napadu na Crnu Rijeku, na Zagradini ubio ranjenog vojnika Armije RBiH. Presuda je pravosnažna od 13. decembra 2005. godine.

Jedno je suđenje u toku. Na optuženičkoj klupi Suda Bosne i Hercegovine sjedi Miladin Trifunović, nekadašnji komandant Vogošćanske (Crnovrške) brigade VRS-a. Optužnica ga tereti da je odgovoran za ubistva i zlostavljanja većeg broja osoba, nezakonito zatočenih u “Planjinoj kući” u Svrakama, koje su odvođene u “živi štit” i na radove na prvoj liniji fronta, gdje je poginulo najmanje 22 i ranjeno najmanje 18 civila. Suđenje je počelo u januaru 2019. godine.

U Americi je 3. novembra 2017. uhapšen Siniša Đurđić, osumnjičen da je prikrivao stvarne podatke o učešću u ratu. Tada su iz Tužilaštva Bosne i Hercegovine potvrdili da se protiv njega provodi istraga pod sumnjom da je kao čuvar mučio zatočenike u “Bunkeru” i “Planjinoj kući”.

Na “A-listi”, koju je haško tužilaštvo dostavilo Tužilaštvu Bosne i Hercegovine prije skoro 20 godina, na kojoj se nalaze osobe osumnjičene za ratni zločin protiv kojih ima dovoljno dokaza za podizanje optužnica, a koju su mediji nedavno objavili, nalazi se 39 osoba osumnjičenih da su ruke okrvavili na prostoru općine Vogošća.

Djelovanje Tintorovog kriznog štaba, kao karike u poduhvatu udruženih zločinaca, osim stravičnih zločina nad Bošnjacima rezultiralo je i gotovo potpunim iseljavanjem stanovnika Vogošće srpske nacionalnosti, koji su svoje domove napustili mjesecima nakon završetka rata, uglavnom pod pritiskom i otvorenim prijetnjama Tintora i onih koji su počinili sve ove strašne zločine i u njihovo ime. Od 8.813 ili 35,8 % Srba, koliko ih je u općini Vogošća popisano 1991, ostalo ih je 542 ili 1,2 %, koliko ih je popisano 2013. godine.