Od proljeća 1918. godine u južnoslavenskim zemljama Habsburške monarhije počinje ubrzani proces postepenog političkog osamostavljivanja u odnosu na Beč i Budimpeštu. Tako se već 3. marta 1918. godine sastala u Zagrebu grupa hrvatskih, slovesih i srpskih političara, koja je usvojila i potpisala rezoluciju u kojoj se ističe da je “nužna koncentracija svih stranaka i grupa koje, stojeći na stanovištu narodnog jedinstva, te oslanjajući se na načelo narodnog samoodređenja, traže svoju narodnu nezavisnost i na demokratskim temeljima uređenu državu Slovenaca, Hrvata i Srba”.
Rezoluciju su potpisali i peterica političara iz Bosne i Hercegovine: Danilo Dimović, Đuro Džamonja, Kosta Majkić, Jozo Sunarić i Vojislav Šola. Među njima nije bio nijedan Bošnjak, što dovoljno govori o pokušajima njihove političke izolacije u tim prijelomnim historijskim trenucima i događajima, ali može biti i znak bošnjačkog opreza pred neizvjesnostima koje je donosila propast Austro-Ugarske i stvaranje jugoslavenske države pod očitom srpskom dominacijom.
Kada je krajem ljeta 1918. postalo jasno da će centralne sile izgubiti rat, a istovremeno su čitavu Austro-Ugarsku zahvatila velika revolucionarna vrenja, južnoslavenski političari pristupaju osnivanju vlastitih organa vlasti. Tako nastaju “narodna vijeća”, kao predstavnička politička tijela za pojedine zemlje i pokrajine. Već u julu 1918. godine osnivaju se narodna vijeća u Dalmaciji, na Hrvatskom primorju i u Istri. U augustu se osniva u Ljubljani Narodni svet, kao predstavničko tijelo za slovenačke pokrajine. Najzad, u septembru 1918. godine, osnovano je Narodno vijeće za Bosnu i Hercegovinu.
Razvoj situacije na bojištima tokom septembra 1918. ukazivao je da će se Habsburška monarhija vrlo brzo raspasti. U takvoj situaciji južnoslavenski političari proglasili su u Zagrebu 8. oktobra 1918. godine Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba, kao “političko predstavništvo svih Slovenaca, Hrvata i Srba koji žive u Hrvatskoj i Slavoniji s Rijekom, Dalmaciji, u Bosni i Hercegovini, Istri, Trstu, Kranjskoj, Goričkoj, Štajerskoj, Koruškoj, Bačkoj, Banatu, Baranji i Međimurju”. Za predsjednika Vijeća izabran je slovski političar dr. Antun Korošec.
U svom proglasu Narodno vijeće odlučno je istaklo da traži “neovisnu i slobodnu državu Slovenaca, Hrvata i Srba uređenu na demokratskim načelima”. Narodno vijeće odbilo je 16. oktobra 1918. godine manifest cara Karla, koji je ponudio preuređenje Monarhije na trijalističkoj osnovi.
Odmah nakon toga, Narodno vijeće se na sjednicama održanim u Zagrebu od 17. do 18. oktobra 1918. godine konstituiralo kao centralni organ SHS–a. Tom prilikom izdana je objava Narodnog vijeća narodu Slovenaca, Hrvata i Srba, u kojoj se, između ostalog, ističe da je “od ovog trenutka Narodno vijeće opunomoćeno od svih narodnih stranaka i grupa da u svoje ruke preuzme vođenje narodne politike”. U praksi to je značilo da će u svim budućim državno-pravnim i političkim pregovorima, umjesto pojedinih stranaka, nastupati Narodno vijeće SHS–a.
U plenum Narodnog vijeća SHS iz Bosne i Hercegovine ušlo je osamnaest predstavnika. To su bili: Kosta Kujundžić, Gligorije Jeftanović, Šćepan Grđić, dr. Jozo Sunarić, Vojislav Šola, fra Ljubomir Galić, dr. Luka Čabrajić, dr. Savo Ljubibratić, Vjekoslav Jelavić, dr. Milan Jojkić, dr. Tugomir Alaupović, dr. Vladimir Ćorović, Hamid Svrzo, fra Didak Buntić, Maksim Đurković, dr. Mehmed Spaho, prota Dušan Kecmanović i dr. Vojislav Besarović. U Središnji je odbor Narodnog vijeća ušlo šest bosanskohercegovačkih predstavnika: dr. Jozo Sunarić, Vojislav Šola, dr. Milan Jojkić, Šćepan Grđić, fra Ljubomir Galić i dr. Luka Čabrajić. Ovaj spisak pokazuje da u Središnji odbor nije imenovan niti jedan Bošnjak, kao navodni pripadnik naroda Slovenaca, Hrvata i Srba. Zato su bošnjački građanski političari oštro protestirali pa su naknadno u Središnji odbor kooptirani dr. Halid-beg Hrasnica i Hamid Svrzo.
Konačni akt o konstituiranju Države Slovenaca, Hrvata i Srba, bila je odluka Hrvatskog sabora od 29. oktobra 1918. godine kojom se raskidaju sve državno-pravne veze Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s Kraljevinom Ugarskom i Austrijskom carevinom i objavljuje pristupanje Državi Slovenaca, Hrvata i Srba “na cijelom etnografskom području toga naroda”. Tako je 29. oktobra 1918. godine osnovana Država Slovenaca, Hrvata i Srba.
Za predsjednika Narodnog vijeća SHS, kao vrhovnog organa vlasti u toj novoj državi, izabran je Anton Korošec, a za potpredsjednike dr. Ante Pavelić (zubar) i Svetozar Pribićević.
Stvaranje Države SHS, čiji je dio bila i Bosna i Hercegovina, rezultat je u velikoj mjeri tadašnjih međunarodnih okolnosti, u prvom redu sovjetske revolucije u Rusiji i Lenjinovog Dekreta o miru, kojim je 8. novembra 1917. godine proklamirano pravo naroda na samoopredjeljenje. Tome je parirao američki predsjednik Woodrow Wilson, koji je 8. januara 1918. godine objavio svojih poznatih Četrnaest tačaka, u kojima je, kao jednu od pretpostavki za uspostavljanje svjetskog mira, predvidio i “autonomiju naroda u Austro-Ugarskoj”, što su ti narodi, a posebno Južni Slaveni, protumačili i shvatili kao pravo na samoopredjeljenje. Wilsonov ambasador u Parizu William Sharp je još prije toga, krajem aprila 1917. godine, uvjeravao Trumbića da predsjednik Wilson odlično poznaje “sva zamršena pitanja u Evropi” i da neće dopustiti da Jugoslaveni “budu orobljeni”.
Po povratku bosanskohercegovačkih delegata iz Zagreba 31. oktobra 1918. godine konstituiran je u Sarajevu Glavni odbor Narodnog vijeća SHS za Bosnu i Hercegovinu.
Posljednji austrougarski zemaljski poglavar Bosne i Hercegovine, general Stjepan Sarkotić, predao je 1. novembra 1918. godine, uz prisustvo visokih vojnih funkcionera, upravu zemlje Glavnom odboru Narodnog vijeća SHS za Bosnu i Hercegovinu. Članovi Narodnog vijeća bili su Gligorije Jeftanović, kao predsjednik, te dr. Jozo Sunarić i dr. Halid--beg Hrasnica, kao potpredsjednici. Sekretari su bili dr. Savo Ljubibratić i Hamid Svrzo. Ostali su članovi bili Vasilj Grđić, Kosta Kujundžić, Vojislav Šola, Danilo Dimović, Vjekoslav Jelavić, fra Ljubo Galić, dr. Vojislav Besarović, fra Didak Buntić, dr. Luka Čabrajić, dr. Vladimir Ćorović, Karlo Canker, Đuro Džamonja, Simo Baraković, dr. Milan Jojkić, Dušan Kecmanović, Pero Stokanović, Smail-aga Ćemalović, profesor Salih Bašić, Maksim Đurković i Šćepan Grđić.
Trećeg novembra 1918. godine imenovana je prva bosanskohercegovačka Narodna (Zemaljska) vlada za Bosnu i Hercegovinu u koju su ušli Atanasije Šola, kao predsjednik, Danilo Dimović, kao povjerenik za pravosuđe, dr. Mehmed Spaho, povjerenik za obrt, trgovinu, poštu i brzojav, Vjekoslav Jelavić, povjerenik za zdravstvo, dr. Tugomir Alaupović za prosvjetu i bogoštovlje, Stevo Žakula za prehranu, Vaso Ristić, povjerenik za finansije, Vasilj i Šćepan Grđić za organizaciju narodnih vijeća, odnosno za odbranu.
Istog je dana Narodna vlada brzojavno obavijestila sve kotarske urede da “preuzima poslove zemaljske uprave", uz dužnost i obavezu da u cijeloj zemlji održi "javni mir, red i sigurnost”. U skladu s tim, moraju se u svakom mjestu “u sporazumu sa najviđenijim nekompromitiranim ličnostima sviju vjera” te sa oružničkim zapovjedništvom, uspostaviti okružni i kotarski odbori Narodnog vijeća SHS. Istovremeno se na narod apeliralo da bude “milostiv i velikodušan" te da "oprosti i zaboravi sve nevolje i uvrede”, kako nikome ne bi dopustio da mu “u slobodi glas okalja i osramoti”.
Ova je izjava zvučala u skladu s poznatim osnovnim načelom narodnog suvereniteta: “Čuvaj svačije dobro i imetak, čuvaj ličnu slobodu i sigurnost svakog građanina.” U prevratnoj praksi to se sve izmetnulo u poziv na nemilosrdni progon Bošnjaka.
Tako ovaj i slični proglasi nisu u tom prevratnom vremenu mogli sami po sebi suzbiti različite nerede i previranja, među kojima je na prvom mjestu bilo agrarno nasilje. Zbog općeg nereda u mnogim dijelovima zemlje, došlo je 4. novembra 1918. kod Višegrada do sastanka predstavnika Glavnog odbora Narodnog vijeća SHS za Bosnu i Hercegovinu s vojvodom Stepom Stepanovićem, komandantom Druge srpske armije. Tu je postignut sporazum da jedinice Druge srpske armije uđu u Bosnu i Hercegovinu i preuzmu brigu o javnoj sigurnosti i održavanju reda i mira. Tako su već 6. novembra 1918. godine prve srpske jedinice ušle u Sarajevo, a zatim postepeno i u druga mjesta Bosne i Hercegovine.
(Izvor: Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, BZK “Preporod”, Sarajevo, 1998)
