Noć je. August. Nemirna. Neizvjesna. Kratka. Nama, pak, najduža. Sati k’o dani. Vrijeme sporo prolazi u iščekivanju. Prisutna je zebnja. Nervoza. Nas desetak u četrdeset kvadrata podruma. Različitih dobnih skupina. Jedino sam dijete.
Svijeće umjesto sijalica. Popijeni gazirani sokovi na improviziranom stolu od položenih vrata i dvije plastične gajbe. Na njima znak Coca-Cole. Ostalo je još nešto robe u maloprodajnom objektu trgovačkog lanca “Snage Vareš”, smještenog u porodičnoj kući, tik do magacina. Ispostavit će se, najpogodnijeg prostora za sklonište. Dolazim do vrata koja razdvajaju prodavnicu i sklonište. Kroz staklo brojim flaše ulja, 25-kilogramske papirne vrećice brašna, ogromne vreće sirove kahve... Razmišljam kako barem hrane imamo. Bit će dovoljno da kraja rata, procjenjujem! To mi ulijeva neku nadu. Sigurnost. Vode je, također, nestalo. Razmišljam. Ni to nije problem. Tu u blizini ima bunar. Igrali smo se partizana i Švaba prošlih ljeta skrivajući se iznad nadzemnog, ozidanog dijela bunara. Nisam imao petokraku i partizansku kapu, a Jasko jeste. Preplakao sam jedno cijelo nedjeljno prijepodne. U konačnici, daidža me uzeo za ruku, upalio stojadina i odveo u objekt Teritorijalne odbrane, gdje je radio prije nove službe u policiji. Tu, s revera uniforme obješene u hodniku, skinuo je crvenku. Niko nije bio sretniji od mene. Konačno sam uz Jaska mogao rafalati, u stilu ta-ta-ta, s improviziranim puškama, prema neprijatelju. Nijemci su u razdiobi uloga bili Denis, Oli(ver), Merdin i Darko. Jedne prilike naišla je od komšinica Munevera, slastičara Hajdara žena, jako nas ukorivši, naruživši da slutimo ratu. A mi smo se samo igrali...
ŠKOLA RASPOZNAVANJA ARTILJERIJSKIH ZVUKOVA
Noć je. Crna. Teška. Krvi puna. Klaustrofobična. Nigdje nije sigurno izaći. Osluškujemo. Puškaranje. Kada će baciti sljedeću? Gdje su naši, a gdje njihovi? Vode li se borbe?!?
Monotoniju nam razbija komšija Taib. Zavaljen u fotelju, malko nagluh, dočepao se, ko zna od kuda, željezne supene kašike... Svako malo udara o stranicu fotelje proizvodeći jednolične, iritirajuće tonove. Djed ga upita: “Taibe, šta si ti ono po struci?” “Komercijalni direktor cijeli radni vijek”, reče s dozom ponosa i sjete u glasu. Zatim dodade: “Gonič koza u penziji”, pokušavajući unijeti dozu humora, taj vremešni starac od preko sedamdeset ljeta. Djed ga dočeka: “Ali nisi dirigent! Daj mi tu kašiku, živ bio!” Smijemo se, čini mi se, prvi put u novim okolnostima.
U neki sitni sat nije više puškaralo. Niko nije spavao, mada smo svi bili pospani. Smežurani. Kao kad do sitnih sata učiš historiju da bi sutra uradio test i dobio pet, a onda od umora ne možeš zaspati. Ili ti kupe novi bicikl, “Lasta Adriatik”, a onda ne možeš od uzbuđenja zaspati, željno iščekujući naredni dan. Adrenalin je uradio svoje.
Uzeo sam džepnu bateriju i istrčao na prvi sprat prije nego je bilo ko od starijih stigao da reagira. Popucala su stakla prozora u mojoj dječijoj sobi. A tu su, na drvenim policama, bili romani Zagora, Bleka, Teksa Vilera, Mikija Rendžera, Komandanta Marka, Mister Noa, složeni primjerci Politikinog zabavnika i Malih novina. Uredno sam vodio evidenciju. Imao sam 202 romana, a važio sam za ozbiljnog kolekcionara među drugovima. Valjalo je spasiti romane. Uperio sam svjetlosni snop baterijske lampe ka polici moje dječije sobe, počevši ih prebacivati u kartonske pakete... Soba je bila okrenuta prema selu Pridvorica, možda dva kilometra zračne linije, odmah iza crkvišta. Ondje je agresor već bio.
U tom trenu, čuo sam u daljini ispaljenje. Još nenaviknut, nepripremljen, u momentu nisam znao šta uraditi. Tek ću kasnije “usvajati” novu kajdanku, novi notni zapis. Umjesto polovinki, četvrtinki, moje će note biti: Prigušeno kada ispali... Fijuk tokom leta. U završnici detonacija... Ako se “čuje“, ako je intenzitet eksplozije jak, blizu je... Malo manji prasak znači da je otišlo dalje ili daleko. Od ispaljenja do “isporuke” desetak sekundi leta.
Naučit ću raspoznati granatiranje podmuklih i geleričnih minobacača, snažnih i razornih haubičnih projektila ili ubitačne paljbe višenamjenskog bacača raketa... Danas sam imao prvu lekciju.“Gruhnula” je blizu. Tu negdje oko Elektroprivrede.
Čulo se zujanje gelera, komada betona, cigle, crijepa. Pri velikoj brzini, ako pogodi u glavu ili vitalne organe, i mali kamenčić može biti smrtonosan... U ratu se brzo uči i prilagođava...
Ipak, u tom trenu, još nenaviknut na zvuk ispaljenja, kada sam s nekog artiljerijskog, osmatračkog mjesta bio prokazan baterijskim svjetlom, nisam znao šta uraditi. Umjesto da zalegnem, strčim do podruma, bio sam tada i jedino tada nespreman na fijuk, na ispaljenje... Bio sam paraliziran. U grču. Ostao sam stajati uspravno. Trajalo je izuzetno kratko. Isprva jak bljesak, potom zaglušujuća detonacija, zujanje gelera dok režu zrak... U konačnici, počeo sam trčati nazad ka podrumu. Granata je pogodila kuću iznad. Srcanovu. Prijeratnog milicionera.
Geleri i krhotine stakla proletjeli su ispred mene kroz hodnik, pogodivši u kanistere vode pripremljene za zalijevanje bašče na podiju ispred ulaznih podrumskih vrata. Mati je već vrištala, čvrsto me zagrlivši. Buco, komšija koji je živio u obližnjoj “kartonskoj” zgradi, derao se kako treba zavrnuti vodu jer će sve poplaviti. Nesvjestan da je već nekoliko sati prekinuto snabdijevanje vodom. I ja sam vrištao, valjda osjećajući nekakvu krivnju za nesmotren izlazak na prvi sprat, kako nema vode i da su to samo kanisteri.
DVA RUKSAKA, DVIJE TORBE I ŠESTOPERAC KLIKER
Bilo je to moje “vatreno krštenje”, moj prvi “razgovor” s artiljerijskom posadom agresora. Trenuci sazrijevanja, proviđenja kada pojmovi život, smrt, ranjavanje, trauma nisu tek puke riječi spikera s TV ekrana. Bilo je bitno preživjeti, ne biti ranjen! U tom trku sa sprata do podruma, u tih minut ili dva, postali su mi nevažni crtani romani, posteri Tonija Kukoča i Dine Rađe, splitske “Jugoplastike” iliti “POP-a 84”, Roberta Prosinečkog, Piksija, beogradske “Crvene zvezde”... Spaljeni su gotovo svi moji dječački snovi. Kao da sam krenuo s jedanaest godina, da bih u podrumu bio već neko ko ima deset godina više.
Bilo je jasno da ovdje nije sigurno! Morat ćemo ponovo put Krivaje. Morat ćemo ponovo bježati. U izbjeglištvo. Ovaj put ko zna koliko... Pred zoru, kada je noć najcrnja, iskrali smo se iz kuće s dvije putne torbe, dva ruksaka, ponijevši najosnovnije... Po izlasku, na zemlji, pored ulazne kapije, nešto se sjajilo. Činila mi se isprva bezvrijedna dinarska kovanica... Bio je to komad lima, zemlje i šestoperac kliker koji sam dobio iz Njemačke na poklon. U Jugoslaviji su se u to vrijeme mogli kupiti samo troperci, pa sam jedno vrijeme bio predmet zavisti dječaka iz mahale. Naposljetku, kliker sam, igrajući se, ispalio suviše daleke u travu i nisam ga više mogao naći. Patio sam za tim simbolom “unikatnosti” među rajom. Sada se, nepozvan, pojavio tu. Iz zemlje, trave, ko zna odakle, donesen detonacijom. Podigao sam taj staklenac sa šest pera. Činio mi se poput male staklene kugle u koju ću uvijek moći pogledati, vratiti film, dozvati poznate glasove, prizore... Djetinjstvo, sretno, naivno. U svoj svojoj vedrini, radosti, bezbrižnosti, tek sitnim izazovima, zavistima, problemčićima u odnosu na sadašnji trenutak.
Stavio sam taj okrugli komad stakla u džep i osjetio neku toplinu... Činilo mi se da je to znak, išaret, nešto što me je ispunjavalo nadom, da će jednog dana sve doći na svoje mjesto, da ću se jednom, jednog jutra, nekoliko trenutaka pred izlazak sunca vratiti na kućni prag. Na ognjište. Ondje gdje je početak, ondje gdje sam napravio prve korake. U Olovo. Ono što je naše. Ono što žele uzeti, zlotvori ko zna odakle. Jednom ću se vratiti na toprak! S tom mišlju, krenuo sam u izbjeglištvo.
