Društvo | 10.08.2021.

Juli u Podrinju

Vašar u Konjević-Polju: neformalni popis stanovništva

Vašar k’o vašar, svaki je isti, a ujedno i poseban. Uz glavnu cestu od Konjević-Polja prema Bratuncu s jedne strane je zabavni park za djecu i omladinu, vozići, vrteške, dvorci na napuhavanje i nezaobilazni ringišpil. Koliko je samo djece tu... Nikada se ne bi reklo da je to povratničko naselje. U subotnje predvečerje sve vrvi od djece, dolinom odjekuje njihova vriska pomiješana s muzikom ispod šatora s druge strane ceste.

JAKUB SALKIĆ

Vašar u Konjević-Polju, reći će mještani, neformalni je popis stanovništva u ovoj mjesnoj zajednici kojoj pripada i nekoliko sela oko Konjević-Polja. Ovo malo mjesto, poznato po Fati Orlović i njenoj borbi da joj se iz avlije ukloni nelegalno izgrađena crkva, poznato i po turbetu Hamza-babe, ali i po tome što je u njemu svoju vojsku ulogorio veliki sultan Mehmed Fatih, u današnje je doba povratničko naselje. U Konjević-Polje i okolinu vratio se nakon Genocida veliki broj Bošnjaka, a još je više onih koji svake godine ljeto provode u svome rodnom mjestu iako danas žive rasuti po bijelom svijetu, što bi Dino Merlin rekao – od Australije do Amerike. No, bez obzira na to gdje danas živjeli, obnovili su svoje u ratu uništene kuće, plaćaju da se svaku večer pale svjetla u njihovim domovima, iako nisu tu, tek toliko da se zna da nikada nisu niti će odustati od svog rodnog kraja.

Juli je mjesec kada dijaspora, kako se narodnim rječnikom zovu oni koji žive izvan granica Bosne i Hercegovine, dolazi u svoju domovinu. Za Podrinjce je nepisano pravilo da se na odmor dolazi uoči 11. jula, godišnjice Genocida. Dženaza se ne smije propustiti. Skoro je cijeli juli mjesec obilježavanja tužnih događaja, stradanja Bošnjaka ovoga područja.

Posljednjeg dana jula u džamiji u Pobuđu, koje je dio mjesne zajednice Konjević-Polje, proučena je šehidska dova i to je ujedno posljednji događaj iz programa obilježavanja godišnjice Genocida u Srebrenici. Preživjeli tako odaju počast i šehidima Pobuđa. Na spomen-ploči na džamiji ispisana su imena i prezimena 293 šehida Pobuđa, od kojih je njih više od 170 ubijeno u Genocidu.

ŠEHIDSKA DOVA

Džamija u Pobuđu “Omerija – Omer Buljubaša” nazvana je po svom prvom graditelju. Stara je nekoliko stoljeća iako niko sa sigurnošću ne zna kada je prvi put izgrađena. No, po nišanima u haremu džamije, može se sa sigurnošću utvrditi da je stara nekoliko stoljeća. Izgrađena je na jednom proplanku, u šumi, prilično daleko od sela. Iz nekih zaseoka, koji pripadaju ovome džematu, do džamije treba pješačiti dobih 45 minuta, ako ne i više. No, vjernicima to ne smeta, jer u ovom dijelu naše domovine u džamiju se ide mahsuz, nikako usput.

Po jednoj predaji, džamiju je izgradio izvjesni Omer Buljubaša. On je nanijetio izgraditi džamiju, ali se nije mogao odlučiti za lokaciju. Usnio je san u kojem je vidio da se niz neku strminu crni ovan “obalio” (u ovom kraju to je izraz za skotrljati se). Tražio je tumačenje svog sna pa su mu učeniji ljudi objasnili da je mjesto na kojem se ovan zaustavio mjesto na kojem treba graditi džamiju.

Uglavnom, džamija je izgrađena. Vjerovatno je jedna od onih koja je najviše puta iznova podizana. U svakom je ratu stradala. I poslije svakog rata obnavljana. Bez obzira na to što je daleko, što je takoreći u šumi i što svaki zaseok ima svoj mekteb, mještanima Pobuđa ne pada napamet da napuste svoju stoljetnu bogomolju ili da je negdje izmjeste. Ko hoće, doći će u nju i mahsuz, ko neće, ne mora ni usput.

Ove godine šehidska dova, koja se održava posljednjeg vikenda u julu, poklopila se i s tradicionalnim vašarom u Konjević-Polju koji traje tri dana. Ovaj događaj predstavlja tradiciju još od prije rata. Posljednjih godina ponovo se održava u Konjević-Polju i uglavnom privlači lokalno stanovništvo, one koji tu žive ili koji su došli na odmor te one koji su porijeklom iz ovih krajeva, a žive u nekim drugim bosanskohercegovačkim gradovima. Njima je to prilika da se barem jednom godišnje okupe na istom mjestu, da se vide, popričaju...

JANJETINA I PJESMA

Vašar kao vašar, svaki je isti, a ujedno i poseban. Uz glavnu cestu od Konjević-Polja prema Bratuncu s jedne je strane zabavni park za djecu i omladinu, vozići, vrteške, dvorci na napuhavanje i nezaobilazni ringišpil. Koliko je samo djece tu... Nikada se ne bi reklo da je to povratničko naselje. U subotnje predvečerje sve vrvi od djece, dolinom odjekuje njihova vriska pomiješana s muzikom ispod šatora s druge strane ceste.

Podrinjci su takvi, za sreću je potrebno samo malo, kila janjetine i dobra pjesma. Naravno, pod dobrom pjesmom u Podrinju podrazumijeva se neka izvorna, ili kako se u narodu zove – seljačka. Neki bi rekli “kalesija”. No, sve se svodi na isto, pjesma uz koju se može poigrati kolo sa stihovima tipa: “Sve barabe kad se pije džabe, kad se plaća, niko se ne svraća.”

Ko nije bio na muzici pod šatorom, teško mu se može dočarati kako to izgleda. Svako za sebe i svoje društvo naručuje pjesme kod muzičara, uz posebne “želje i pozdrave” i, naravno, kićenje muzičara novcem. Nepisano je pravilo da ih se ne može kititi novčanicom manjom od 50, nije bitno jesu li marke, euri ili franci. Srećom za muzičare, Podrinjci su alergični na dinare.

Muzičari ubrzo postanu okićeni kao božićne jelke, s vrlo vrijednim ukrasima, naravno. Obično pod šatorom uz janjetinu i piće sjede muškarci, dok žene ispred šatora igraju kolo. Jedno, drugo, peto...

I tako tri dana. A onda, dođe vrijeme za razlaz po Evropi, Americi, Australiji... Do sljedećeg ljeta. Do sljedećeg vašara. Konjević-Polje, s ono malo povratnika koji tu žive, vrati se svom mirnom životu. Uglavnom poljoprivrednim aktivnostima.

Stavovi koje zastupaju autori nisu nužno i stavovi uredništva. Nijedan dio ovog izdanja ne smije se umnožavati, kopirati ili na bilo koji način reproducirati i koristiti bez izdavačevog pismenog dopuštenja.

Povezani članci

Britanski Portsmouth će komemoracijom obilježiti 27. godišnjicu genocida u Srebrenici

Genocid u Srebrenici širom Turske biće obilježen cvjetovima ljiljana

U Potočarima počelo kopanje mezara

Progon bošnjačkog stanovništva s bosanskohercegovačkih granica: I mrak zavlada Čajničem