Ustaški teroristi, na čelu sa Zvonkom Bušićem, 10. i 11. septembra 1976. godine oteli su avion kompanije TWA, u kojem su bila 92 putnika. Kazali su kako su to učinili kako bi spriječili vlasti SAD-a da Jugoslaviji odobre milionski vrijedne kredite kojima se, kako su kazali, finansira “brutalna represija” stanovništva.
Ustaše su htjele da administracija tadašnjeg predsjednika Geralda Forda prekine finansiranje komunističkog Titovog režima. Skupina ustaških terorista zahtijevala je da njihovo saopćenje bude objavljeno u The New York Timesu, Washington Postu i drugim prestižnim američkim novinama. Ako ne bude objavljeno, zaprijetili su postavljanjem bombe “na vrlo prometnom mjestu” u New Yorku.
Ono što su obećali, to su i ispunili.
Policija je našla eksploziv u ormariću stanice podzemne željeznice Grand Central. Iako sigurno uklonjen, paket je ipak eksplodirao u Bronxu, ubivši policajca Briana Murraya i ranivši još troje njegovih kolega dok ga je deminerska ekipa pokušavala rastaviti.U međuvremenu, oteti avion u kojem su bili ustaški teroristi krenuo je iz New Yorka i odletio, umjesto u Chicago, u Montreal, na otok Newfoundland, i na Island, da bi napokon sletio u Pariz.
Novine su sljedećeg dana izvijestile da se grupa sastojala od pet terorista: bračnog para Bušić i još troje ljudi hrvatskog porijekla. Bušić i njegovi saučesnici, svi Hrvati izuzev Bušićeve supruge Julienne, kazali su kako su imali pet bombi u avionu, jednu na Grand Central stanici. Kasnije će se ispostaviti kako je samo jedna bomba bila zaista postavljena na stanici. Otmičari su zaprijetili da će detonirati bombe ako njihovi zahtjevi ne budu ispunjeni. Njihov glavni zahtjev bio je objaviti njihov nacionalistički manifest napisan na osam stranica.
Rano ujutro 11. septembra Bušićeva supruga dobila je potvrdu na pariškom aerodromu da je manifest objavljen u New York Timesu, Los Angeles Timesu, Washington Postu i Chicago Tribunu. Otprilike sat vremena kasnije, otmičari su oslobodili taoce, od kojih niko nije bio ozlijeđen.
Nije to bilo prvi put nakon Drugog svjetskog rata da se ustaška emigracija odluči na terorističke napade kako bi pojačala dojam svoje političke borbe. Postavljena je bomba u beogradskom pozorištu 1968. godine, koja je prouzročila smrt jedne i ranjavanje 60 osoba. Ubijen je jugoslavenski ambasador u Švedskoj 1971. godine.
Postavljena je bomba u jugoslavenskom avionu koji je u januaru 1972. godine letio iznad Čehoslovačke, kada je poginulo 27 ljudi, desilo se još mnogo drugih napada na različite jugoslavenske dužnosnike na inostranom tlu.
Rođen u hercegovačkom selu Gorici kod Čapljine 1946. godine, Bušić se 1969. u Beču susreo s Juliennom Eden Schultz iz Oregona. Vjenčali su se i preselili u Cleveland prije nego što su se preselili u New York, gdje je Bušić radio kao konobar. Oboje su osuđeni 1977. godine na doživotne kazne. Ostala tri otmičara osuđena su na 30 godina zatvora. Godine 1987. Bušić je nakratko pobjegao iz zatvora, ali se predao 30 sati kasnije. Rekao je vlastima da je pobjegao jer mu je odbijeno pravo na uvjetni otpust.
Na nevjericu mnogih u SAD-u, 2008. godine mu je mirno odobren uvjetni otpust nakon gotovo 32 godine zatvora. Deportiran je u Hrvatsku, gdje se ponovno pridružio svojoj supruzi, koja je ranije bila puštena na slobodu. U Hrvatskoj je dočekan kao heroj borbe za nezavisnost. Osuđeni terorist, a ne hrvatski domoljub i idealist, kako ga etiketiraju različiti kamenjarski, desničarski, pro-HDZ mediji koji uporno godinama revidiraju historiju, kako ustaškog pokreta Ante Pavelića, tako i njegovih nasljednika u likovima razičitih bušića, ubio se u septembru 2013. godine u svojoj kući u Zadru.
