Ima jedna završna scena u genijalnoj seriji „Band of Brothers“, scena u kojoj kapetan američke vojske Sobel prolazi pored majora Wintersa i u prolazu mu klimne glavom. Znaju se njih dvojica odavno, njihov je odnos težak, ali veoma jednostavan, jasno crno-bijeli.
Sobel je ravna linija, beskičmenjačka, karijeristička. Winters je, pak, kompleksna osoba, puna unutarnjih borbi, strahova, previranja, u stalnom razmišljanju kamo dalje, vazda u nekim duminama, rekli bi (zapadni) Hercegovci. Ali ono što je postojano, što je konstanta njegovog karaktera osjećaj je za ispravno, za pravično. Winters, koji je započeo vojnu obuku pod iskompleksiranim Sobelom pa, nakon što je oslobađao nacističku Njemačku, dogurao na kraju rata do višeg čina, nakon što mu je Sobel ovlaš klimnuo u prolazu, ne skrivajući jal, vrati natrag kapetana jer mu ovaj nije salutirao i kaže mu: “Pozdravljamo čin, a ne osobu.”
Među bošnjačkim političarima gomila je Sobela, ali nema nikoga ko makar malo liči na Wintersa. Jer da postoji takav, niko se od njih ne bi sastao s Andrejem Plenkovićem nakon što je premijer Hrvatske, ponašajući se kao kakav bijeli kolonizator u Africi, izazvao skandal odbivši se sresti sa svim članovima Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Plenković, gost u drugoj državi, u posjeti njenim institucijama, sebi je dopustio toliku slobodu da on određuje s kim će se sastati a s kim neće.
Plenković je vrlo dobro znao, ali je namjerno ignorirao činjenicu da je gost institucije, a ne osobe, i to što se nije pojavio na sastanku u zgradi Predsjedništva skandal je neviđenih razmjera, jadno nepoštovanje institucije Predsjedništva jedne države, a ne osobe, ne Željka Komšića.
Nedolazak u Predsjedništvo čin je koji govori o tome ko je Plenković i šta je današnja hrvatska politika. Iskompleksirana državica iz podruma Evrope koja svoj privid veličine i važnosti može bildati samo na istočnom susjedu kojeg čereči već decenijama. Hrvatska se prema Bosni i Hercegovini, s jačim ili slabijim intenzitetom, ponaša isto onako kako su se Francuzi ponašali u Alžiru.
Umišljena u svojoj misiji navodnog civiliziranja, dosljedna u patroniziranju, ima čak i svoju inačicu alžirskih Harkija, otjelovljenih u liderima takozvane „trojke“, ima svog dobrog dečka koji šuti kada mu Hrvatska otima Stari most nazivajući ga hrvatskim naslijeđem, koji šuti kada ga pitaju u Zagrebu je li Hrvatska bila agresor u Bosni i Hercegovini, koji šuti uvijek kad ne blebeće. Dobri dečko, kada zagusti, uvijek ima važnijeg posla, ovaj mu se put valjalo pozabaviti time što su mu Selmi Bajrami zabranili ulazak u Srbiju.
Kako nas Plenković i Hrvatska zaista vide, pokazao je dio centralnog Dnevnika HRT-a u kojem se javni servis susjedne države bavio, umjesto Plenkovićevom posjetom, povratnicima sa sirijskog ratišta koji, kako su zabrinuto javili, „iako im Tužiteljstvo sudi“, predstavljaju sigurnosnu prijetnju Hrvatskoj. Podgrijana je stara priča o deset hiljada mudžahedina na hrvatskoj granici, o zemlji punoj pomahnitalih džihadista od kojih Evropu odlučno brani Hrvatska.
Isto onako kako ju je branila od Covida, kada je, nakon što je pandemija popustila, dopuštala ulazak iz Bosne i Hercegovine u Hrvatsku samo građanima s hrvatskim putovnicama, s bosanskohercegovačkim pasošem se nije moglo ući. Baš kao da šahovnica podiže imunitet.
Plenković je tačno znao šta će uraditi, tačno su znali i Mark Rutte i Ursula Von der Leyen da će se Plenković odbiti sastati s članovima Predsjedništva Bosne i Hercegovine navodeći Komšića samo formalno kao razlog. Ni Rutte ni Von der Leyen nisu progovorili ni slova niti su se usprotivili tom naumu. Von der Leyen, ona koja je došla, zvanično, u Sarajevo pričati o evropskom putu i uslovima koje trebamo ispuniti (a ustvari je došla ojačati poziciju HDZ-a), mirno je saučestvovala u ponižavanju, u nipodaštavanju najviše državne institucije zemlje kojoj postavlja uslove za put ka Bruxellesu. Uslove zemlji u kojoj se na dan suspenduje Ustav i čitav jedan narod da bi se na vlast poguralo harki-koaliciju sklepanu po njihovoj mjeri.
Zauzvrat, dobili smo elektronski potpis i Zakon o vinu.
Ipak, Plenkovićev je potez malo koga iznenadio. Hrvatska i briselska poltika imaju kontinuitet i ustrajni su na svom pravcu. Ono što je porazno i debelo zabrinjavajuće jeste beskičmenjaštvo ovdašnjih političara koji su spuštene glave prešutjeli srozavanje institucija države. Denis Bećirović je znao da Plenković neće doći u Predsjedništvo i o tome nije progovorio ni slova niti je zbog toga protestirao. Niti mu je, gluho bilo, palo na pamet da otkaže sastanak s Von der Leyen i nizozemskim premijerom. Bećiroviću je bilo važnije da izbifla svoj generički govor pročitan s telepromptera, „blesimetra“ koji je nedavno na njegov zahtjev kupilo Predsjedništvo i pohvali se još jednim imenom na svom spisku državnika s kojima se susretao. Baš kao što je veseloj gradonačelnici Sarajeva bilo stalo samo da se sastane s Plenkovićem pa da ima još jednu fotografiju za svoj X nalog.
Reis Husein ef. Kavazović je znao da će Plenković obezvrijediti instituciju Predsjedništva Bosne i Hercegovine, ali se, unatoč tome, odlučio sastati s njim. Je li na takvu Kavazovićevu odluku presudno utjecalo došaptavanje nekih njegovih bliskih saradnika koji su mu suflirali, iz vlastitih, privatnih razloga, da se sastane s hrvatskim premijerom, više nije ni bitno. Ni Kavazoviću nije bilo ni na kraj pameti otkazati sastanak s Plenkovićem, koji je tako pokazao da su za njega Bošnjaci vjerska skupina, a ne narod, i da mu je važnije sastati se s njihovim vjerskim poglavarom u isto vrijeme dok negira institucije države u kojoj su Bošnjaci većina. I u isto vrijeme dok javni servis čije je čelništvo postavila Plenkovićeva stranka taj isti Kavazovićev narod smatra sigurnosnom prijetnjom.
Bošnjačka politika u stalnoj je defanzivi, malokrvna, suhoparna, bez ideja i vizije, okrenuta isključivo foteljama i pozicijama. U strmoglavom je padu i niko ne nudi rješenje kako sve preokrenuti. Sastanci u Laktašima, Dodikove poruke ispred Suda Bosne i Hercegovine i konačno, posjeta trojca iz Bruxellesa, Zagreba i Amsterdama, posljednji su razlog za uzbunu, sve su to znakovi koji govore kakva je sudbina namijenjena većinskom narodu. Nije prvi put u historiji, prolazili su i kroz teža iskušenja, ali su uvijek do sada imali osobu, imali su lidera na kojeg su se mogli osloniti, za kojeg su bili sigurni. Od Čauševića, Spahe, Bašagića pa do Izetbegovića. Danas ličnosti takve harizme, hrabrosti i mudrosti nemaju.
Imaju samo „sobele“.
