Mlada država nastala nakon ujedinjenja dviju nezavisnih republika, početkom 1919. godine, bila je nacija okružena direktnim neprijateljima: Poljskom i Sovjetskim Savezom. Unatoč otporu, na kraju ju je progutao sovjetski div.
Dana 17. marta 1917. godine, sa žeravicom Februarske revolucije koja je još gorjela u Sankt Peterburgu i dva dana nakon abdikacije Nikolaja II kao cara Rusije, Ukrajina je započela vlastitu revoluciju i inscenirala svoj prvi suvremeni pokušaj formiranja vlastite države. Tog su se dana u Kijevu sastali predstavnici političkih stranaka različitih ideologija kako bi osnovali parlament koji je nazvan Središnja Rada i koji je u svojim počecima promovirao ideju autonomne Ukrajine, ali blisko povezane s Rusijom.
Međutim, ni privremena vlada postavljena u Sankt Peterburgu nakon pada cara niti nova boljševička vlada koja se pojavila nakon Oktobarske revolucije nisu bile otvorene za prijedloge Kijeva. Uspon na vlast potonjih, koji su u početku bili saveznici ukrajinskih nacionalista, završio je raskidom i ratom. Nakon brze ofanzive, sovjetske trupe, bazirane u Harkovu, osvojile su Kijev i odande protjerale Radu.
Budući da je Evropa bila usred Prvog svjetskog rata i da je Istočni front još bio aktivan, Rada je tražila pomoć od Centralnih sila, koje su mjesec dana nakon potpisivanja mirovnog sporazuma između njih dvoje, u Brest Litovsku 9. februara 1918. napali zemlju i protjerali boljševike, a zatim su orkestrirali državni udar i uspostavili diktatorski režim, Hetmanat, na čelu s generalom po imenu Pavló Skoropadski, koji je sebi dao staru kozačku titulu hetmana.
Međutim, iz Kijeva, Skoropadski nije mogao preuzeti kontrolu nad zemljom, a Nijemci i Austro-Ugari, koji su stigli u regiju u potrazi za žitom kako bi prehranili svoje stanovništvo, odlučili su, s obzirom na nemogućnost nove vlade da ih opskrbi, poslužiti se sami. Pobune izazvane rekvizicijama hrane i nezadovoljstvom hetmanom dovest će do ustanka i osvajanja Kijeva 14. decembra 1918.
U međuvremenu, raspad Austro-Ugarskog Carstva krajem 1918. doveo je do pojave druge Ukrajine. Dana 1. novembra 1918. ukrajinski aktivisti proglasili su u Lavovu rođenje Narodne Republike Zapadne Ukrajine, još jedne države koja je nastala raspadom Podunavske monarhije, ali koja se, u ovom slučaju, suočila s frontalnim otporom novonastale Poljske Republike koja je te teritorije smatrala svojima i ubrzo osvojila Lavov.
Dok je Varšava vršila invaziju na zapadnu regiju, Direktorij, predvođen Simonom Petljurom, okupirao je Kijev i još jednom proglasio Ukrajinsku Narodnu Republiku. Dvije su Ukrajine 22. februara 1919. potpisale ugovor o ujedinjenju, koji im nije bio od koristi jer su im se ciljevi previše razlikovali. U bivšem ruskom dijelu Petljura se morao suočiti s haosom koji su uzrokovale sovjetske vojske, antirevolucionari i seljaci.
Usred ovog nereda Petljura je uspio zauzeti Kijev 30. jula a Zapadnu Ukrajinu su definitivno slomili Poljaci. Očajan i okružen neprijateljima, Petliura je došao do zaključka da bi njegovi neprijatelji mogli biti njegovi prijatelji te se udružio s Poljacima, koji su bili u ratu sa Sovjetima. Ofanziva koju su pokrenuli prema Kijevu u aprilu 1920. bila je olakšanje za Petliuru, ali ih je Crvena armija odmah odbila.
U novembru 1920. Direktorij je otišao u trajno progonstvo u Poljsku, potpisavši smrt snu o izgradnji države unatoč činjenici da su neke skupine nastavile pružati otpor i izvana i unutar granica Ukrajinske Sovjetske Socijalističke Republike, rođene 1922. kao sastavni dio Sovjetskog Saveza. Ova Ukrajina će preživjeti, s više ili manje autonomije, sve do raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine.
