Dana 29. juna 1941. godine, sedam dana nakon invazije nacističke Njemačke na Sovjetski Savez, vojnik Wehrmachta po imenu Niko Wolff ispričao je svoje avanture u Ukrajini u pismu svojoj porodici. „Imamo svega u izobilju. I takvog kvaliteta kako da smo kod kuće. Juče su nam, na primjer, dali svinjske kotlete s krompirićima!“

Prepiska iz tih mjeseci, kada je operacija Barbarossa napredovala prema srcu Rusije, oslikava koliko su Nijemci bili dobro hranjeni. Ali, odakle, zapravo sva ta hrana?

U drugom pismu od 19. novembra Wolff šokantno hladno opisuje scenu: "Vani je mrtav konj, napola pokvaren i smrznut. Tu je Ukrajinac koji siječe komade krampom. Pored njega mali pas kopa kost. Bon apetit!". Vojnik Niko Wolff bio je sin iz prvog braka Kurta Wolffa, njemačkog izdavača Franza Kafke, Josepha Rotha ili Karla Krausa, a priča o njima sabrao je Nikin sin u knjigu koja je historijat njegove porodice. Njen je autor Alexander Wolff, američki novinar i historičar koji se zadubio u nasilnu nedavnu prošlost Evrope i istražuje kolektivnu krivicu naroda, Rusa i Nijemaca, koji su bili dželati miliona ljudi, gladnih ili ubijenih u masakrima koji su se dogodili prije i tokom Drugog svjetskog rata.

Poprište tih masovnih zločina bila je teritorija koju je američki historičar Timothy Snyder nazvao „Zemljom krvi“. Poljska, baltičke zemlje, Bjelorusija i ogromna i dramatična Ukrajina, zemlja koja trenutno svjedoči dolasku stotina hiljada ruskih vojnika na svoje granice, kojoj Rusija prijeti invazijom, u kojoj tutnje bubnjevi rata koji bi lahko mogao opet krvlju zaprljati Evropu.

"Svi su ti ljudi bili žrtve zločinačke politike, a ne žrtve rata. U srednjoj i istočnoj Evropi sredinom 20. stoljeća", kaže Snyder, "nacistički i sovjetski režimi ubili su oko četrnaest miliona ljudi. Mjesto gdje su sve te žrtve umrle, Zemlja krvi, proteže se od centralne Poljske do zapadne Rusije preko Ukrajine, Bjelorusije i baltičkih država Tokom konsolidacije nacionalsocijalizma i staljinizma (1933.-1938.), zajedničke njemačko-sovjetske okupacije Poljske (1939.-1941.) i kasnijeg rata između Njemačke i Sovjetskog Saveza (1941.-1945.) ova regija doživjela je nasilje kakvo do tada nije nikada viđeno u historiji. Žrtve su uglavnom bili Jevreji, Bjelorusi, Ukrajinci, Poljaci, Rusi i Balti, ljudi rođeni u tim zemljama. Četrnaest miliona umrlo je u samo dvanaest godina, između 1933. i 1945. godine, u vrijeme kada su Hitler i Staljin zajedno bili na vlasti. Iako su u većem dijelu tog razdoblja njihove domovine postale bojna polja, ti ljudi su bili žrtve zločinačke politike, a ne žrtve rata. Drugi svjetski rat bio je najsmrtonosniji sukob u hostoriji, a oko polovine poginulih vojnika na svim njegovim ratištima stradalo je tamo, u istoj regiji, Zemlji krvi. Ali niti jedan od četrnaest miliona ubijenih nije bio aktivni vojnik. Najviše su ubijane žene, djeca i starci. Niko nije nosio oružje, a mnogima je oduzeta imovina."

Istina je da danas, unatoč činjenici da su proruski glasnogovornici ekstremne desnice koju Putin sponzorira na međunarodnom nivou, tvrde da je Ukrajina dio Rusije i umjetna država, većina Ukrajinaca brani svoju privrženost EU i atlantizmu.

Ako su 1941. nacisti izgladnjivali Ukrajince, samo desetljeće ranije Sovjeti su činili još i gore i to s još smrtonosnijom učinkovitošću. Godine 1933. gomile izgladnjelih seljaka počele su stizati u velike ukrajinske gradove poput Harkova, Kijeva, Staljina ili Dnjepropetrovska. Direktni svjedoci Holodomora, poput velškog novinara Garetha Jonesa, sovjetskog pisca Vasilija Grossmana ili mađarskog socijaliste Arthura Koestlera, pripovijedaju kako su se ti 'živi kosturi', preslabi da bi molili, bacili na željezničke pruge ili padali na planine leševa na ulicama.

To se dogodilo između 1931. i 1934. godine i možda je jedno od najvećih kada su u pitanju užasi kojima je obilovalo evropsko dvadesetom stoljeće. Kao posljedica katastrofalne divlje kolektivizacije koja je natjerala kulake ili seljake da napuste svoju zemlju i integriraju se u kolektivne farme i smišljene odluke da likvidira svaku čežnju za neovisnošću u Ukrajini, Staljin je izgladnjivao četiri miliona Ukrajinaca u onome što je nazvano 'Holodomor', od ukrajinskih riječi 'hólod' ('glad') i 'mor' ('istrebljenje').

Mrak koji je dugo bio nadvijen nad tim strašnim događajima motiviran je uglavnom odbijanjem sadašnjeg Putinovog režima u Rusiji da uputi i najmanju kritiku komunističke prošlosti, 'crvene gladi' ili Staljinovog rata protiv Ukrajine.

U Drugom svjetskom ratu Hitler je nastavkio Staljinovu zamisao plana gladi s ciljem ubijanja do 30 miliona ljudi. Deset miliona je umrlo u borbama, njemačkih i sovjetskih vojnika, još deset miliona civila umrlo je od bombi, gladi i bolesti, a još deset, među kojima šest milijuna Jevreja ubijenih u koncentracijskim logorima i njemačkim Einsatzgruppenima kao i tri miliona sovjetskih zarobljenika, likvidirali su nacisti. Ukrajina je zemlja čije rane ni danas još uvijek nisu zacijelile a suočava se sa novim užasima koje joj je namijenio Staljinov nasljednik.