Najava Aleksandra Šapića, gradonačelnika Beograda, kako će pokrenuti inicijativu da se posmrtni ostaci doživotnog komunističkog diktatora Josipa Broza Tita premjeste iz Beograda u Brozovo rodno selo Kumrovec u Hrvatskoj nije prošla bez reakcija. Naročito su se istakle one iz Sarajeva koje su došle od kadrova nametnute “trojke”.

Tako je udarnički i drugarski reagirao Nihad Uk, tragikomična ikebana Naše stranke postavljena na funkciju premijera Kantona Sarajevo. Kakva stranka, takvi joj i kadrovi, pa je u skladu s tim motom našist Uk izjavio da “Tito neće ostati bez doma” i da će Sarajevo “koje se diči nasljedstvom partizana” vrlo rado preuzeti Titovu “ostavštinu” te “skrbiti o njoj kako dolikuje”. “Pozdrav iz Titove za Beograd” uzviknuo je na kraju svoje izjave infantilni Uk.

Kao i svaki ljevičarski titoid premazan tankim slojem soroševskog liberalizma, Uk je vrlo selektivan u onome šta smatra Brozovom ali i generalno komunističkom “ostavštinom”. Osim zemnih ostataka u Titovu ostavštinu, čini se, uvrštavaju se i partizani te izraubovani “antifašizam” ali nigdje nema totalitarizma, diktature, kulta ličnosti, jednopartijskog sistema, političkih progona, verbalnog delikta, Golog otoka, nasilne kolektivizacije i toliko drugih raznovrsnih kostura iz sehare vajne “Titove ostavštine”.

Titomanija i jugonostalgija Nihada Uka, koji je bio u krucijalnom prelazu s pelena na tutu u trenutku dok je ta najveća i najsvjetlija Titova ostavština, Jugoslovenska narodna armija, ubijala tu istu Jugoslaviju i njene nesrpske “narode i narodnosti”, jeste neka vrsta retrofuturizma.

Jer ne samo da bajkovita Titova Jugoslavije o kojoj je Uk slušao nikada nije postojala već je i sama ostavština o kojoj Uk bulazni ustvari budućnost koja se nikada nije niti mogla dogoditi. Istinska ostavština Titove Jugoslavije jesu sve vrste nesloboda, ekonomska stagnacija, strah od javne riječi, decenije zaostatka za slobodnim svijetom, totalitarni mentalitet u društvu, nepotizam kao društveno prihvatljivi fenomen, krvave devedesete, srbizirani državni i vojni aparat i tome slično. Ukratko, jad, bijeda i čemer.

Za razliku od balavog Uka, našistički ideolozi odlično su svjesni ovih činjenica ali svejedno će podržati infantilni populizam premijera-pionira. Iako, na svu sreću, neće biti ništa od takvog nosanja Titovih mošti, sama ideja premještanja “Kuće cveća” u Sarajevo jeste neodoljivo, gotovo erotski, uzbudljiva za našiste.

Koliko je Ukova izjava uzbudila našističke i trojkaške zloduhe svjedoče i komentari na društvenim mrežama gdje su neki od simpatizera nametnute “trojke” ne samo mentalno onanisali i verbalno ejakulirali na Ukovu ideju već i oduševljeno predlagali da se prilikom donošenja Titovih ostataka u Sarajevo istovremeno izvrši i izmještanje mezara Alije Izetbegovića s Kovača u Bosanski Šamac.

Premještanje Titovih kostiju u Sarajevo bi za takve bilo ravno izgradnji trećeg hrama Jugoslavije na čijem bi oltaru mogli prinositi nacionalističke žrtve, prije svega iz reda bošnjačkog naroda, te iščekivati novog mesiju koji bi ih vratio u njihov “raj na zemlji”.

Konačno bi ovdašnji ostatci komunističke nomenklature a današnji dezerteri, apatridi, ambasadorčad, sorošadija, militantni ateisti i ostali odrodi svih vrsta mogli preći iz nesigurnog statusa manjine – koja je na vlasti zahvaljujući ambasadorskom kolonijalizmu i političkom idiotizmu sarajevske čaršije – u daleko sigurniju poziciju kaste svećenika i čuvara ljevičarskih svetinja kojima bi na hodočašće dolazili svi njihovi drugari iz regije.

Iako od Ukovih želja neće biti ništa, ipak su njegove izjave bile korisne, jer su poslužile kao onaj snijeg koji pada da bi zvijer ostavila trag. Dovoljna je bila jedna budalasta izjava tridesetogodišnjeg dječaka na mjestu premijera pa da našisti i njima ideološki bliski nitkovi po ko zna koji put potvrde ko su i šta su.