Najveća muslimanska država na svijetu, Republika Indonezija, ujedno i najveća muslimanska demokratija, održat će 14. februara 2024. godine svoje opće predsjedničke, parlamentarne i lokalne izbore. Jedna od novina u odnosu na prethodnih nekoliko izbora, od kada građani Indonezije imaju priliku predsjednika republike birati direktno na izborima, jeste to da će na idućim izborima biti više od dva predsjednička kandidata. Za sada, postoji velika vjerovatnoća da će se za najvišu političku poziciju u državi nadmetati tri predsjednička kandidata, koja će, po običaju, kao što je to slučaj u Sjedinjenim Američkim Državama, imati i potpredsjedničkog kandidata. Za sada su kandidaturu za predsjednika ponudili Prabowo Subianto, aktuelni ministar odbrane, koji je na proteklim predsjedničkim izborima izgubio od Jokoa Widodoa (Jokowi), Ganjar Pranowo i Anies Baswedan. Kandidiranje trojice predsjedničkih kandidata ukazuje na vjerovatnoću da će se konačna borba za predsjednika odigrati u drugom krugu glasanja.  

Prema ispitivanju javnog mnijenja i izvještajima većine medija i eksperata posmatrača indonezijskih političkih prilika, predstojeći predsjednički izbori u Indoneziji trebali bi biti tijesna utrka između dvaju izuzetno popularnih kandidata, aktuelnog ministra odbrane Probowoa Subianta, umirovljenog generala i komandanta specijalnih snaga Kopasus, bivšeg zeta indonezijskog diktatora Suharta, koji je vladao Indonezijom pune 32 godine (od 1966. do 1997), i Ganjara Pranowoa, guvernera Srednje Jave, jedne od najmnogoljudnijih provincija Indonezije. Njima dvojici se, kao treći kandidat, pridružio Anies Baswedan, bivši guverner Džakarte, kojeg većina istraživanja raspoloženja glasača smješta na treće mjesto.  

Predsjednički kandidati obavezni su prijaviti svoje zvanične nominacije od oktobra do novembra 2023. godine. Jedna od najpoznatijih anketa Lembaga Survei Indonesia (LSI) pokazala je da bi 37 posto glasača glasalo za Ganjara. Anketa je rađena na uzorku od 1.220 ispitanika. Prema ovoj anketi, Prabowo je na drugom mjestu, ali samo s 1,3 posto manje glasova, što je neznatan procent. Petina glasačkog tijela glasala bi za Aniesa Baswedana. Međutim, ako bi došlo do drugog izbornog kruga, Prabowo bi, prema ovoj anketi, osvojio više od 47 posto glasova, 5 posto više od svog protukandidata Ganjara.  

TRI KANDIDATA, DVIJE OPCIJE 

Veće šanse da pobijedi sigurno će imati onaj kandidat kojem podršku pruži aktuelni predsjednik Joko Widodo (Jokowi). On je prvi predsjednik Indonezije koji je izabran iz reda običnog puka, kao manje poznat biznismen i gradonačelnik Soloa. Prije njega predsjednici su birani iz reda indonezijske elite, ranije vojne i političke, a nakon demokratizacije, poslije 1997. godine, i vjerske elite (ulemanske i intelektualne), poput bivšeg predsjednika Abdurrahmana Wahida.  

Jokowi je na vlasti već dva petogodišnja mandata, ali i danas uživa visoku popularnost u masama. Jedna od najmoćnijih i najstarijih političkih partija u Indoneziji jeste Indonezijska demokratska partija pregalaštva (PDI-P), čija je izborna mašinerija stajala iza Jokowija kao svog kandidata. PDI-P je nacionalistička opcija koja naciju stavlja u prvi plan, a manje je predisponirana ka islamskim vrijednostima u političkom diskursu. PDI-P će na sljedećim izborima podržati Ganjara kao svog kandidata. Kako se izbori približavaju, situacija se nešto promijenila i Jokowi je, navodno, signalizirao da bi čak mogao podržati Prabowoa za predsjednika, iako on nije iz političkog kampa PDI-P-a. Tome je vjerovatno kumovao javno obznanjeni interes Prabowa da kao svog potpredsjedničkog kolegu odabere aktuelnog gradonačelnika grada Solo, koji je, za divno čudo, niko drugi do Gibran Rakabumin Raka, najstariji sin predsjednika Widodoa, što ukazuje na očiti nepotizam i sklonost indonezijske politike ka dinastičkom modelu republikanske vlasti. Naravno, zbog toga je došlo do zategnutih odnosa predsjednika Widodoa s vođama vlastite partije PDI-P, jer je, kako se u medijima špekulira, i Puan Maharani, kćerka predsjednice PDI-P Megawati Sukarnoputri bila zainteresirana i očekivala je podršku vladajuće partije za svoju potpredsjedničku kandidaturu. Prabowo još nije odabrao svog potpredsjednika jer Raka ima male šanse budući da ne ispunjava starosne uvjete (35 godina) da bi bio nominiran.  

General Prabowo predstavnik je stare moćne i bogate elite iz vremena Suhartove vladavine, režima koji je bio poznat kao novi poredak, ali novi u odnosu na Sukarnovu socijalističku i antizapadno orijentiranu politiku Indonezije, koju je karakterizirala politika nesvrstavanja, ali i vojna konfrontacija s Malezijom. Taj je poredak poražen 1965. godine, kada je u stravičnom prevratu ubijeno približno milion ljudi pod izlikom predupređivanja komunističkog prevrata. Suharto tada preuzima vlast koju drži pune 32 godine. Njegovu vladavinu čeličnom pesnicom obilježio je snažni zaokret ka zapadu, posebno ka Americi, odsustvo demokratije i kršenje ljudskih prava, a diktirale su je globalne okolnosti hladnog rata u kojem je Indonezija važila kao brana od prodora sovjetskog i kineskog komunizma.  

Prabowo je dijete tog ranijeg vremena, ali iznenađuje da je on i danas jako popularan, posebno među ultranacionalistima, ali i radikalnim islamistima. Prabowou na ruku ide i razvoj nove geopolitičke situacija u Jugoistočnoj Aziji, a posebno novi hladni rat u nastajanju između Amerike i Kine, kada se za naklonost tradicionalno neutralne (barem nominalno) Indonezije bore ove dvije supersile. Prabowo je svojevremeno osnovao svoju vlastitu političku stranku, Pokret za veliku Indoneziju (Gerakan Indonesia Raya – Gerindra) kao glasačku mašineriju, ali ga podržava i nekoliko drugih političkih opcija. Prabowo je u dva navrata bio protukandidat Jokowiju 2014. i 2019. godine, ali je oba puta izgubio. Predsjednica PDI-P-a Megawati Sukarnoputri, koja je i sama bila predsjednica republike u jednom mandatu, inače kćerka oca indonežanske nezavisnosti, Sukarna, i predsjednik Jokowi ne slažu se oko podrške kandidatima. Sve su indicije da će Jokowi podržati svog ministra odbrane za predsjednika iako nisu iz iste političke opcije.  

KO JE ANIES BASWEDAN I KAKVE SU MU ŠANSE 

Neka nedavna istraživanja javnog mnijenja pokazuju da je malo vjerovatno da će Anies Baswedan, treći kandidat, ući u drugi krug predsjedničkih izbora. Međutim, poznajući indonezijske političke prilike iz drugačije i bliže perspektive, neki analitičari, uključujući i autora ovih redaka, sugeriraju oprez kada je u pitanju nepredvidiva Indonezija. Smatramo da ne treba tek tako odbaciti kandidaturu Aniesa Baswedana kao irelevantnog kandidata samo zato što je treći i što ne pripada sekularnom taboru iz kojeg dolaze druga dvojica, za sada jačih i iskusnijih kandidata. Štaviše, neka se niko ne iznenadi ako upravo Anies Baswedan, predsjednički kandidat kojeg se olahko odbacuje kao ozbiljnog kandidata, bude izabran za budućeg predsjednika. Naravno, to će biti poznato tek 14. februara 2024. godine, ali kandidaturu Aniesa Baswedana treba ozbiljno pratiti i posvetiti joj pažnju koju zaslužuje, jer se može vrlo lahko desiti da baš ovaj kandidat, koji ima podršku reformskog dijela islamski orijentiranog puka u Indoneziji, ali i islamske elite, koja važi kao modernistička i reformska, a po nekim ocjenama i islamistička opcija u Indoneziji.  

Aniesa Baswedana, kao i drugu dvojicu kandidata, podupiru različite grupe političkih stranaka. Baswedana podržava koalicija stranaka okupljena u Savez za promjene i jedinstvo. Ovu grupaciju političkih opcija čine Nacionalna demokratska partija (NasDem), koju je osnovao Surya Paloh, jedan od najmoćnijih indonežanskih poslovnih tajkuna porijeklom iz pokrajine Aceh na sjeveru Sumatre koji ima velike poslovne interese u medijima; Partija prosperiteta i pravde (PKS), opoziciona stranka koja ima islamistički imidž; te Demokratska stranka (Partai Demokrat – PD). Ovu je treću nekoć osnovao bivši predsjednik Susilo Bambang Yudhoyono (SBY) kao svoju izbornu mašineriju. Međutim, PD je nedavno odlučila povući se iz Baswedanove koalicije, razočarana Aniesovim izborom Muhaimina Iskandara, predsjednika Partije nacionalnog buđenja (PKB), za svog potpredsjedničkog kandidata. PKB je svojevremeno osnovao rahmetli Abdurrahman Wahid, bivši predsjednik i lider Nahdlatul Uleme (NU), najveće muslimanske organizacije u Indoneziji koja baštini tradicionalistički javanski islam, blagonaklono naklonjen sufijskom islamu.  

Anies Baswedan, treći kandidat za predsjednika, dolazi iz političkog miljea za koji se može reći da je najviše islamski orijentiran, dok su druga dvojica kandidata pretežno sekularne orijentacije i nacionalističkih opcija. Baswedan se rodio 1969. godine u provinciji Zapadna Java. Za razliku od aktuelnog predsjednika Jokowija i Ganjara Pranowoa, koji potiču iz pučkih i siromašnijih porodica, Anies dolazi iz ugledne i bogatije porodice, baš kao i Prabowo. Aniesov djed Abdurrahman Baswedan bio je poznati novinar i ministar u vladi tokom Indonezijske revolucije. Otac i majka su mu ugledni članovi akademske zajednice. Njegov otac Rasyid (Rašid) Baswedan bio je rektor Islamskog univerziteta Indonezije u Yogyakarti.  

Anies je kao student proveo kraći period na studiju u Wisconsinu (SAD). Diplomirao je poslovni menadžment na Univerzitetu Gadjah Mada u Yogyakarti. Poslije je specijalizirao međunarodnu sigurnost i ekonomsku politiku na Univerzitetu Maryland (kao Fulbrightov stipendist), da bi potom doktorirao političke nauke na Univerzitetu Northern Illinois u Americi. Anies se prvi put značajnije pojavio u javnom životu Indonezije 2007. godine, kada je naslijedio utjecajnog islamskog učenjaka Nurcholisa Madjida na mjestu rektora Univerziteta Paramadina u Džakarti, vodećeg privatnog islamskog univerziteta. Dok je bio na čelu ovog univerziteta, uspostavio je fond za stipendiranje studenata koji dolaze iz nižih socioekonomskih sredina i siromašnijih porodica. Anies je 2009. osnovao „Indonesia Mengajar“ fondaciju za pružanje podrške mladim diplomcima da jednu godinu obučavaju studente u ugroženim i najudaljenijim dijelovima Indonezije. Nakon akademskog života uplovio je u političke vode.  

BOŽIĆNO DRVO U CENTRU DŽAKARTE 

Anies je 2013. godine imenovan u prelazni kabinet novoizabranog predsjednika Jokoa Widodoa. Obavljao je dužnost ministra obrazovanja i kulture modernizirajući kurikulume i poboljšavajući kompetencije nastavnika. Međutim, Baswedan je došao u konflikt s predsjednikom Jokowijem jer se nije slagao s njegovom vizijom obrazovanja, preciznije s projektom „Indonesia Pintar“ (Inteligentna Indonezija), nakon čega se kandidirao za guvernera Džakarte. 

Dolazak na mjesto guvernera Aniesu je pomogao radikalni islamski Pokret branilaca islama, koji je u decembru 2016. godine pokrenuo masovne proteste protiv tadašnjeg kršćanskog guvernera Džakarte, Basukija Tjahaje “Ahoka” Purname, optuženog, a poslije i osuđenog za blasfemiju. Aniesu su ovi događaji išli na ruku i pomogli mu da pobijedi svog rivala. S druge strane, Anies, koji je prije toga bio poznat kao progresivni muslimanski intelektualac, našao se pod kritikom svojih dotadašnjih umjerenih pristalica. Optužili su ga da je eksploatirajući etnoreligijsku tzv. crnu kampanju preuzeo dužnost guvernera provincije i grada Džakarte.  

Anies je kao guverner modernizirao transportni sistem znatno reduciravši ogromne gužve u ovoj višemilionskoj metropoli, čime je doprinio smanjenju zagađenja zraka, hroničnoj bolesti indonezijsko glavnog grada. Anies je ostvario i stanovit napredak glede promicanja međureligijske tolerancije, bez obzira na kritike i kontroverzne okolnosti na čijim je krilima navodno došao na poziciju guvernera. Uprkos svome islamističkom imidžu, njegova administracija može se pohvaliti time što je dala građevinske dozvole za izgradnju više od trideset crkava, dozvolila izvođenje uličnih božićnih koncerata i podigla veliko božično drvo u centru Džakarte. Pomalo čudni postupci, reklo bi se, za političara kojeg su dušebrižnici optuživali da su ga ekstremni islamisti doveli na mjesto guvernera. Imidž bliskosti s islamskim radikalnim krugovima i danas prati ovog indonezijskog političara i predsjedničkog kandidata pa neki analitičari smatraju da je to otežavajuća okolnost budući da većina Indonežana obično ne daje glasove jasno islamski orijentiranim predsjedničkim kandidatima.  

Izborni stratezi Baswedanove predsjedničke kampanje očigledno su svjesni osjetljivosti ovog njegovog imidža u javnom diskursu, a posebno u medijima koji su – većina onih najutjecajnijih – u rukama kršćanskih poslovnih interesa. Upravo zato, kako bi se na efikasan način odagnala bojazan glasača i strah od Aniesove navodne islamističke orijentacije, posebno s obzirom na to da ga podržava islamska politička opcija PKS, koju predvodi Ahmed Sheykhu, ciljano su nominirali kao potpredsjedničkog kandidata Abdul Muhaimina Iskandara. Iako je i sam lider islamski orijentirane partije nacionalnog buđenja PKB Muhaimin dolazi iz posve suprotnog i u ideološkom pogledu drukčijeg, a rekli bismo čak suprotstavljenog interpretativnog islamskog pravca od PKS-a. Međutim, iako Muhaimin dolazi iz političke partije koja je nikla iz najveće muslimanske tradicionalističke organizacije Nahdlatul Ulema, koja ima više od 40 miliona članova, to nije uopće dobro prihvaćeno u redovima koalicije stranaka koji podržavaju Baswedana kao svog predsjedničkog kandidata. Zbog toga je koaliciju napustila Demokratska parija PD, razočarana što nije kao drugog čovjeka uspjela progurati svog kandidata Agusa Harimurtija Yudhoyonoa, a za poziciju potpredsjednika bio je zainteresiran i Ahmad Heryawan, drugi čovjek Vijeća Šure PKS-a, kao i Yenny Wahid, kćerka Abdurahmana Wahida. Ona rukovodi Institutom Gus Dur, koji baštini tradiciju umjerenog tradicionalističkog sufijskog islama, kakav je promovirao bivši predsjednik Wahid, lider Nahdlatul Uleme, najvećeg muslimanskog pokreta na svijetu.  

Bilo koji od navedenih potencijalnih potpredsjedničkih kandidata trebao je izbalansirati Baswedanov islamistički renome, pribaviti mu umjerenu notu u liku potpredsjednika koji bi došao iz reda umjerenjaka i tradicionalista indonezijskog nasmijanog lica islama. To bi, smatra se, bilo prihvatljivo za manjinske kršćane, kojih ima više od 20 miliona, ali bi predstavljalo i poruku međunarodnim krugovima da Indonezija s Baswedanom na njenom čelu nema namjeru od Indonezije kreirati islamsku državu i uvoditi vladavinu Šerijata. Spomenuti rezon, dakako, ukazuju i na stanovitu samopercepciju muslimana Indonezije koji strahuju da ih se u svijetu ne počne percipirati kao na islamiste koji teže “dodatno islamizirati” ionako većinsku muslimansku Indoneziju.  

VAŽNOST POTPREDSJEDNIČKOG KANDIDATA 

Ovakva samopercepcija, koliko god da je možda razumna, ona je istovremeno i problematična jer ukazuje na određeni stepen pretjerane samokritike i vlastitog straha da se iz svoje kulturološke, vjerske i duhovne tradicije crpe vrijednosti i politički sistem gradi na tim vrijednostima. U tom smislu muslimani Indonezije mogli bi naučiti određene lekcije od daleko manjeg, ali nipošto inferiornijeg susjeda Malezije, koja je, rekli bismo, slobodnija u promišljanju islama i njegovog uključenja u politički život, iako ova muslimanska zemlja ima manji procent muslimana od Indonezije. U strahu da ne projicira pretjerano islamski imidž o sebi kao predsjedničkom kandidatu. Koalicija osmorke, koja je stala iza Baswedanove kandidature za predsjednika, imala je najslabiju polaznu poziciju, ali se kandidaturom Muhaimina Iskandara kao potpredsjedničkog kandidata stvari počinju mijenjati nabolje.  

Izborno partnerstvo između Aniesa Baswedana i Muhaimina Iskandara nastoji premostiti dvije suprotstavljene vjerske tradicije u Indoneziji. Nedavna najava da će se Anies Baswedan i Muhaimin Iskandar, kolokvijalno poznat kao Cak Imin, biti kandidati (predsjednički i potpredsjednički) u ime bloka (Koalicije promjena za jedinstvo – KPP) doživljeno je kao zemljotres u indonezijskoj politici upravo iz razloga što iza njih stoje tri političke grupacije koje predstavljaju mješavinu ideološki suprotstavljenih stranaka. Anies Baswedan ima historijski najuže veze s PKS-om, političkom strankom duboko ukorijenjenom u modernističkom islamskom pokretu i poznatom po svojim čvrstim konzervativnim uvjerenjima. Podsjećamo ponovo, Anies je pobijedio na izborima za guvernera Džakarte 2017. godine koristeći politiku islamskog identiteta. Međutim, sada je jasno da on ima podršku i Nahdlatul Uleme (NU), društveno-religijske organizacije s najvećim brojem tradicionalističkih muslimanskih sljedbenika. Kao rezultat toga, dvojac Anies–Muhaimin simbolizira historijski i do danas nepomirljivi spoj između modernističkih i tradicionalističkih škola islama, koje su često bile na suprotnim stranama indonezijskog političkog spektra.  

Hoće li ova politička kombinacija i spoj modernista i tradicionalista uspjeti premostiti postojeće podjele ili pak pogoršati postojeće tenzije, pokazat će rezultat izbora iduće godine. Lista Anies–Muhaimin predstavlja potencijalno revolucionarni savez između modernističkih i tradicionalističkih islamskih frakcija Indonezije. Dok PKS teži striktnoj implementaciji šerijata, interpretacija islama koju zastupa NU, iz čijeg krila potiče Muhaimin kao lider PKB-a, posve je pluralistički, sinkretični i dakako inkluzivniji. Spomenuta kombinacija mogla bi ujediniti različite islamske pravce nudeći novu, jedinstvenu političku i kulturnu platformu islama i politike u Indoneziji. Da bi ostvarili izborni uspjeh, dvojac će morati uvjeriti skeptičnu javnost da je riječ o iskrenom partnerstvu, a ne samo o političkom oportunizmu. S mrežom NU-a, kojoj nema konkurencije u zemlji, i organizacijskom snagom PKS-a, koalicija bi mogla postati dobitna kombinacija za Indoneziju, u slučaju da uspije, ali samo ako uspješno nadiđe svoje inherentne ideološke divergencije. 

Izborni savez Anies–Muhaimin također bi mogao značajno utjecati na vanjsku politiku Indonezije i njenu ulogu u Asocijaciji zemalja jugoistočne Azije (ASEAN) kao i u islamskim organizacijama, posebno s obzirom na činjenicu da se PKS zalaže za striktno provođenje šerijatskog prava. U pokušaju spajanja modernističkog i tradicionalističkog islamskog diskursa, koaliciji će biti potreban iznijansiran pristup vanjskoj politici, posebno glede rješavanja pitanja krize Rohinja muslimana, odnosa s arapskim zemljama i ulozi Indonezije u islamskom svijetu, ali i na širem međunarodnom planu. Savez Anies–Muhaimin kao predsjednički dvojac predstavlja ambiciozan i smjeli poduhvat koji ima potencijal da preoblikuje ideološki pejzaž Indonezije. Iako obećava ujedinjenje modernističke i tradicionalističke islamske misli, pomirenje duboko ukorijenjenih ideoloških razlika i zadobivanje povjerenja skeptičnog biračkog tijela nisu nimalo male prepreke.  

Sasvim sigurno, ova kombinacija politički je eksperiment bez presedana u modernoj političkoj povijesti Indonezije, ali i hrabar pokušaj spajanja različitih vizija indonezijskog islama u jedinstvenu cjelinu. Stoga će se predsjednički kandidati Prabowo i Ganjar, koji važe kao nacionalisti i sekularisti i koje promatrači drže za favorite, morati suočiti s novim izbornim fenomenom koji, ako uspije uspješno prezentirati svoju viziju budućnosti, itekako ima šansu postati nova normalnost indonezijske politike.