Hapšenje federalnog poslanika Salke Zildžića na granici sa Srbijom zbog nađenog pištolja u autu otvorilo je brojna pitanja. On je potpisao priznanje o krivici, presuđen je na godinu dana kućnog zatvora i oslobođen je 25. septembra, nakon šest dana boravka u pritvoru. Dobio je i elektronski nadzor i nanogicu. Odmah je najavio je da će pravo na sjednicu Parlamenta Federacije.

U isto vrijeme članica državnog parlamenta Sabina Čudić iz Naše stranke zatražila je hitnu sjednicu Komisije za nadzor rada OSA-e, na kojoj bi se raspravljalo o Zildžićevoj iskaznici OSA-e. Zildžićev advokat, a onda i Osman Mehmedagić, bivši dorektor OSA-e, odmah su demantirali da takav dokument postoji, ali tu laž “trojka” nastavlja tretirati kao istinu.

Premda je iz CIK-a stiglo mišljenje da će oni donijeti odluku o sudbini Zildžića na osnovu dokumentacije koju će dobiti od Ministarstva pravde, neće to ići bez konačnog mišljenja Parlamenta Federacije.

Naime, prema zakonu, on više neće moći biti poslanik u Federalnom parlamentu. Presuda na godinu dana kućnog pritvora aktivira član 1.10 Izbornog zakona: “Izabranom članu organa vlasti na svim nivoima prestaje mandat prije isteka vremena na koje je izabran, danom pravosnažnosti sudske presude kojom je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci ili više.”

SDA bi dakle, mogla izgubiti svog vatrenog zastupnika i čovjeka koji je dobio nekakav oreol posebno aktivnog opozicionara ovoj vlasti.

Šta god da bude, većini u Predstavničkom domu Federalnog parlamenta neće se žuriti, jer sada ondje imaju ozbiljnu većinu od čak tri poslanika. Glavni problem opozicije mogao bi biti da parlamentarna većina rastegne slučaj koliko god može.

Prema Zakonima u Bosni i Hercegovini, kazna izrečena u krivičnom postupku do godinu dana može se otkupiti. U članu 43. Krivičnog zakona Federacije stoji da “osobe osuđene na kaznu zatvora do jedne godine, uz svoj pristanak, mogu izdržavati tu kaznu i kao kućni zatvor s elektronskim nadzorom, što podrazumijeva da osuđena osoba ne smije napuštati prostorije u kojima stanuje, osim u slučajevima propisanim zakonom koji uređuje izvršenje krivičnih sankcija”. Dakle, ne izgleda nimalo jednostavno šta će se nadalje događati u ovom slučaju. Salko Zildžić možda nije ni znao na šta je sve pristao priznanjem krivice i s čime će se suočiti. Izgleda da su to odlično znali oni koji su ga osudili. Da je znao, ne bi nakon puštanja na slobodu izjavio da ide pravo na sjednicu Parlamenta Federacije.

 

Komisija za izbor i imenovanja Parlamenta FBiH će, većinom koju ondje ima pozicija, donijeti odluku o razrješenju i tražit će se mišljenje, tačnije potvrda Predstavničkog doma Parlamenta FBiH.

U slučaju razrješenja Zildžića, novi poslanik bit će imenovan kao sljedeći s liste SDA. Proceduralno bi Parlament morao razriješiti Zildžića i potvrditi imenovanje novog člana. Moguće je da će opozicija pokušati ostaviti Zildžića u klupama Parlamenta, a onda će se razviti beskrajne rasprave. Da se pretpostaviti kako će “trojka” nad ovim slučajem obavezno i neskromno moralizirati.

Ako ostavimo po strani naivno nošenje oružja dok se ide u drugu državu, ne bi se reklo da se ostatak događaja tiče slučajnosti. Ne pretresaju se često automobili na granici i ne radi se to poslaniku iz susjedne države. Zildžić je dao izjavu da je išao u Srbiju na poziv svog prijatelja. Ko je prijatelj?

Kao u mafijaškom miljeu, kakav se mogao vidjeti u filmu Kum, kada glava porodice Corleone savjetuje sina da će ga izdati onaj koji ga bude pozvao na sastanak. Tek treba odgonetnuti kako je i od koga stigla informacija da je Zildžićev pištolj u autu. Iako se pištolja ni Zildžić nije sjetio, izgleda kao da su srpski graničari znali više i od njega. Vrlo je moguće da je u pitanju igra Vučićeve vlasti koja je ovom akcijom pomogla “trojki”? Nema sumnje da neke konekcije postoje i da se ovoj Bosni i njenim patriotama odavno ništa slučajno ne događa. U nekoliko hapšenja bivših boraca na granici sa Srbijom gotovo uvijek su to bili pozivi “prijatelja”. Možda i jesu, ali su to očito bili prisluškivani prijatelji.

Vidljivo je da već pola godine “trojka”, Dodik i Čović rade koordinirano i vrlo uigrano istupaju u javnosti. Sad je, po svemu sudeći, pomoć stigla i iz duge države.

U Srbiji se nalazi četrdesetak ratnih zločinaca, bjegunaca od pravde iz Bosne i Hercegovine. Jedni su pobjegli tokom sudskog procesa, a drugi dok su bili na dopustu tokom izdržavanja kazne za zločine. Nakon bijega, Srbija ne dopušta njihovo izručenje Bosni i Hercegovini. Dok je bivša vlast i postavljala ta pitanja, nikada, ni kad su bili opozicija, nije se moglo čuti od “trojke” bilo šta na tu temu. Bjegunci od pravde za najgore zločine protiv čovječnosti i genocida žive sasvim normalno u Srbiji. Jednako šutljivo je i Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, čiji šef Kajganić u tu temu ne dotiče.

Uglavnom, Salki Zidžiću nije pomoglo ni pokazivanje dozvole za pištolj. Indikativna je brzina presude Višeg suda u Užicu, visina kazne i ponižavajući kućni pritvor. I sve to u roku od pet dana. Ozbiljne sudije iz Bosne i Hercegovine privatno komentiraju da je Zildžiću prestrogo presuđeno i da čitav slučaj nema veze s krivičnim djelom. Zildžić nikada prije nije kažnjavan. Zamisli kad te sud susjedne države osudi da u vlastitoj kući budeš zarobljen godinu dana. Djeluje ponižavajuće kad te država koja štiti četrdeset ratnih zločinaca osudi i zatvori na godinu dana u tvom domu.

Ništa manje ponižavajuće neće izgledati rasprava o ovom slučaju koja se mora odigrati pred Parlamentom Federacije BiH. “Trojka” je dobila priliku da s pištoljem i izmišljenom iskaznicom OSA-e sve bude isklofano i istreseno do zadnje praške sumnje i da se slučaj kod publike naplati što bolje. Ako Zildžić dođe na posao u Parlament, to se mora dogoditi.

Koga iz “trojke” briga za Vučića i 40 zločinaca? Nije tek tako ministar Edin Forto upravo izjavio da je “rat završio prije 28 godina”.

Nema tematske sjednice Federalnog parlamenta o zahtjevima Dodika za progon stranih sudija Ustavnog suda BiH i promjenu sastava CIK-a, nema tematske sjednice o HDZ-ovim prijedlozima Izbornog zakona. To se efikasno odgađa svađama koje gledamo unutar vladajuće koalicije. Premda te svađe između radikala iz SNSD-a i Zukana Heleza, dakle partnera u vlasti, izgledaju brutalno, ipak to djeluje kao dobro režirana predstava.

Kako se može posumnjati u režiju oko Zildžića, tako u pitanje dolazi i sve drugo što nam serviraju iz koalicije “trojke”, HDZ-a i SNSD-a.

Službeno imamo dogovore, Nikšićevu toleranciju na najvišem nivou, paralelno s tim imamo sukobe Heleza i na drugoj strani Nešića i rijetko Dodika.

I posljednji susret u Mostaru Nikšića, Dodika i Čovića pokazao je visok nivo tolerancije “trojke”, što je Nikšić i potvrdio. Iza svih tih sastanka pokazivalo se da je ova država ruinirana jednostranom tolerancijom i ustupcima, kako ih Dodik i Čović nazivaju, “bošnjačke strane”. Nikada nismo saznali koji su to ustupci od Dodika i Čovića na račun i u ime države Bosne i Hercegovine? Jedini ustupak je izgleda ulazak “trojke” u vlast i premijerska pozicija za Nikšića, koji nije prošao na izborima ni s kompenzacijske liste.

Navedimo primjere koji neodoljivo podsjećaju na inscenirane sukobe unutar vladajuće koalicije.

Kad je 10. juna ove godine u javnosti pokazan video u kojem zločinac Dario Kordić kaže “da bi sve opet ponovio i da ni za čime ne žali”, javnost je bila ogorčena. Kad su se strane diplomate nakon tri-četiri dana masovno okrenuli protiv Kordića, izgledalo je kao da je neko šapnuo Dodiku da pomogne. I uslijedila je Dodikova izjava da Sarajevo nije bilo u opsadi i da je to izmišljotina. Reklo bi se, ničim izazvan bacio je novu golemu kosku za ovdašnje medije i društvene mreže. Većina medija istog momenta okrenula se i usmjerila prema političkoj drtini. Darija Kordića je ubrzo nestalo iz sarajevskih medija.

Optužujući video dugo je bio na FB stranici Kordićevog brata. Kad je snimak počeo izlaziti u javnost, opet bajagi slučajno, prije izbijanja afere, za riječ se javila ministrica Sanja Vlaisavljević i zatražila Kordićevu rehabilitaciju, jer je odležao kaznu. Trebalo je poravnati teren za doček ovog užasavajućeg videa. Dakle, ništa nije slučajno.

Nakon nedavnog Dodikovog psovanja genocida, svi su očekivali da “trojka” napusti vlast, ali “trojka” nije napustila ni taj sastanak. Skup je napustio samo Kemal Ademović, kojem je u Genocidu u Srebrenici ubijeno 110 Ademovića, svi članovi familije.

Tada su u “trojki” pokazali da je njima gram vlasti draži od centimetra obraza.

I onda se odvija zanimljiv paralelni proces ovim tolerantnim predajama državnih poluga u ruke Dodika i Čovića. Imamo poluprivatne sukobe unutar koalicije “trojke”, HDZ-a i SNSD-a. Sve izgleda kao ranije dogovoreno i režirano.

Sve izgleda dobro koordinirano, pa u Bosni uigrano djeluju populističke medijske provokacije i prepucavanja. Strategijom toplo-hladno tretira se siva masa na ovoj trećini s bošnjačkom većinom.

Da je riječ o uigranim akcijama primjer su žestoke međusobne uvrede Zukana Heleza i Nenada Nešića da se narod zabavi i pomisli kako postoji makar kakav ponos i stav kod “trojke”. Da ima nešto osim te njihove tolerancije koja je odavno prerasla u poniženje. Nažalost, čak i u ovim dogovorenim ulogama, Zukan Helez usamljeni je primjerak.

Nešić je postao Dodikov portparol za populizam i svađe. Moglo bi se reći da je Helez portparol šefa Nikšića za ista pitanja.

U suštini, ove neiskrene i zasigurno dogovorene verbalne bitke za publiku nisu ništa više od nanošenja primitivne štete ovoj državi.

Prije tri mjeseca, 1. jula, Helez napadne Dodika, a odmah nakon toga kreće odgovor ministra Nešića, koji kaže da ministar Helez “privatno priča drugačije i da je fasciniran Dodikom, da ga obožava i divi mu se”.

Mjesečno barem dva puta imamo sukob ministara sigurnosti i odbrane, pa 17. jula Helez kritikuje Vučićevu izjavu o susretu vlada “država Srbije i Rs”, a Nešić mu odgovara da on o tome ništa ne zna jer je bio “zauzet tučama i laganjem na sudu”. August je bio mjesec odmora, pa se duet vratio zabavljanjem publike tek 16. septembra. Helez kaže da Dodik sprema bijeg iz Bosne i Hercegovine. Nešić mu žestoko odgovori. Helez 26. septembra kaže da je Nešić narkoman, a Nešić mu odgovori da Helez ne zna šta priča od alkohola.

Dva državna ministra, Helez odbrane i Nešić sigurnosti, gađaju se najgorim epitetima, prijete jedan drugom tužbama, a onda nastupi zatišje kao da ništa nije bilo do sljedećeg sudara.

U ovom konstruktivnom timu, nažalost potpuno neprincipijelno, igraju i neke strane diplomate.

Recimo, kad Bakir Izetbegović kaže da je naslijedio stranku SDA, onda tu njegovu izjavu lingvistički i stilski obradi njegova ekselencija američki ambasador Michael Murphy i drži predavanje nešto poput književne kritike. Kad ga Dodik u više navrata uvrijedi i tretira kao da se radi o nebitnom službeniku u Američkoj ambasadi, Murphy ne reagira. Ove sedmice Dodik ga je nazvao umišljenim i prepotentnim: “On misli da je neki mesija koji je ovdje nama došao govoriti što da radimo. On je jedan obični lažov, petljanac, koji zloupotrebom svojih kanala pokušava prikazati crnom situaciju koja nije takva. Ona je loša samo zato što ima takvih kao što je Murphy koji se miješaju u unutarnje stvari ove zemlje”, izdeklamirao je Dodik.

I opet nije bilo komentara. Kako je to moguće nakon ovakvih uvreda? Samo je iz PIC-a stiglo upozorenje Dodiku da prestane vrijeđati visokog predstavnika Christiana Schmidta. Obični ljudi pitaju se o kakvim kombinacijama je riječ pa Dodik može godinama pljuvati po američkim i britanskim diplomatama, a da kao član CIK-a ambasador Murphy, među ostalim, brani Schmidta od Dodikovih napada, a ne sebe od gorih napada?

Hapšenje Salke Zildžića samo je djelimično razotkrilo mreže koje su odavno ispletene oko ove države.

Nije jasno jedino čemu će poslužiti ove igre bez granica i ko će iz svega izvući konačnu korist. Dodik i Čović podvući će rezultat iz dobre računice, “trojka” zasigurno neće. S ovom koalicijom u vlasti izgleda kao da je kulminirao haos. Živimo u potpuno iščašenoj stvarnosti. Sve izgleda kao sukob za naivne, dok se na sceni odigrava katastrofalno propadanje države. Na sceni je populistička zabava za mnoge koji ne želi da vide ključne probleme zbog kojih gube svoj dom zvani Bosna i Hercegovina.

Jedan je ugledni Bošnjak zaključio da sve što je nekad izgledalo kao paranoja u Bosni postaje realnost.