Sultan Mustafa II (1695–1703) vodio je tokom ljeta 1695–1697. tri veća pohoda protiv Austrijanaca u tadašnjoj južnoj Ugarskoj. Svojom uspješnom odbranom Temišvara, odnosno Banata, posljednjeg osmanskog posjeda i uporišta sjeverno od Dunava, sultan Mustafa II dobio je zvanje Gazi (Pobjednik). Pri prelasku iz Banata u Bačku sultana je kod Sente sačekao i 11. IX 1697. teško porazio princ Eugen Savojski. U bici su, pored ostalih, poginuli veliki vezir Almas Mehmed-paša sa 18 beglerbegova i janjičarskim agom. Sultan je razbijenu vojsku ostavio u Beogradu i vratio se u Edirne. Ovim porazom i pravim rasulom osmanske vojske sjeverne granice Carstva su ostale nebranjene.
To je odmah iskoristio princ Eugen Savojski, kao najveći vojnički genije tog vremena, da poslije poraza Austrijanaca pod Bihaćom, udari na Bosnu drugim pravcem. On se poslije pobjede kod Sente prebacio na sjeverne granice Bosne, gdje je sa svega oko osam hiljada ljudi 12. X 1697. prešao Savu kod Broda. Na vijest o porazu kod Sente bosanski namjesnik Korča Gazi Mehmed-paša je presvisnuo od tuge. Tako je Bosna faktički bila nebranjena, što je Eugenu Savojskom omogućilo da vrlo brzo napreduje dolinom Bosne prema Sarajevu. Usput je harao i palio, kako bi izazvao strah i zbunjenost među bošnjačkim stanovništvom u unutrašnjosti zemlje. Franjevci su, kako se hvalio njihov stari historičar Mijo Vjenceslav Batinić, prethodno dostavili Savojskom izvještaje o razmještaju osmanske sile i položaju pojedinih mjesta na njegovom putu prema Sarajevu.
Tako je Savojski za samo dvadeset dana, 22. oktobra stigao u Visoko, gdje je uspostavio svoj logor. Odatle je uputio izvidnicu prema Sarajevu, sa pismom naslovljenim "vrhovnom poglavaru osmanske varoši Sarajeva, odličnim građanima i svim stanovnicima". U pismu im poručuje da je "iz osobitih obzira prema Sarajevu" odlučio da im se obrati sa napomenom da mu, ako žele da se spasu "od zla", pošalju "jednog ili više izaslanika". Izaslanici moraju doći odmah, jer će u suprotnom carska vojska "bez oklijevanja nastaviti svoj marš" i proliti "još ljudske krvi", mada nije došla s tom namjerom. Sarajlijama se poručuje da se "niko ne zavarava slabom nadom u otpor".
Tako je stanovnicima Sarajeva poručio "Eugenije Franz, vojvoda od Savoje i Pijemonta, vitez Zlatnog runa i generalni feldmaršal Njegova veličanstva rimskog cara i ugarskog i češkog kralja", itd. Ovaj Italijan po porijeklu, a Francuz po vaspitanju, bivši student matematike i prirodnih nauka, koji je u austrijsku vojsku stupio tek poslije neuspjelog pokušaja da bude primljen u francusku armiju, postupio je sa Sarajevom i njegovim stanovnicima tačno kako im je u svom pismu obećao, odnosno zaprijetio.
Pošto se njegov pismonoša vratio sav krvav, sa viješću da su ga Bošnjaci na prilazima gradu ranili, a trubača koji je bio s njim ubili, to je princ Eugen 23. oktobra rasporedio svoje čete "na uzvisini koja dominira samim gradom". Odatle je, kako je zapisao u svom ratnom dnevniku, "uputio pojedine odrede da poharaju grad". Za sam grad Savojski kaže da se "nalazi na širokom prostoru", da je "potpuno otvoren" te da ima "120 lijepih džamija". Stanovnici grada, ili po Savojskom "Turci", koji su se već bili razbježali, "ostavili su za sobom veliku količinu svakojake robe". Sve su to vojnici opljačkali. Predvečer, 23. oktobra, "grad je planuo". Savojski je i sutradan, 24. oktobra, ostao u Sarajevu. "Prepustili smo", zapisao je Savojski, "grad i svu okolicu vatri"." Dok je grad gorio "jurišni odred" je progonio njegove stanovnike. Jurišnici su se vratili "s bogatim plijenom i mnogo žena i djece, nakon što su pobili svu silu Turaka".
Pošto je zima bila na pragu, to je princ Eugen odmah sa vojskom, plijenom i zarobljenicima, te "mnogo kršćanskog žiteljstva", krenuo nazad prema Savi. Na putu je pljačkao i palio sva bošnjačka imanja. Već 5. XI 1697. princ Eugen je prešao Savu i napustio Bosnu.
U domaćim bosanskim izvorima se vrlo malo govori o ovoj katastrofi Bosne i Sarajeva. Iz jedne molbe upućene sultanu vidi se da su u požaru izgorjele skoro sve sarajevske džamije, a većina njihovih imama i mujezina izginula. O ovoj katastrofi Sarajeva sačuvane su tri pjesme na turskom jeziku od domaćih bošnjačkih autora, očigledno rođenih Sarajlija. Jednu je spjevao Rešid Mehmed Bošnjak, a druge dvije su od anonimnih pjesnika. Rešid Mehmed Bošnjak je bio bogat i uz to vrlo školovan čovjek koji je tečno pisao na turskom, arapskom i perzijskom jeziku. U samo jednom danu, 24. X 1697, u plamenu je propao njegov cjelokupan pokretni i nepokretni imetak, pa je otišao u Carigrad. Tu se jednom pjesmom obratio šejhul-islamu Seid Fejzulah-efendiji da mu dodijeli neku službu od koje bi mogao živjeti. U pjesmi o katastrofi Sarajeva, Rešid je opisao sve njegove ljepote, posebno djevojke Sarajeva, pitajući se "šta bi od čistog šeher Sarajeva ".
On na to pitanje nije pokušao dati odgovor, ali zato dvojica anonimnih autora u pjesmama Pohod na Grad i Stanovnici su pobjegli u planine i pustare, posebno ovaj drugi, kritički razmišljaju o katastrofi Sarajeva. U prvoj pjesmi se kaže da su "njemački bezbožnici došli i spalili lijepo šeher Sarajevo". Žene i djeca nad tim zločinom "nemoćno jecaju", dok im "nevjernik grabi imetak i hranu", a "deset hiljada ljudi kao robovi sad plaču".
U drugoj pjesmi autor kaže da je "tabor austrijski" upao u Bosnu, jer je "saznao i shvatio da je ona ostala bez glave". Ovdje se vjerovatno misli na naprasnu smrt bosanskog namjesnika Korča Mehmed-paše. Neprijatelj je mjesta zatekao prazna, pošto su "stanovnici pobjegli u planine i pustare". Mnogi su sada "nazuli opanke i postali pastiri". Nesreća je ogromna, a "izjednačili su se bogataši i siromasi". U svemu što se dogodilo pjesnik vidi "Božiju odredbu", jer se "grešne sluge ne drže Božijih zapovijesti". Pjesnik ukazuje na pad morala kod Bošnjaka, jer "danas više nema onoga koji bi želio da umre". Zbog toga su Sarajlije vidjele "okrutnost neba". Pjesnik poručuje da će proći "hiljade mjeseci, a iz pustoši se nećemo dići". On je, jednako kao mnogi drugi, "u svojoj domovini ostao željan domovine".
(Izvor: Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Bošnjačka zajednica kulture ”Preporod”, Sarajevo, 1996, str. 287-289)
