Godine 1918, prvi put u dvije stotine godina, Ukrajinci su imali priliku stvoriti vlastitu državu – Ukrajinsku Narodnu Republiku (UPR). No, od prvih dana njenog postojanja Ukrajinci su bili prisiljeni braniti njen suverenitet od ruskih boljševičkih napada. U toj borbi Ukrajinci i muslimani iz bivšeg Ruskog Carstva stajali su rame uz rame. Prva nacionalna formacija UNR armije bila je 3. muslimanska brigada 205. šelahinske pukovnije, koja je bila dio 3. kavkaskog korpusa, koji su činili Baškiri i Tatari iz Kazana.
U februaru 1918. vraćali su se s jugozapadnog fronta u Kazan, a kod grada Kamjanec-Podiljskyj su se sudarili s boljševicima koji su planirali preuzeti kontrolu nad pokrajinom Podil. Tokom borbe, muslimanski bataljon, koji se sastojao od 400 vojnika (od kojih je 56 poginulo), preuzeo je trajekt preko rijeke Smotrych i mosta preko rijeke Dnjestar. To je omogućilo ukrajinskim vojnicima da istjeraju ruske trupe.
Uspješna vojna saradnja dovela je do toga da je muslimanski bataljon 7. marta 1918. uključen u sastav vojske UNR. Kasnije je aktivno učestvovao u oslobađanju Ukrajine od ruske boljševičke vojske. Krajem aprila 1918. godine jedinica je, zajedno s nizom drugih jedinica UNR-ove vojske, raspuštena, a njezini vojnici su se vratili u domovinu. Još jedna epizoda zajedničke borbe Ukrajinaca i muslimana dogodila se u aprilu 1918. godine, kada su trupe UNR-a došle do granica Krima, koji je okupirala vojska RSFSR-a. Dana 22. aprila u Symferopolju je održan tajni sastanak na kojem je otkučeno da oslobode Krim sa snagama UNR-a od ruskih okupacijskih postrojbi.
Pukovnik Petro Bolbochan predvodio je krimsku grupu Armije UNR. Dana 23. aprila ukrajinske trupe zauzele su Dzhankoy, nakon čega su im se pridružile dvije muslimanske vojne jedinice: čambul tatarske konjice i eskadrila turske pješadije. Tatarski čambul se sastojao od nekoliko stotina krimskih tatarskih ratnika, koji su vrlo dobro poznavali to područje i služili kao vodiči, a turska eskadrila formirana je od zarobljenika osmanske vojske koji su zarobljeni tokom Prvog svjetskog rata. Eskadrila je uključivala oko 200 vojnika.
Dana 24. aprila ukrajinske i muslimanske snage zauzele su glavni grad Krima, a zbog uspješnih zajedničkih operacija do kraja aprila, gotovo cijeli poluotok oslobođen je od snaga komunističke Rusije. Nakon toga, puno muslimana, uključujući krimske Tatare, borilo se među ukrajinskom vojskom. Tako se izvanredni vojskovođa, pukovnik Dzhambulat Kanukov, vjerovatno Tatar, borio u redovima Ukrajinske halicijske armije (UHA) u svojstvu komandanta zrakoplovne grupe UHA.
Tatari su u posljednjih osam godina ilegalne aneksije Krima Rusiji imali samo dvije mogućnosti: Ili prihvatiti Putinov razbojnički čin ili riskirati zatvorsku kaznu jer je svako ko bi se suprotstavio aneksiji proglašavan islamskim teroristom. Na stotine je takvih slučajeva gdje su ljudi ispitivani i premlaćivani bez ikakve zakonske osnove, a njihova su svjedočanstva zabilježena u izvještajima nevladinih organizacija. Opsežni su popisi Tatara koje su mučili i ubili pripadnici ruske policije. Human Rights Watch je izmišljene slučajeve nazvao “lažnim optužbama za terorizam”.
U cijelu se akciju, nakon hapšenja, odmah uključuju ruski mediji koji uhapšenog označe teroristom i okrive ga za širenje međuetničke mržnje. Odmah ih povežu s organizacijom “Hizb ut-Tahrir”, koja je zabranjena u Rusiji, ali je legalna u Ukrajini i ostatku svijeta. Čak ni Moskva nikada nije objavila prave razloge zbog kojih ih progoni niti je definirala šta tačno podrazumijeva pod pojmom “islamski terorizam”. Rusi često tretiraju Tatare na isti način na koji se Kineska vlada odnosi prema Ujgurima.
Nakon okupacije Krima, izbrisani su svi tragovi nezavisnih medija ili bilo kakvog neslaganja zvaničnom narativu Moskve, a brojni su novinari skončali u zatvoru. Strategija koju je Kremlj od početka usvojio kako bi diskreditirao tatarski narod bila je opisati njihov nacionalni pokret kao pokret ekstremističkih radikala. S obzirom na okolnosti, usporedbe Putina i Staljina gotovo su neizbježne.
Godine 1944. 193.865 Tatara ukrcano je u vozove za stoku i prevezeno poput životinja iz zemlje svojih predaka na Krimu u Uzbekistan, Čečeniju, Kazahstan i razne druge ruske oblasti. Mnoge od tih porodica imale su samo nekoliko minuta da sa sobom ponesu svoje najcjenjenije stvari. Otprilike polovina ih je umrla od gladi godinu nakon egzodusa. Tatari tu crnu epizodu vlastite historije na svom jeziku nazivaju sürgünlik, što znači prognanik. Nekoliko država protjerivanje Tatara nazvalo je genocidom.
Otkako je Rusija nezakonito pripojila Krim i Sevastopolj, najmanje 25.000 Tatara moralo je napustiti domovinu bježeći od progona i represije kojom Rusi ušutkavaju svakoga ko se protivi aneksiji. Jedna od prvih mjera koje je Moskva donijela na okupiranim područjima bila je zabrana tradicionalnog obilježavanja Staljinove deportacije. Kremlj je čak poslao helikoptere kako bi bio siguran da Tatari neće izaći na ulice. Iako su poprimile druge oblike, čistke su ponovo tatarska stvarnost. Ukrajinskim muslimanima turskog porijekla historija se vratila i prijeti im ponovo potpunim protjerivanjem s Krima, gdje su, prema popisu iz 2001, predstavljali 12 posto stanovništva.
Najstarija džamija u Istočnoj Evropi, ali i na Krimu nalazi se u gradu Stariy Krim. Zove se Kan Uzbek džamija i ona je jedna od najvećih arhitektonskih i nacionalnih znamenitosti Ukrajine. Podignuta je 1314. godine. Nakon gotovo dva desetljeća, pridodana joj je medresa, ali do danas su od prve vjerske škole na Krimu ostale samo ruševine. Prije pet godina, u sklopu hitnih restauratorskih radova, ojačani su zidovi na istočnoj i sjevernoj strani džamije i medrese, mukotrpno se radilo s antičkim crijepom na krovu zgrade, restauratori su obnovili i mihrab.
Nakon toga je džamija otvorena za vjernike. Taj važan sakralni objekat ima jednu munaru i jednostavan pravougaoni oblik s dvovodnim krovom. Do danas sačuvani natpisi i rezbarije na portalu i mihrabu nisu samo ukras već i historijska znamenitost koja ukazuju na datum izgradnje građevine.
Glavna džamija za džumu na Krimu jeste Kebir džamija, najstarija u današnjem Simferopolju. Kako stoji na još uvijek postojećem natpisu na portalu, džamija je sagrađena 1508. godine na zemljištu koje je darovao krimski kan Mengli I Gerai. Samo mjesto postalo je poznato kao Aqmescit (Bijela džamija) zbog bijele zgrade džamije, u čijem se kompleksu nalazi Duhovna uprava muslimana Krima.
Džamija u Eupatoriji jedna je od najvećih na Krimu. Sagradio ju je 1552. godine turski arhitekt Kodža Sinan i bila je jedina višekupolna džamija na poluotoku. Visina objekta jeste 22 metra, promjer kupole iznad središnje dvorane 11 metara, a oko nje je 11 manjih kupola. Džamija je imala ključnu ulogu u vrijeme Krimskog kanata: pod njenom kupolom vladari su objavljivali svoje pravo na prijestolje. Zgrada je više puta obnavljana i preuređena. U vrijeme SSSR-a džamija je, kao i mnoge druge vjerske ustanove, služila za svjetovne potrebe, ali je '80-ih godina dobila status spomenika, a 1990-ih je vraćena vjerskoj zajednici.
Muftijina džamija jedina je sačuvana historijska muslimanska vjerska građevina u Teodosiji. Izgrađena je u godinama između 1623. i 1637. Njena arhitektura spaja tradiciju Bizanta i Turske iz vremena Osmanskog Carstva. U blizini džamije još se mogu vidjeti ruševine hamama. Od kraja 18. do početka 20. stoljeća džamija je bila pretvorena u armensku katoličku crkvu Velike Gospe. Vjerski objekat je nakon raspada SSSR-a vraćen muslimanskoj zajednici.
Ukupno je u Ukrajini oko 400 džamija i mesdžida, a van Krima najpoznatije su džamija Al-Rahma u Kijevu, zatim džamija u Harkivu, koju su 1936. uništile sovjetske vlasti, te džamija Al-Salam u Odesi.
Muslimani na području današnje Ukrajine žive više od hiljadu godina. Gotovo cijeli jug i veliki dio lijevoobalne Ukrajine naseljavali su turski narodi koji su dizali gradove, uzgajali pšenicu i grožđe i gajili stoku. Na području današnjeg Harkiva Donjecka, Zaporožja, Odese i Hersona, ne tako davno, bilo je puno muslimanskih gradova i sela. Malo ljudi zna da su brojne istaknute muslimanske ličnosti imale značajan utjecaj na politiku i kulturu moderne Ukrajine. To su bili ljudi koji su desetljećima, a ponekad i stoljećima određivali razvoj civilizacijskih procesa.
Mervan II ibn Muhammed bio je predstavnik dinastije Umajada koja je vladala Arapskim halifatom (688–750). Bio je i izvanredan vojskovođa i državnik. Godine 737. napravio je pohod na Hazarski kaganat. Tokom ove kampanje prvi put su arapske trupe ušle u zemlju današnje Ukrajine. Kampanja je rezultirala dogovorom između Marwana bin Muhammada i hazarskog kagana, prema kojem je vladajuća elita Kaganata primila islam.
Berke, Džingis-kanov unuk (1209–1266), bio je jedan od onih koji su išli stopama Marwana ibn Muhammada. Nije silom nametao islam. Berke je gradio nove gradove s veličanstvenim džamijama, pozivao poznate naučnike, arhitekte, graditelje i zanatlije iz muslimanskih zemalja. On je mladu državu pretvorio iz stepskog carstva pagana u islamsku državu. Njegova kratka vladavina imala je ogroman utjecaj na cjelokupni budući razvoj Krimskog kanata i Ukrajine.
Pojava države krimskih Tatara povezana je s imenom kana Hadži I Giraya (1397– 1466.). Zahvaljujući njemu, izolirani logori Krimljana, raštrkani od Dnjepra do Kubana, ujedinjeni su da štite interese ne samo muslimana već i susjednih naroda. Ušavši u savez s Litvanijom, postao je pouzdan zaštitnik ukrajinskih zemalja od napada Horde.
Zapovjednik i državnik Tugay-beg (oko 1601. do 1651) zauzima posebno mjesto u stoljetnim političkim odnosima Ukrajine i Krima. Bio je aktivni učesnik ukrajinskog oslobodilačkog rata. U odlučujućim bitkama njegova konjica pobjeđivala je neprijatelja, elitne poljske vojske bile su uništene zahvaljujući saradnji ukrajinskih i krimskih jedinica. Tugay-beg je ubijen 1651. tokom bitke za ukrajinski narod kod Berestečka. Nakon njegove smrti, odnosi između Ukrajine i Krimskog kanata postupno su se pogoršavali.
Ismail Gasprinski istaknuti je krimskotatarski prosvjetitelj, javna osoba i naučnik (1851–1914). Jedan je od najistaknutijih predstavnika islamskog preporoda s kraja XIX i početka XX stoljeća. Rodom iz krimskog sela Avdzykoi i maturant gimnazije u Simferopolju, Gasprinski je brzo otišao izvan Krima, uspostavljajući kontakte s muslimanima iz Evrope, Osmanskog Carstva, Kavkaza, Srednje Azije i Bliskog istoka. Gasprinski je morao početi razvijati obrazovni sistem za potlačene turske narode u Ruskom Carstvu, doslovno iz ničega. Prvi broj novina Tergiman (Prevoditelj) objavio je 1883. godine, nakon toga je izdavao novine i časopise koji su stekli popularnost daleko izvan Krima. Godine 1905. osnovao je sa svojim istomišljenicima organizaciju “Butyunrusie Ittifak al Muslim”, koja je zapravo postala prva legalna islamska stranka u Ruskom Carstvu.
Muhamed Asad, dječak iz Lavova, koji je rođen u bogatoj jevrejskoj porodici, postao je vjerski i politički muslimanski lik velikog utjecaja. Leopold Weiss (1900–1992) rođen je u Lavovu, a čak i nakon što je proputovao svijet i postao poznat kao islamski aktivista Muhammad Asad, nikada nije zaboravio svoju domovinu, posvetivši joj najtoplije stranice u knjizi memoara i misli Put u Meku. Nije pretjerano reći da većina lidera u modernom svijetu o islamu uči, između ostalog, zahvaljujući knjigama Muhameda Asada. Možda zvuči čudno, ali među posljednjima u Evropi koji su saznali za Asadovo radno naslijeđe bili su njegovi sunarodnjaci jer je tek prije nekoliko godina u Ukrajini objavljeno njegovo najpoznatije djelo Put u Meku.
