Alkoholizam, pijanstvo ili tek povremeno konzumiranje alkoholnih pića kolektivni jeste “fenomen” već prilično dugo prisutan u Bosni i Hercegovini, skupa s posljedicama, i masovno i pojedinačno. Nedavno ubistvo djevojke Azre Spahić u centru Sarajeva vratilo je ovu temu u javnost. Tema je stara, pa ipak nije dovoljno prisutna u javnosti računajući na njen značaj i važnost. U većini dnevnih vijesti prenosi se da je djevojka poginula “nesretnim slučajem” pri udaru vozila, ali je zapravo riječ o ubistvu, o čemu slijedi pojašnjenje u nastavku, kao i šira slika ovog problema. Ubistvo ove mlade žene, pješakinje, nije prvo ove vrste na sarajevskim ulicama, samo se za nadati da jeste posljednje. Već je zaboravljeno višestruko ubistvo kolima koja je vozio pijani šofer od prije nekoliko godina u centralnoj Bosni. Tada su ubijeni, to jest satrani i odrasli i djeca. Ovo je samo kratki usputni podsjetnik, bez nabrajanja ostalih tragedija.
Na demonstracijama u Sarajevu, koje su održane kao reakcija na pogibiju Azre Spahić, nije se nešto naročito spominjao alkohol kao jedan od glavnih uzroka. Spominjani su drugi uzroci, kao obijest vozača, njegova bahatost, nedostatak porodičnog odgoja, slabost primjene prometnih zakona i pravila, slaba efikasnost domaće policije, slabo sankcioniranje „manijaka za volanom“ kojih je sve više, i sve su to samo dijelovi mozaika koji čine širi uzrok. Jedino izostaje navođenje alkoholnih pića kojima je Sarajevo skoro pa zatrpano i to već dovoljno dugo da slabo ko to primjećuje usljed formirane navike.
Kampanja protiv gasovitog u korist tečnog
Šta je zajedničko, naprimjer, većini onih koji su demonstrirali taj dan i recimo brojnim savremenim nutricionistima, promotorima zdravstva, kako “alternativnim” načinima, tako i onim službenim? Zajedničko im je da izbjegavaju prepoznati alkoholna pića kao veliko društveno opterećenje i jedan od vodećih uzroka prometnih udesa, raspadanja porodica, kafanskih i stadionskih tuča, pojedinačnih i masovnih ubistava, silovanja, porasta broja depresivnih osoba, obolijevanja od ciroze jetre, i tako dalje...
Između dva svjetska rata u SAD-u je vladala prohibicija tečnih alkoholnih opijata, da bi se okončalo kao neuspješan eksperiment. Ubrzo su alkoholna pića vraćena u široku upotrebu i još širu reklamu. Jedan od izgovora za kasnije ukidanje prohibicije bila je činjenica da se ondašnja mafija finansijski prilično okoristila prohibicijom preko crne trgovine alkoholnim pićima. Ilegalno tržište je procvjetalo preko već poznate priče o gangsterima Al Caponea. Dok se tadašnja američka javnost borila protiv alkoholnih toksikomanija, cigarete, duhan i nikotin su bili prihvaćeni kao nešto uobičajeno. Nije vođena kampanja protiv pušenja, a i reklame za cigarete su nesmetano plasirane na televiziji, uličnim posterima, časopisima. Decenijama kasnije obrnuli su ove stvari. Sada su na Zapadu, ne samo u SAD-u, alkoholna pića naširoko prihvaćena, poželjna, reklamiraju ih na svakom koraku, dok se protiv cigareta i pušenja vodi sve žešća kampanja. Sve se više priča o zabranama pušenja na javnim mjestima, posebno u Evropskoj uniji i Sjevernoj Americi.
Sve te pojave imaju refleksiju i na Bosnu i Hercegovinu, samo ovdje stignu nešto kasnije, i ne u punom zamahu. Zabrane pušenja na javnim mjestima, nakon što su zaživjele (u određenoj mjeri), unutar EU, Kanade, SAD-a, Republike Türkiye, te još nekih država Istoka i Zapada, djelimično su zahvatile dio Balkana. Ovdje se ne bavimo toliko pravnim osnovama i zakonima, koliko tragovima u mentalitetu onih koji zaista vjeruju da je riječ isključivo o ljudskom zdravlju. Naprimjer, mnogi turistički vodiči u Bosni i Hercegovini zabilježili su relativno često pitanje turista, procentualno najviše kanadskih i američkih, o tome zašto toliko ljudi, ponajviše mladih, konzumira cigarete, širom Sarajeva, Mostara, Travnika pa onda i drugdje, i to na ulicama i u kafićima. U Hrvatskoj i u Crnoj Gori su zabilježena slična pitanja i primjedbe od istih turista.
Protesti u Sarajevu povodom ubistva Azre Spahić
Takva pitanja temeljila bi se uglavnom na već stečenoj navici turista iz njihovih sredina, gdje se već odavno ne dimi u javnim prostorima, samo ponegdje privatno ili u skrivenim ćoškovima velikih kvartova, pa im je neobično kada takve pojave vide na Balkanu. Odmah iza toga slijedi pitanje od istih turista o tome koliko su mladi ljudi u Bosni i Hercegovini obaviješteni o štetnosti cigareta, prelazi se na pitanje zdravlja i zdravstva. Međutim, iste osobe među turistima, ubrzo nakon toga pitaju gdje mogu probati sarajevsku pivu, gdje se može nabaviti popularno (za njih egzotično) žestoko piće s Balkana – rakija, ili koja su najpopularnija vina u ovim krajevima. Nakon što bi u večernjim satima vidjeli mlađe ljude da konzumiraju razna alkoholna pića, ili bi se opijali s njima, izostala bi prvobitna “briga” za zdravlje tih omladinaca, iskazana prethodnim pitanjima i predavanjima o štetnosti duhanskog dima, nikotina itd. Priču o “ugroženosti” pasivnih pušača, o plućnim tumorima, katranu u respiratornim kanalima ne bi tada zamijenila priča o cirozi jetre, o zamućenosti mozga, o fizičkoj agresivnosti, o depresijama, o pjanskim zlostavljanjima članova nečije porodice niti naravno o bezbrojnim prometnim nezgodama i nesrećama uzrokovanim alkoholiziranim stanjima vozača. Uglavnom, svjedoči se duplim standardima.
„Debiloza kojekriv“
Tako su, dakle, mnogi stranci u Bosni i Hercegovini, a pošto domaći dušebrižnici uglavnom kopiraju zapadnjački način življenja (zapravo životarenja), preuzeli i spomenutu ložionu na selektivni zdravljak. Spomenut će oni kako su narkotici nešto loše, ali će podržavati legalizaciju marihuane zbog trenda, ne zbog zdravstvenih osnova, jer su saznali da je ona legalizirana ponegdje na Zapadu. Reći će kako se mogu voziti kola pod utjecajem opojne trave, jer nije jaka droga i zato jer su čuli da još ne postoji policijska sprava kojom se može izmjeriti nečija napušenost travom za volanom, po uzoru na balone za mjerenje promila alkohola u krvi vozača.
Neki od njih će kritizirati narkotike po raznim osnovama, ali ne toliko koliko same cigarete, duhan, pušenje, nikotin i reklame za njih koje su sve manje vidljive, skoro da su nestale, za razliku od javnih promocija alkoholnih pića koje su svuda okolo, po ulicama, trgovima, krovovima zgrada, tramvajima, fasadama, svim medijima. Osuda, prozivka ili samo iznošenje ideje, ako već ne prijedloga, o ukidanju služenja alkoholnih pića ili barem prestanku njihovog reklamiranja uporno izostaje. Vlasnici restorana, supermarketa i kafića u kojima se služi alkohol vjerovatno se plaše pada prometa, imaju te komercijalne strahove o gubitku vlastite zarade ako bi došlo do kampanje u korist općeg zdravlja. Njih vjerovatno ne zanimaju ubistva na cestama i autoputevima koja uzrokuju neke njihove potencijalne mušterije. Zato nema suštinske razlike između njih i onog vozača što je ubio mladu doktoricu, pješakinju u centru Sarajeva. Dakle, on je ubio jer je svjesno sjeo u automobil s dozom alkohola u krvi. Mogao ju je promašiti, ali ne zato što bi to htio u takvom stanju, jer ostajala je mogućnost da ubije nekoga drugog. Nema suštinske razlike ni između onih koji plaćaju reklame za alkoholna pića na ogromnim plakatima, na kompletnim tramvajima koji kruže gradom i tog vozača što je autom usmrtio doktoricu Azru Spahić, usput i bezbroj drugih poput njega.
Spomenut je materijalni, komercijalni, to jest finansijski dio priče o zaštiti alkohola čak i onda kada se zna da zbog njega strada na milione ljudi širom svijeta. Ima još jedan detalj u priči koji nije teško prepoznati u razgovoru s onima koji pravdaju ili brane “slobodu” alkoholnih opijanja. Oni se plaše “lošeg imidža” Sarajeva ili još nekih mjesta koji bi se automatski pojavio s prohibicijom na alkohol u javnosti. Boje se da bi onda stekli etiketu grada u kome se primjenjuju neka od šerijatskih pravila (naravno uz njihovo podrazumijevanje da je šerijat sam po sebi nešto loše i bez poznavanja šerijata), jer je i s ovolikim slobodama, te pratećim snishodljivostima prema susjedima, koje godinama vlada u Sarajevu, dovoljno prezira usmjereno prema glavnom gradu Bosne i Hercegovine, iznutra i izvana, najviše zbog njegovog djelimičnog islamskog identiteta, a kamoli još sa zabranom javnog točenja alkoholnih opijata. Turisti bi i dalje dolazili u grad, ali već postojeće komplekse niže vrijednosti mnoge Sarajlije ne bi nikad uspjele izliječiti nakon toga. Reklame za razna alkoholna pića kojima vrvi Sarajevo neukusno su i napadno postavljene svuda, kičasto i neestetski uglavnom, s imbecilnim sloganima, pa bi, za početak, demonstranti koji u centru Sarajeva negoduju zbog tek jednog od brojnih ubistava na cestama, uzrokovanih alkoholnim pijanstvom, mogli barem tražiti da se prestanu reklamirati sva ta pića, bez traženja zabrane njihovog točenja i javnoga konzumiranja. Bilo bi to nešto pozitivno za početak, ali njima ni to ne pada na pamet, a kamoli šta korisnije na tom planu, sveobuhvatnije, i zdravije za društvo u cjelini. Neki se ne usuđuju tako nešto otvoreno predložiti, a neki su toliko oguglali na sve te nametljive reklame oko njih da ih više ne doživljavaju kao nešto degutantno. Pogotovo ne kao promociju mogućih novih stradanja na cestama. Važnije od toga jeste da neke samoljubive i kao “buntovne” novinarske ličnosti pred TV kamerama brkaju pojmove u svom neznanju, pa daju kompliment ubici Azre Spahić nazivajući ga još i gazijom, valjda misleći da su ga tako naružile. Pored njihovih strahova ili duplih standarda po pitanju tolikih ubistava (usput i samoubistava) s alkoholom kao oružjem, očekivao bi se barem razvoj njihove ekološke svijesti, jer širom Sarajeva se kotrljaju prazne limenke piva, flaše također, i plastične i staklene. Ta vrsta smeća, s ostalim smećem, nalazi se doslovno po gradskim parkovima, pločnicima, haustorima, parkinzima, rijekama, pa i grobljima. Nije zabilježeno da im je makar to zasmetalo. Doduše, u takvom slučaju imali bi pravo tražiti i zabranu Coca-Cole jer i njeni konzumenti ostavljaju baš svuda flaše i limenke, količinski i više nego od ambalaže alkoholnih pića.
Uglavnom, kada vam neko u današnjoj Bosni i Hercegovini počne držati predavanje o zdravstvenoj štetnosti cigara a da pritom izbjegava spomenuti procentualno još veću štetnost masovne konzumacije alkohola, znajte da je ta osoba ili zabrinjavajuće velika neznalica ili glumac koji se pravi pametan pri maskiranju svoje dvoličnosti. Za to vrijeme ubistva i samoubistva na cestama se nastavljaju. O posljedicama će se pričati i dalje, o uzrocima također, ali oprezno, selektivno i s autocenzurom. Prema statističkim podacima samo za 2014. i 2015. godinu, građani Bosne i Hercegovine su potrošili 41 milion KM na alkoholna pića. Koliko njih je u takvom stanju sjelo za volan, o tome nema podataka. Zato nije teško precizirati da mnoštvo njih i dalje kuka na krizu, besparicu ili nezaposlenost. Dupli standardi idu ruku pod ruku s razmaženošću. Da stvar bude još tragičnija, patetičnija i ljigavija, portali kod nas promovira rakiju samo nekoliko dana poslije ubistva Azre Spahić. Pritom je pokušavaju predstaviti kao nešto “simpatično, duhovito, šarmantno, zabavno” samo zato što je reklamiraju vještački “rok-buntovnici” iz grupe „Dubioza kolektiv“. Budući da rakiju „maksuziju“ nude kao nešto „posebno“, nije teško zaključiti da je medijsko-društveni poremećaj u današnjoj Bosni i Hercegovini dublji nego što djeluje na prvu.
