Jedini oslobođeni logor tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu nalazi se u Liplju, na području općine Zvornik, gdje je nedavno obilježena 30. godišnjica oslobađanja približno četiri stotine zarobljenih civila. Također, bila je ovo prilika da Fatihom i polaganjem cvijeća ispred spomen-obilježja, koje se nalazi pored kuće u kojoj je bio logor, preživjeli odaju poštovanje prema svojim članovima porodice i komšijama ubijenim u nezamislivim krvavima zvjerstvima.

Porodica Salihović bila je veoma bogata. Bavili su se poljoprivredom. Imali su svoje poljoprivredne mašine, obrađivali su zemlju i uzgajali stoku. Šerifa Salihović imala je uoči Agresije 27 godina, sređen i sretan porodični život uz četiri kćerkice i muža Mehu, koji je bio zaposlen u “Novom izvoru”. Svekrva joj je, priča, bila hadži hanuma, u vrijeme kada je vrlo malo muslimana s tog kraja išlo na hadž i živjeli su, tvrdi, životom kao iz filmova. No, 24. maj 1992. godine označio je prekretnicu u životima svih Bošnjaka ovog pitomog, brdovitog kraja, na području od Jošanice do Srpskog Snagova. Sve stanovništvo koje su zatekli uz put neprijatelji su kamionima dovezli u Liplje.

Šerifa je zarobljena s ostalim komšijama dok su muzli krave. Dovedena je u logor, odnosno u Đuzinu kuću, u kojoj je u nekoliko prostorija bilo natrpano više od 400 civila i iz koje će devet dana poslije biti iznesena na nosilima, u teškom fizičkom i psihičkom stanju.

“Zarobljena sam ni kriva ni dužna i dovedena ovdje, u kuću roditelja mog muža, gdje su napravili logor. Bilo nas je preko 420 žena, djece i staraca. Kada sam došla, vidjela sam da su svi u pidžamama – podigli su ljude sa spavanja i istjerali ih. Skidali su nam prstenje i kidali naušnice, a vojnici iz Srbije i naše komšije iz susjednih srpskih sela tjerali su nas da kažemo ko je gdje sakrio novac, zlato i druge vrijednosti. Meni su svašta radili. Pržili su me i po meni su kapali istopljenu plastiku od zapaljenog kanistera. Vrištala sam, a oni su uživali i još više su me mrcvarili. Pokušala sam se oduprijeti, ali su me uhvatila petorica vojnika, dvojica su me držala za ruke i dvojica za noge, a peti me pržio istopljenom plastikom. Šta su nam samo radili! Pa i djecu, među kojom je bilo i dijete od godinu dana, zastrašivali su i govorili im da budu spremni, da će ih sve poklati. Ne može se ispričati šta se dešavalo među ovim zidovima, ovo je bila kuća boli, poniženja, strave i užasa”, navodi plačući Šerifa, dodajući da je tokom devet dana zarobljeništva ubijeno ukupno dvadeset i sedam civila.

Preostali mještani, koji su ranije izbjegli i koji su se krili po obroncima Veljine Glave i Jošanice, svakodnevno su vršili izviđanja o dešavanjima u Liplju, ali su tek poslije sedmicu uočili “čudna” dešavanja oko ove kuće. Mevludin Salihović jedan je od oslobodilaca logora, a prisjeća se da je osmog dana izviđanja vidio da su iz logora izvedeni Veiz i Husein Mujanović i da su odvedeni putem prema Samarima, do potoka.  

“Čujem rafal, a neko povikuje i pita: ‘Šta je to? Ko dolje puca?’. Egzekutor mu odgovara: ‘Ubijamo pse”, a to su bili naši zarobljenici. Tek osmog dana navečer, tada djevojčica, Hasreta Salihović uspjela je pobjeći i ona nam je donijela potpune informacije o hororu koji preživljavaju zarobljenici i izvijestila nas je o navikama stražara u logoru – kada jedu, kada odmaraju, koliko ih bude zajedno i slično. Odlučili smo da krenemo u oslobađanje logora pa dokle stignemo, po cijenu da svi izginemo. I uspjeli smo”, ispričao je Salihović, dodajući da je oko sedamdeset ljudi učestvovalo u oslobađanju logora, ali i naglašava da ih je bilo tek desetak s “pravim, automatskim puškama”, dok su ostali imali lovačke puške i hladno oružje. 

Akcija oslobađanja započela je 2. juna 1992. u jutarnjim satima i trajala je oko tri sata.

Muharem Sinanović prisjeća se da je pred početak napada ležao skriven iza jabuke preko puta logora i posmatrao. Tom je prilikom, kaže, vidio da su putem neprijatelji gonili starijeg čovjeka i mlađu ženu koji su bili potpuno goli. Ušli su u garažu, a za njima su ušla ta tri srpska vojnika, od kojih je, Sinanović pretpostavlja, niski muškarac bio visokorangiran, vojvoda, jer su mu druga dvojica bili tjelohranitelji.

“Taj mali je rekao: ‘Ovo treba klati’, a oni kažu: ‘Pa kolji ih ti.’ On im odgovara: ‘Ne mogu, ja sam ranjen. Ne mogu ništa lijevom rukom.’ Nakon ispaljena dva tromblona čuo se povik: ‘Opkoli, Kalesijo!’, a zatim i pitanje: ‘Šta je, zar ste i ovdje došli?’ Mi do tada nismo znali da su naši već oslobodili Kalesiju, a kada smo to čuli, dobili smo veći motiv i elan da oslobodimo logor. Jedan je srpski vojnik uspio ustrčati i otvoriti kuću i rekao je ljudima da uzmu bijeli čaršaf, da krenu prema školi, da su oslobođeni i onda je i on počeo bježati. Zapucalo je, vriska, galama, urlici, zarobljenici su se razbježali, kao i preživjeli neprijatelji.

Rafal je pokosio dosta ljudi i niz ovu je ulicu tekao potok krvi. Gazali smo kroz kalju. Prizor je bio užasan i, čini mi se, da su se samo dva četnika vratila, sve bi nas pobili, jer smo se skamenili i počeli smo povraćati. Čovjek se gadio sam sebi. Najjeziviji mi je prizor bio iz susjedne kuće u kojoj smo zatekli nagu djevojčicu kako spava i u toj brzini smo je samo pokrili i nastavili dalje, mada sam se pitao kako mala spava, a okolo sve tutnji. Kasnije je neko rekao da su našli nekog mrtvog. Vratio sam se i vidio sam da je to bila ta djevojčica, vjerovatno zadavljena, jer tragove krvi nisam primijetio. Poslije me slika te curice pratila kroz cijeli rat i išao sam na najteža mjesta i u najžešće borbe tražeći samo da poginem.”

Osloboditelji su zaplijenili naoružanje, radiostanice i spiskove s imenima neprijatelja i rezervista, među kojima je, prisjeća se Mevludin, bilo dvadesetak Šarenaca iz paravojne četničke formacije “Beli orlovi”. Prema tim spiskovima, poginulo je dvadeset i sedam neprijatelja, dok su trojica zarobljenih razmijenjeni. U redovima osloboditelja poginuo je jedan muškarac, a bilo je, sjeća se Šiško, troje ranjenih.

Ramiz Salkić, potpredsjednik bh. entiteta Republika srpska, navodi da su Bošnjaci te 1992. godine smogli snage za herojsku borbu koja će ostati zapisana u historiji.

“Ovdje se dešavalo ono što se dešavalo u logorima širom Bosne i Hercegovine, ali je možda ovdje najbrutalnije bilo silovanje naših majki i sestara. Ostaje i za ovo mjesto gorak okus da nemamo kažnjenih onih koji su činili zločine i da pravosudne institucije, prije svega Tužilaštvo BiH, nisu radile svoj posao”, poručio je Salkić.

Inače, o zločinima počinjenim nad ženama i djevojčicama ovog kraja 1992. godine pisao je i čuveni američki novinar Roy Gutman u svom djelu Svjedok genocida, a za izvještaje o koncentracionim logorima u Bosni i Hercegovini godinu poslije dobio je Pulitzerovu nagradu.

Šerifa, koja nam je otključala vrata i pokazala kako danas izgleda unutrašnjost kuće užasa, kazuje da se bivši vojnici iz susjednog Srpskog Snagova često mogu vidjeti u ovom selu. Osim toga što nisu odgovarali pred pravosudnim institucijama, ona je stekla utisak da se uopće ne stide zbog svega onoga što su radili.

“Od tada mi je život ugašen. Živa sam, ali život je ugašen, a nijedan zločinac nije uhapšen. Naš predratni prijatelj Vlajko je umro, a ostali se šetaju ovuda kao da ništa nisu radili, dolaze na mjesto svojih zločina i vozaju se taksijem... I iz Srbije, iz Banata i Sremske Mitrovice dolazili su vojnici koji su se međusobno zvali nadimcima Brzi, Kljoka, Čelo i zlostavljali su nas. Srbija zna koga je poslala ovdje da se iživljava nad Bošnjakinjama. Jedina bi pravda bila da se kazne i tek tada bi mi duša bila na mjestu, a poželjela bih da se nikada nigdje na svijetu ne dese zločini nad ženama kakvi su se dogodili u Liplju, u Zvorniku. Svaka je od nas zlostavljana na sve moguće načine. Bilo je ubistava, silovanja... udavljenih. Ove kuće okolo bile su pune njihove vojske. U našoj su kući ubili Adema Ferića, Kasima i njegovu kćerku Razimu. Pravda nije zadovoljena, ali ova će kuća podsjećati na zločine koji su se ovdje počinjeni nad nedužnim ljudima”, ističe Šerifa.