Početak ozbiljnijeg političkog organiziranja Bošnjaka započinje krajem 19. i početkom 20. stoljeća, kada se bošnjačka intelektualna elita, svjesna stanja u kojem se Bošnjaci nalaze, počinje okupljati s ciljem osnivanja prve političke stranke. Tokom 1906. godine Ali-beg Firdus i saradnici osnivaju Muslimansku narodnu organizaciju (MNO). Oni su time željeli zaštititi prava Bošnjaka unutar Austro-Ugarske.

Ova stranka djelovala je s dosta uspjeha i kroz Bosanski sabor, sve do Prvog svjetskog rata, kada politička scena u Bosni i Hercegovini doživljava tektonske promjene.

Posljednje dvije godine rata, 1917. i 1918, vodile su se rasprave među bošnjačkim političarima u kontekstu državno-pravnog statusa Bosne i Hercegovine. Starija politička struja među Bošnjacima bila je predvođena iskusnim Šerifom Arnautovićem, koji je zastupao tezu da Bosna i Hercegovina treba biti pod mađarskom upravom. S druge strane, bečki student Mehmed Spaho zalagao se za pristupanje Bosne i Hercegovine Kraljevini Srba Hrvata i Slovenaca.

Jedan od glavnih pobornika ideje o zajedničkoj državi bio je slovenački političar Anton Korošec, koji je s posebnom namjerom došao u Sarajevo kako bi od tamošnjih vjerskih i političkih predstavnika zadobio povjerenje u realiziranju jugoslavenske ideje. Znajući koliki utjecaj među Bošnjacima ima reis Džemaludin Čaušević, nastojao je biti dovoljno uvjerljiv kako bi prikazao buduću zajedničku državu kao zemlju idealnu za bosanske muslimane. Iako Korošec nije imao većeg utjecaja na Šerifa Arnautovića i njegove sljedbenike, do realizacije ideje o zajedničkoj državi dolazi krajem 1918. godine.

JMO STALA UKRAJ PODJELAMA MEĐU BOŠNJACIMA

Koliko je u tom periodu bilo zbunjeno bošnjačko stanovništvo, ali i njegovo političko vodstvo, potvrđuju doček i veselje pripremljeno za srpsku vojsku u Sarajevu kao znak dobrodošlice, o čemu piše i Atif Purivatra u svom djelu Jugoslovenska muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

U konačnici je povjerenje dobila ideja o pristupanju Bosne i Hercegovine Kraljevini SHS, u koju Bošnjaci ulaze znatno podijeljeni. Bitno je napomenuti da u tom periodu postoje dvije grupe Bošnjaka, koje se okupljaju oko listova Vrijeme i Jednakost, a koji su imali različita stajališta o određenim političkim pitanjima. Shvativši da rascjepkanost može samo još više zbuniti i naštetiti nesigurnim i politički nezrelim Bošnjacima, Ibrahim-efendija Maglajlić dvije struje okuplja oko jedne ideje, koja je u konačnici dobila svoj epilog formiranjem Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO), stranke za koju se može reći da je u političkom smislu naslijedila MNO i ostale muslimanske stranke nastale nakon nje.

JMO je u februaru 1919. godine dobila i svoje glasilo pod nazivom Pravda, izuzetno kvalitetan list koji će imati dugu tradiciju kontinuiranog postojanja. Uz Maglajlića, kao prvog predsjednika, akcioni odbor činili su Ibrahim Kadić, Ragib Kosović, Ahmed Kovačević, Sead Kulović, Ahmed Sijerčić, Osman Vilović i Muhamed Zahirović. Ovaj odbor krenuo je u veliku akciju, koja je podrazumijevala poziv za političko organiziranje Bošnjaka širom Bosne i Hercegovine. Na poziv je u početku većinom odgovoreno iz Sarajeva i Tuzle, da bi poslije cjelokupna ideja dobila širu podršku.

Iako je odziv u narodu bio izuzetno veliki, što je nagovještavalo da će ideja JMO zaživjeti među Bošnjacima, utvrđeno je da Bošnjaci u tom trenutku nemaju brojčani i politički kapacitet da odlučujuće utječu na državno uređenje, te da se zato trebaju što je moguće bolje pozicionirati unutar postojećeg koncepta.

Centralni odbor ove stranke stoga je odlučio da precizira način budućeg rada putem sedam zaključaka prezentiranih javnosti u Kraljevini SHS. Kao najvažniji zadaci stranke, navode se hitno postizanje lične i imovinske sigurnosti muslimana; da se brzo isplati potpuna odšteta za štete nanesene muslimanima od “prevrata”, odnosno od završetka rata; da se pri rješavanja kmetovskog pitanja dadne dosadašnjim vlasnicima čim prije pravedna odšteta i da se ostavi dovoljno zemlje za obrađivanje onim pojedincima koji hoće da se i dalje bave zemljoradnjom; da se pri rješavanju agrarnog pitanja dadne zemlja i muslimanskom stanovništvu i da se tzv. slobodni seoski posjedi rasterete zaduženja od bankovnih i sličnih terete; da se za biranje u narodno predstavništvo uvede proporcionalno pravo glasa; da se odredbe Statuta vjersko-prosvjetne autonomije bosanskohercegovačkih muslimana protegnu i na druge krajeve države u kojima žive muslimani, da se i ondje uvede institucija šerijatskih sudova i da se muslimanima osigura veza s hilafetom; da se omogući rad JMO među muslimanima izvan Bosne i Hercegovine.

Ovih sedam zadataka predstavljaju zapravo programski koncept Jugoslavenske muslimanske organizacije na početku njenog djelovanja. Položaj muslimanskog stanovništva bio je izuzetno nepovoljan, pa je stoga jasnije zbog čega se pojedini zadaci JMO nalaze kao prioritet u njenom budućem radu.

Koliko su Bošnjaci bili ugnjetavani i nezaštićeni na kraju Prvog svjetskog rata i u prvim godinama postojanja zajedničke države, govori i intervju tadašnjeg reisa Džemaludina Čauševića za francuski list Le Temps, a koji se može pronaći u spomenutoj Purivatrinoj knjizi.

Između ostalog, reis Čaušević u intervjuu navodi sljedeće: “Oko tisuću ljudi ubijeno, 76 žena spaljeno, 270 sela opljačkano i uništeno, eto bilansa za nas muslimane radosnih praznika, rađanja Jugoslavije koju smo bili pripravni služiti cijelom svojom dušom. Poslije dolaska srpskih trupa, pritajeno neprijateljstvo koje su iskazivali naši pravoslavni sugrađani pretvorilo se u djelatnu mržnju pod okom, za koje bi se reklo da je blagonaklono, naših okupatora. Pred globljenjem, ubistvima, masakrima, čiji se broj povećava svaki dan, srpska oružana sila zadovoljava se da bude pasivnim svjedokom kad i sama nema ulogu učesnika. Njeno držanje nam je očito nesklono. Zar se nije oduzelo oružje od svakog muslimana koje se kod njega moglo naći, da bi se potom podijelilo pravoslavnom stanovništvu? Šta drugo reći ako ne da se želi razoružati naše da bi ih se moglo bolje klati! Poslije novog stanja stvari mi nemamo više nikakve zaštite.”

Iz navedenog dijela intervju može se zaključiti zašto je bilo bitno da Bošnjaci budu politički organizirani i jedinstveni u sastavu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kojoj su ranije dali podršku. Ministar Pribićević i predsjednik Zemaljske vlade u Sarajevu Atanasije Šola bili su nezadovoljni zbog Čauševićevog javnog istupa u medijima, vršeći na njega određeni pritisak da demantira svoje navode.

U Privremenom narodnom predstavništvu u ime JMO tada su bili Halid Hrasnica i Mehmed Spaho, koji se kroz svoje djelovanje pozicionirao za lidera ove stranke, ali i bošnjačkog naroda u periodu između dva svjetska rata. Oni su zbog položaja Bošnjaka zauzimali opozicioni stav, uz povremenu saradnju s Narodnim klubom i strankama s kojim su imali određena slaganja u političkim stavovima. Mehmed Spaho tada je obavljao poziciju ministra šumarstva i rudarstva u prvoj Vladi Stojana Protića. Na ovu poziciju dao je ostavku zbog neslaganja oko rješenja ponuđenih u vezi s pitanjima agrarne reforme.

Tokom 1920. godine nije došlo do poboljšanja odnosa prema Bošnjacima, o čemu je kontinuirano pisala Pravda. JMO se u ovom periodu i konačno pozicionirao kao najjača politička partija Bošnjaka, što je potvrđeno i na predstojećim izborima na kojima su imali znatan uspjeh.

 ZA VIDOVDANSKI USTAV

Znajući da kao opoziciona partija ne mogu puno učiniti za poboljšanje položaja Bošnjaka, JMO kreće u aktivne pregovore s Nikolom Pašićem o podršci novom Ustavu i ulasku ove stranke u Vladu. Pregovori su pokazali ozbiljnost JMO, jer nije željela popustiti od svojih interesa predstavljenih budućoj Vladi Nikole Pašića.

Među glavnim prioritetima Jugoslavenske muslimanske organizacije bilo je rješenje agrarnog pitanja, dobijanje odštete za nanesenu štetu, očuvanje vjerskih prava i institucija, opća sigurnost naroda, ali i očuvanje granica Bosne i Hercegovine u budućoj administrativnoj podjeli države. Posebno je posljednji navedeni zahtjev bio izuzetno zanimljiv jer je predstavljao ozbiljan ustupak Vlade prema JMO.

Naime, prema ranijem planu, Bosna i Hercegovina trebala je biti podijeljena na oblasti koje ne mogu imati više od 800.000 stanovnika. Jugoslavenska muslimanska organizacija bila je kategorična u nastojanju da se Bosna i Hercegovina u teritorijalnoj podjeli nove države sačuva u dotadašnjim granicama. U konačnici, to je kroz pregovore i postigla, što je u Vidovdanskom ustavu definirano članom 135, stavom 3, u historiografiji poznatim pod nazivom “turski paragraf”.

Tako je, kako piše Mustafa Imamović u Historiji Bošnjaka, “određeno da Bosna i Hercegovina ostaje u svojim sadašnjim granicama, te da postojeći okruzi u njoj važe kao oblasti. Tako je ovim, inače strogo unitarističkim i centralističkim ustavom osigurana teritorijalna cjelovitost Bosne i Hercegovine. Ovaj je član izražavao činjenicu da je još od ranog južnoslavenskog srednjeg vijeka postojao i postoji državno-pravni, odnosno političko-teritorijalni kontinuitet Bosne i Hercegovine, te da je prema tome potrebno poštovati ono što se zateklo”.

Iako je JMO, prema pisanju tadašnjih srpskih i hrvatskih listova, “dobila od Vlade najviše što je mogla”, sporazum s Nikolom Pašićem nije prihvaćen jednoglasno unutar same stranke, što govori o nedovoljnom jedinstvu unutar JMO o pitanju ulaska u vlast. U novoj je Vladi JMO dobila ministarske i načelničke pozicije. Mehmed Spaho postavljen je za ministra trgovine i industrije, a Hamdija Karamehmedović za ministra narodnog zdravlja. Kada je riječ o načelničkim pozicijama, one su pripale Ibrahimu Defterdareviću za unutrašnje poslove, Ismetu Gavrankapetanoviću za obrt i trgovinu, Abduselamu Hrasnici za socijalnu politiku i Muhamedu Kulenoviću za poljoprivredu.

Činilo se da je JMO uspjela postići svoje ciljeve, te da je dogovor s Vladom postignut sve do radikalnog istupa Milana Srškića, koji je, suprotno ranije dogovoru, najavio da će agrarno pitanje biti izostavljeno iz sporazuma s JMO. Reakcija bošnjačkih ministara u Vladi bila je munjevita, a sastojala se iz toga da ministri Spaho i Karamehmedović podnose ostavke na ministarske pozicije. Kada se shvatila ozbiljnost situacije i to koliko je za JMO bilo važno agrarno pitanje, Srškić nije dobio podršku u svojoj ideji, od koje je Vlada odustala.

Nakon ovakvog razvoja događaja, Spaho i Karamehmedović povukli su svoje ostavke i nastavili s radom. U konačnici, Spaho je pred samo glasanje napomenuo da član 135 nije kao što je to dogovoreno s Pašićem, te da će JMO glasati za Ustav, a protiv ovakvog člana 135, s ciljem što prije dobijanja državnog Ustava. Poslije dugih pregovora, Ustav je donesen 28. juna 1921. godine na Vidovdan, po čemu je i nazvan. Za njega su glasala 23 člana JMO, što je u konačnici donijelo prevagu za usvajanje – Ustav  bez njihovog pristanka ne bi imao potrebnu  podršku.

OSTVARILI PROGRAMSKE CILJEVE

Do Šestojanuarske diktature 1929. godine JMO učestvuje u radu većine tadašnjih vlada Kraljevine SHS. Nekada su činili vlast s političkim neistomišljenicima, dok su u pojedinim trenucima bili i konstruktivna opozicija. Kroz svoj historijat JMO je prošao i period međusobnog rascjepa i podjele na dvije struje, od kojih je konačnu pobjedu odnijela ona privrženija Mehmedu Spahi, političaru s tada najvećim autoritetom među Bošnjacima.

Sagledamo li tok djelovanja JMO, možemo konstatirati da su većinu svojih programskih načela realizirali uz pravljenje neophodnih, ali, u suštini, prihvatljivih ustupaka.

Kada je riječ o nacionalnom osjećaju unutar rukovodstva JMO, treba naglasiti da je iskazivana odlučna posebnost u odnosu na Srbe i Hrvate, ali je identifikacija s historijskim imenom Bošnjak izostala. Ipak, i tu je postojao izuzetak, jedan od poslanika u Ustavotvornoj skupštini smatrao je bošnjaštvo za svoju nacionalnu identifikaciju. Riječ je o Seidaliji Filipoviću, koji je u tome bio usamljen.

Prema navodima Atifa Purivatre, sa sigurnošću se ne može tvrditi kada je zvanično prestao rad i djelovanje JMO, iako mnogi smatraju da je JMO u svakom obliku prestala postojati 1941. godine, za vrijeme okupacije Jugoslavije.

S obzirom na okolnosti i turbulentna historijska zbivanja, ideja Jugoslavenske muslimanske organizacije o zaštiti prava Bošnjaka i poboljšanju njihovog položaja provedena je u dobroj mjeri, što se svakako može smatrati vrijednim zaslugama u kontekstu budućeg političkog sazrijevanja Bošnjaka, koji su taj proces finalizirali 1990. godine osnivanjem Stranke demokratske akcije.