Godina je bila 1637. Dana 5. februara, serija od 99 lukovica tulipana prodana je u Nizozemskoj za 90.000 guldena. S obzirom na to da je prosječna mjesečna plaća građanina iznosila 150 guldena, a da se vol mogao kupiti za 120, čini se da je to bila previsoka cijena za neko cvijeće.

Nizozemcima nije trebalo dugo da to primiete jer je slijedeći dan serija od pola kilograma cijenjenih lukovica stavljena na prodaju za samo 1250 guldena i niko je nije kupio. Ona koja se dogodila dan ranije bila je posljednja velika rasprodaja. Od tada je na cijelom području izbila velika ekonomska kriza. Ali kako su cijene tulipana mogle doseći takav nivo na nizozemskom tržištu?

Da bismo to razumjeli, prvo moramo pratiti proces kojim je Nizozemska, jedna od ekonomski najprosperitetnijih teritorija u Evropi sedamnaestog stoljeća, postala avangarda novog merkantilnog kapitalizma. Od srednjeg vijeka bili su središte trgovine Zapadne Evrope.

Njihov uspjeh, koji je doveo do održivog rasta stanovništva i njegovih prihoda, imao je svoje porijeklo u spoju interesa države i najprogresivnijeg sektora stanovništva u to vrijeme. Obje strane, svjesne veliline zemlje i njezinih oskudnih resursa, odlučile su se ne oslanjati na prirodu, već na učinkovitu ekonomsku organizaciju u potrazi za rastom bogatstva.

Jedna od odlučujućih mjera nizozemske privrede bila je održavanje sajmova u gradovima kao što su Antwerpen ili Amsterdam, gdje su kupci i prodavači mogli pristupiti trgovini širokog spektra proizvoda. U njima su stvorena takozvana ugovorna tržišta ili berze, gdje su prodavači izlagali uzorke svojih proizvoda, što je kupcima omogućavalo obavljanje transakcija na zahtjev preko drugog trgovca koji djeluje u svoje ime, bez potrebe za putovanjem. Na takvim je tržištima porijeklo trenutnih berzi.

Donesen je novi zakonski poredak koji je davao sigurnost u pogledu uslova prodaje, garantujući isporuku proizvoda istog kvaliteta kao što su oni dogovoreni na sajmovima. Osim toga, u blizini tržnica postojali su sudovi, kojima su se trgovci mogli obratiti ako su se osjećali oštećenima, te notari za registraciju ugovora. Došlo je i do potpune distribucije cijena, uz objavljivanje Amsterdamskog biltena cijena, polazišta za bilo kakve pregovore.

U takvoj atmosferi, u kojoj su stanovnici uživali u neviđenom ekonomskom blagostanju, pojavio se proizvod koji se počeo doživljavati kao luksuz i razmetljivost: lukovica tulipana. Ovaj cvijet, turskog porijekla, koji je u Evropu stigao 1554. godine rukom austrijskog ambasadora na osmanskom dvoru, za manje od jednog stoljeća postat će simbol bogatstva.

Suočeni sa sve većom potražnjom za tulipanima, uzgajivači su lukovice plaćali sve više. U 1610-ima njihova je vrijednost značajno porasla. Godine 1623. naprimjer, žarulja je koštala 1000 guldena. Anegdota kaže da je mornar koji je nedavno stigao s putovanja pojeo lukovicu tulipana, ne sluteći njezinu cijenu i korisnost. Vlasnik ga je prijavio i zatvorio.

Ubrzo se pokrenula spekulativna trgovina oko tulipana. Ljudi svih društvenih slojeva počeli su ulagati u ovo cvijeće, čak su prodavali zemlju i kuće po najnižim cijenama ili ih nudili kao dio plaćanja. Cijela je država uložila ono što je imala u ovo dobro. Stvorena je iluzija da na tržištu tulipana uvijek pobjeđujete i da će se uvijek naći neko ko će to cvijeće platiti više. Kritičari su tvrdili da je stanovništvo napustilo tradicionalne privredne aktivnosti kako bi se upustilo u trgovinu tulipanima.

Godine 1635. bilo je onih koji su uložili bogatstvo od 100.000 guldena u 40 korijena ovog cvijeta. Slijedeće godine jedna je osoba ponudila dvanaest jutara građevinskog zemljišta za jedan od jedina dva korijena u Nizozemskoj cijenjene sorte tulipana, Semper Augustus; drugi je kupljen za 4600 guldena, novu kočiju, dva siva konja i kompletnu opremu.

Sve dok nije stigao februar godine 1637. Najrazboritiji su počeli uviđati da ludilo tulipana ne može trajati vječno. Bogati više nisu kupovali biljke da bi ih imali u svojim vrtovima, nego da bi ih prodali uz stopostotni profit. Tada su cijene pale i nikad se više nisu oporavile. Pojavili su se problemi s prodajom velikih količina lukovica i ta se činjenica počela doživljavati kao simptom iscrpljenosti tržišta. Bilo je mnogo građana koji su posjedovali neko cvijeće koje više niko nije htio kupiti. I počeli su prodavati svoje lukovice tulipana prije nego što je cijena još više pala. Umjesto lukovica, sijala se panika.

Strah se brzo proširio, zarazivši sve koji su samo nekoliko mjeseci prije toga likvidirali svoju životnu ušteđevinu kako bi kupili lukovice tulipana u čvrstom uvjerenju da čine investiciju od koje su osigurane buduće koristi. Oni koji su vjerovali da je siromaštvo protjerano iz Nizozemske našli su se u posjedu nekih lukovica koje niko nije htio kupiti, čak i ako su bile ponuđene za četvrtinu cijene koju su za njih platili. Mnogi ljudi koji su izašli iz bijede vratili su joj se odjednom. Bogati trgovci postali su prosjaci a mnogi su plemići vidjeli kako su im domovi i bogatstvo nepovratno uništeni. Procvat nizozemske ekonomije, razvijene zahvaljujući modernim idejama nekih ljudi, pretrpio je ozbiljan udarac.

Ono što se dogodilo u Nizozemskoj s lukovicama tulipana u 17. stoljeću danas se proučava kao primjer spekulativnog mjehura, unatoč činjenici da među stručnjacima postoje kontroverze oko toga je li mjehur stvarno postojao ili nije. Činjenica je da pojave kao što je ova obično imaju spekulativnu komponentu. Tokom određenog vremenskog razdoblja cijena dobra naglo poraste iznad tehnički opravdane vrijednosti. Dođe vrijeme kada investitori počnu uočavati razliku između vrijednosti dobra i njegove cijene, a tada balon puca.

U Nizozemskoj je bilo pobjednika, poput onih koji su otišli s tržišta prije katastrofe. No, prije svega, bilo je gubitnika: onih koji su unovčili svoju imovinu, pa i zadužili se da bi uložili u nekakvo cvijeće od kojeg na kraju nije ostalo ništa. Nikome nikada nije palo na pamet zapitati se šta će se dugoročno dogoditi na tržištu tulipana.