Od početka devedesetih pa sve do danas Hdz-ovci i još neki tvrde da je hrvatska politika vodstva u pogledu BIH bila obrambena i da je samo ono reagiralo na ekspanzionističku politiku drugih igrača. Nadalje, da je Franjo Tuđman ikad imao ikakve planove o podjeli BIH i svu argumentaciju za to proglašava podvalom usprkos tome što o njoj govore brojni dokazi, ponajprije iz ustiju samog Tuđmana te njegovih najbližih suradnika.
Doduše, ta se politika početkom devedesetih mijenjala ovisno o konkretnim prilikama (od saveza s Muslimanima/ Bošnjacima do rata s njima), o politikama drugih aktera u BIH i regiji, kao i o politici međunarodne zajednice, te je imala različite faze i oblike, ali je svih tih godina bila opterećena Tuđmanovom fiks-idejom da je BIH disfunkcionalna, umjetna tvorevina i da je treba dijeliti.
Franjo Tuđman je specifičan odnos prema BIH prvi put izrazio 1964. na sjednici Komisije za historiju CK SKH, kad je ustvrdio kako je uspostavom Banovine Hrvatske 1939. “riješeno (ili ‘uglavnom riješeno’) hrvatsko nacionalno pitanje”. Dalo se naslutiti da je Tuđmana Banovina zainteresirala zbog njezina teritorijalnog obuhvata, a ne kao sastavnica Jugoslavije. Time se oštro konfrontirao sa službenim partijskim stavom (a ušao je i u otvoreni sukob sa svojim mentorom Vladimirom Bakarićem) da je uspostava Banovine bio dogovor hrvatske i srpske buržoazije, a na štetu radničke klase i svih jugoslavenskih nacija.
Sljedećih godina Tuđman se u javnosti nije bavio s BIH. Godine 1977. napisao je “Nacrt programskih osnova Hrvatskog narodnog i socijalističkog pokreta”, svojevrsni opozicijski program, u kojemu stoji da vodstvo HNSP-a polazi, doduše, od sadašnjih republičkih granica kao realnosti, ali mora voditi računa o tome da su one u svakom smislu određene na štetu Hrvatske (...) po prirodnom pravu nisu joj priključeni čisto hrvatski krajevi iz BIH (koji su ušli čak i u Banovinu Hrvatsku). Tuđman, nadalje, maglovito prognozira temeljite političke promjene, jer smatra da se Jugoslavija nakon “autokratskog državnog udara” u Karađorđevu 1971. ne može održati (“jer svaki narod ima pravo biti svoj na svome”), pa onda ni BIH kao takva zbog svog višenacionalnog sastava.
Tuđmanov odnos prema BIH postaje vremenom temeljni dio njegova etnocentrističkog koncepta stvaranja države (taj bi koncept trebalo temeljito analizirati, ali drugom prilikom).
U predizbornoj kampanji 1990. godine, dok je predstavljao program HDZ-A na Hrvatskoj televiziji, Franjo Tuđman je zaključio da je hrvatski “kifl” neprirodna oblika i da bi ga trebalo popuniti. Izazvalo je to konsternaciju, ali pobjedom HDZ-a i razglabanjem niza drugih novih tema Tuđmanov je kifl nekako pao u drugi plan.
Kako su prolazili mjeseci, a sve se jasnije moglo naslućivati da bi u BIH moglo doći do rata, Tuđman je počeo govoriti otprilike ovako: “Ako netko okupira i anektira dio BIH, i Hrvatska će tražiti svoj dio”. A moglo je drugačije: naime, Savka Dabčević Kučar je u to vrijeme isticala kako je Tuđmanova ideja neprihvatljiva i da treba govoriti sljedeće: “Ako netko dovede u pitanje teritorijalni integritet i suverenitet BIH, Hrvatska će zajedno s bosanskohercegovačkim patriotskim snagama taj integritet i suverenitet braniti”.
Hrvatski HDZ je utemeljio, nimalo slučajno, stranku istog imena i loga u BIH. Na prvim bosanskohercegovačkim višestranačkim izborima u studenom 1990. diljem susjedne zemlje visjeli su plakati s Tuđmanovim likom i potpisom “predsjednik svih Hrvata”. U govoru povodom verifikacije Ustava u Saboru u prosincu 1990. predsjednik Tuđman je rekao kako “Republika Hrvatska postaje jedinstvena i nedjeljiva demokratska i socijalna država” te se “ustavnopravno u potpunosti svrstava u krug suverenih europskih demokratskih država”.
Nekoliko mjeseci kasnije će u nizu raznih prilika naširoko elaborirati kako je BIH itekako nesuverena i itekako djeljiva. Pritom nije smatrao da je to duboko nelogično i nepravedno, a na kraju - i kontraproduktivno za bosanskohercegovačke Hrvate, za Hrvatsku i njezine interese.
Ključan je, očigledno, bio sastanak Tuđmana i Slobodana Miloševića u Karađorđevu 25. ožujka 1991. godine. Poluslužbeno se dogovaralo kako izbjeći rat u Hrvatskoj i na cijelom prostoru bivše Jugoslavije, ali se tvrdi da je glavna tema bila teritorijalna podjela BIH. Mnoge posredne informacije svjedoče da je bilo tako, a demanti hrvatske službene politike nikad nisu bili uvjerljivi.
Josip Manolić, najbliži i najinformiraniji Tuđmanov suradnik (uz Stjepana Mesića) do razlaza 1994. godine, te je godine javno optužio Tuđmana da je “opsjednut mitom teritorijalnog uvećanja Hrvatske i neuvažavanjem bošnjačke nacije od početka išao na podjelu BIH sa Srbijom. Nalijepili ste se na Miloševićev lijepak u Karađorđevu i na tome ste do kraja ustrajavali”.
Potom je zaključio da su Hrvatska i Tuđman “izgubili prave prijatelje zbog Vašeg dogovora s Miloševićem o podjeli BIH, tu ste progutali udicu koju Vam je bacio Milošević”. U memoarima objavljenima 2015. Manolić je bio još jasniji: konstatiravši da je “jedan od brojnih kasnijih promašaja hrvatske politike prema BIH nesumnjivo potekao iz dogovora Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu, na kojemu je vođen razgovor o prekrajanju granica i dogovorena podjela te države. Iako o tome nema do sada dostupnih pisanih dokumenata, ostaje nepobitna činjenica da se i na ovaj ili onaj način potvrđivala. Nedostatak pisanih dokumenata neće priječiti širenje te istine”.
Milošević je na suđenju u Haagu 2002. odbacio tvrdnje da je htio podijeliti BIH: “Ne kažem da nije bilo takvih ideja, ali ne s moje strane”. No Milošević je i prije sastanka u Karađorđevu imao Udbine informacije da je Tuđman sklon razgovorima o podjeli BIH, što mu je olakšavalo diskusiju s njim, približavanje stajališta i, naposljetku, nekakav konačni dogovor.
Kako se, izgleda, Tuđman i Milošević nisu mogli dogovoriti oko razgraničenja, a i inače - trebalo je utanačiti i druge detalje - dogovorili su i da se osnuje zajednička komisija koja će razraditi i dogovoriti planove o podjeli. Komisija je formirana, ali se ubrzo i raspala, jer se ne samo pregovaralo o podjeli BIH, nego se pokazalo da Miloševićevi izaslanici imaju naputak da iskazuju pretenzije i prema teritorijima u Hrvatskoj. Tad su razgovori prekinuti, a Josip Šentija i Dušan Bilandžić, dvojica iz četveročlane hrvatske skupine, dali su ostavke.
Tuđman je išao dalje: u lipnju 1991. na sastancima Vrhovnog državnog vijeća RH, kad se zahuktavaju ratna zbivanja u Hrvatskoj, tvrdi da “s našega gledišta, ne manje negoli sa srpskog, postoji problem da se hrvatsko-srpsko razgraničenje riješi u svojoj biti, jer je uspostavljanje Bosne, granica BIH poslije Drugoga svjetskog rata i povijesni apsurd vraćanja jedne kolonijalne tvorbe nastale od 15. do 18. stoljeća”.
Sudionici sastanka potpisali su “Opredjeljenja i zaključke” u kojima se kao ciljevi ističu “proglašenje Hrvatske banovine u Bosni i Hercegovini” i “stvaranje suverene Hrvatske u njenim etničkim i povijesnim (sad mogućim) granicama”. Na sastanku je bio i Mate Boban, koji će se u sljedećim mjesecima pozicionirati kao “Tuđmanov ljubimac” - postat će za jedva godinu dana i predsjednik HDZ-a BIH i predsjednik Hrvatske zajednice Herceg-bosne (HZ H-B) i zapovjednik HVO-a, čime je objedinio sve tri najodgovornije funkcije - političku, vojnu i upravnu. “Jedine stvari u koje nema sumnje jest nacionalni interes i ono što kaže predsjednik Tuđman”, rekao je kasnije Boban. Tako su napravljeni prvi koraci ka utemeljenju nečega što je poslije postalo Herceg-bosna.
Bili su to tjedni kad je Tuđman već počeo ostvarivati međunarodne kontakte u kojima mu je jedna od glavnih tema bila - ne međunarodno priznanje Hrvatske - nego podjela Bosne i Hercegovine.
Novinar i urednik Branko Tuđen, Tuđmanov “dvorski novinar”, te Davorin Rudolf, ministar i veleposlanik, svjedočili su trenutku kad je u svibnju 1991. Tuđman tijekom razgovora s talijanskim premijerom Andreottijem u Rimu na Andreottijevo iznenađenje “izvadio zemljopisnu kartu i počeo objašnjavati granice Banovine Hrvatske koje su najpovoljnije za Republiku Hrvatsku” te je uvjeravao Andreottija kako je to “primjer pokušaja da se postigne povijesni kompromis”.
Tuđen je dodao kako se “tad o neovisnoj hrvatskoj državi u međunarodnoj komunikaciji nije govorilo, a Tuđman već mijenja granice. Banovina Hrvatska bila je njegova opsesija”. Iznenađenom Rudolfu, pak, Tuđman je objasnio kako je “važno je da se Hrvati i Srbi slože o konačnom međusobnom razgraničenju. Svi ostali prihvatit će takav sporazum”.
Dva mjeseca kasnije Tuđman je predstavnicima Vanjskopolitičkog odbora Bundestaga, prema svjedočenju svog bliskog suradnika Hrvoja Šarinića, tvrdio da je BIH “geopolitički apsurd” i da su je “stvorili komunisti, a koja je ostatak turske kolonije”. Kako ne bi bilo nikakve dvojbe o imperijalnim planovima, dometnuo je: “Zato imamo neprirodne granice Hrvatske, a u BIH imamo cijeli dio s čistim hrvatskim življem”.
Za tog boravka u Njemačkoj, Tuđman se sastao i s kancelarom Helmutom Kohlom i ministrom vanjskih poslova Hansom Dietrichom Genscherom. Njemačka je strana na taj susret pristala nevoljko, odredivši kako će se on održati bez uobičajenih znakova gostoprimstva, crvenog tepiha, počasne garde i zastave gosta, te da Tuđman neće spavati u rezidenciji njemačke vlade, nego u hotelu, jer, naravno, Hrvatska nije bila međunarodno priznata, a ni Njemačka u tom trenutku nije razmišljala o priznanju.
Tijekom razgovora Tuđman je izbjegao postaviti pitanje priznanja, ali je Kohlu i Genscheru nastojao objasniti da “o BIH treba govoriti, jer su njene granice komunisti definirali na povijesno i geopolitički apsurdan način. Hrvatima naseljen dio BIH bio je dio Hrvatske prije Drugog svjetskog rata”. Kao uzor za njega idealnog uređenja ovog područja naveo je Banovinu Hrvatsku te iznio uvjerenje da se “pitanje BIH” može riješiti u pregovorima s Miloševićevom Srbijom, a pod pokroviteljstvom Europske zajednice i SAD-a. No Kohl i Genscher jasno su Tuđmanu dali do znanja da Njemačka neće podržati podjelu BIH te da je mijenjanje tuđih granica nedopustivo i opasno. Pridodali su da onaj tko dovodi u pitanje granice drugih, automatski dovodi u pitanje i svoje.
I Mario Nobilo svjedoči kako je Tuđman, “dajući pravo na samoodređenje (jugoslavenskim - op. I. G.) narodima i njihovim republikama, a ne manjinama, naglašavao da to ne vrijedi za BIH, koja nikad nije bila država jednog temeljnog naroda”. Iako ga u međunarodnim kontaktima nitko (osim Miloševića) nije podržao, nego su ga, naprotiv, svi upozoravali da to ne čini, Tuđman je tvrdoglavio te se “često vraćao omiljenoj temi o normalizaciji odnosa Hrvatske i Srbije kao ključu mira na Balkanu, što implicira podjelu BIH na osnovi zemljovida Banovine Hrvatske”.
Samo koji dan nakon bonskih razgovora Kohla, Genschera i Tuđmana, u vrijeme kad je u Hrvatskoj već bjesnio žestoki rat, u srednjobosanskom Vitezu objavljena je knjiga Ante Valente “Podjela Bosne i borba za cjelovitost”. Valenta je bio profesor kemije na srednjoj tehničkoj školi u Vitezu, samoproglašeni “povjesničar iz hobija” i jedan od osnivača lokalnog HDZ-a.
Već i naslov i naslovnica knjige sugeriraju proturječne političke ciljeve - s jedne strane, borbu za “podjelu”, s druge - “za cjelovitost”. Valenta je na naslovnici donio kartu “podjele” BIH, po kojoj je budućem hrvatskom dijelu trebalo pripasti 27 bosanskohercegovačkih općina te djelomično još njih osam. Iako u potpisu pod sliku stoji da se radi o “kantonu” i “kantonima”, bilo je posve jasno da se radi o etničkoj podjeli bosanskohercegovačkog prostora i o ideji stvaranja hrvatske jedinice na tom prostoru.
Uostalom, ta i druge Valentine karte bile su praktično identične Tuđmanovima zamislima. Stoga nije slučajno da je dotad marginalni Valenta postao jedan od tvoraca HZ HB-A, bio prvi dopredsjednik HVO-a HZ HB (s činom pukovnika), zastupnik u Skupštini BIH i Saboru HR HB, a kasnije, 1993. godine, i član hrvatskog izaslanstva tijekom pregovora u Ženevi u vezi s unutarnjim ustrojstvom BIH (Vance-owenov plan i Owen-stoltenbergov plan).
Nadalje, Valenta je u svojoj knjizi, dakle, 1991. predložio i da se u sljedećih deset godina (dakle, do 2001. godine) obavi “regionalizacija i djelomično preseljenje” stanovništva unutar BIH tako da se teritorij podijeli od Stoca koji bi ostao na tromeđi - zapadno i sjeverozapadno bio bi hrvatski dio, sjeverno muslimansko-bošnjački, a istočno i sjeveroistočno srpski dio. Iako se monstruozan Valentin scenarij nije ostvario po granicama koje je iscrtao, činjenica jest da su 1992. predsjednik Tuđman i jugoslavenski predsjednik Dobrica Ćosić potpisali deklaraciju kojom su poticali normalizaciju odnosa između dviju država, ali i “humano preseljenje”.
Bilo je to posve u skladu s Tuđmanovim tvrdnjama da su “etničko čišćenje i etnička homogenizacija užas”, ali također da “u tom zlu koje se događa ima nešto dobro jer stvara uvjete za dugotrajniju normalizaciju”.
