U novijoj historiji Bosne i Hercegovine 1991. i 1992. godina ističu se kao dvije prijelomne godine u kontekstu formiranja nezavisne države. Godine 1992. Bosna i Hercegovina postaje nezavisna i suverena država, ali je taj proces započeo znatno ranije.
U oktobru 1991. godine srpski članovi Skupštine SRBiH napuštaju rad ove institucije i formiraju protuustavnu parainstituciju Skupštinu srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Ovakav odnos srpskih predstavnika vlasti bio je jasan pokazatelj da će Bosna i Hercegovina, ukoliko ne krene putem nezavisnosti, postati provincija “Velike Srbije”.
U decembru predsjednik Predsjedništva Alija Izetbegović i premijer Jure Pelivan uputili su zajedničko pismo Evropskoj zajednici (EZ), u kojem obrazlažu razloge odluke o raspisivanju referenduma o nezavisnosti RBiH, što je bilo u skladu s Ustavom Jugoslavije.
Na osnovu odluke Skupštine RBiH o suverenosti, 31. januara 1992. Bugarska postaje prva država koja je priznala nezavisnost BiH. Priznanje Bugarske i prije referenduma bio je veliki diplomatski korak za Bosnu i Hercegovinu. Primjer Bugarske slijedila je Turska 6. februara 1992, a nakon referenduma i sve zemlje EU koje su to učinile u prvim danima aprila. Da nezavisnost Bosne i Hercegovine priznaje čitav civilizirani svijet, potvrdile su Sjedinjene Američke Države 7. aprila, čime je bilo jasno da, uprkos agresiji i negodovanju iz Srbije, Bosna i Hercegovina svoj put nastavlja kao nezavisna, suverena i demokratska država.
U prvim godinama nakon Agresije BiH je dobila “bitku za Brčko”, što je značilo da ovaj izuzetno bitan strateški grad neće ući u sastav entiteta RS, već postaje zasebna administrativna jedinica.
Neposredno prije povlačenja iz politike Alija Izetbegović je istakao da na koncu svog političkog djelovanja može biti ponosan na međunarodni uspjeh bh. diplomatskog tima, koji je uspio otvoriti mnogobrojna diplomatska predstavništva, što je predstavljalo značajan rezultat djelovanja u prvim godinama nakon Daytona. Unutrašnji udari na Bosnu i Hercegovinu ipak nikada nisu prestali, a jedan od najočitijih primjera za to bilo je proglašenje tzv. Hrvatske samouprave 2001. godine, koju su predvodili HDZ BiH i njena tadašnji predsjednik Ante Jelavić. Ovaj separatistički pokušaj koji je imao za cilj narušiti rad državnih institucija ostao je bezuspješan, te je isti imao efekt jačanja pozicije države Bosne i Hercegovine, umjesto priželjkivanog urušavanja.
U godini kada se obilježava trideset godina od nezavisnosti jasno je da udari na BiH nisu prestali, a sudeći po aktuelnim dešavanjima, destruktivne politike će nastojati i dalje intenzivno raditi na pokušaju slabljenja države. Ipak, analiziramo li 30 prethodnih godina, činjenično stanje ukazuje na to da, uprkos vanjskim i unutarnjim opstrukcijama, Bosna i Hercegovina danas jeste nezavisna država s izgrađenim institucijama koje garantiraju njen opstanak.
