Godine 1917, u jeku Prvog svjetskog rata, a nakon dvije godine borbi protiv Osmanskog carstva, Britanci su uspjeli potisnuti Osmanlije s egipatske granice sve do Svete zemlje. Ali ondje ih je zaustavila neprobojna odbrana Gaze i nesalomivi otpor Osmanlija, kojima je komandovao Nijemac Erich von Falkenhayn, nekadašnji pruski ministar rata (1913), načelnik generalštaba (1914) i načelnik Glavnog štaba (1916).
Osmanlije su okružile grad s nekoliko prstenova rovova branjenih mitraljeskim i artiljerijskim gnijezdima, pa su se u početku uspješno odupirali britanskim napadima. Činjenica da su veliki dio savezničke vojske činili veterani Galipoljske operacije nije pomogla situaciji, jer je njihov moral bio veoma nizak s obzirom na ogromne gubitke koje su već pretrpjeli od osmanske vojske.
Britanska vojska stacionirana u Egiptu zapravo je bila jedinica sačinjena od ANZACS-a: vojnici iz Australije i Novog Zelanda koji su prevezeni iz Okeanije da učestvuju u ratu. Među njima isticao se pustinjski konjički korpus, jedinica lahke konjice koja se bez poteškoća kretala kroz Palestinu i koja će se uskoro pokazati kao ključna.
Budući da frontalni napadi na Gazu nisu urodili plodom, britanski vrhovni komandant lord Edmund Allenby odlučio se na lukavstvo kako bi probio tursku odbrambenu liniju.
Četrdeset kilometara istočno od grada, mjesto po imenu Beršeba predstavljao je kraj turske odbrane. Kako su svi dotadašnji napadi bili usmjereni na Gazu, Turci su kod Beršebe štitili stanovništvo sa slabim garnizonom od 5.000 vojnika. Da bi spriječio eventualni dolazak pojačanja u ovo područje, Allenby je nastavio bombardirati Gazu. Također je omogućio osmanskim trupama da se dočepaju ranca s lažnim planovima u kojima je grad označen kao sljedeći cilj.
U velikoj tajnosti 30. oktobra počeo je pohod u kojem je učestvovalo približno 45.000 vojnika. Da bi sakrili svoje namjere, Britanci su marširali noću i spavali na suhim riječnim koritima tokom dana, pokriveni iz zraka dvokrilcima kraljevskih zračnih snaga.
Konjički korpus je prednjačio, jašući dva dana ispred ostalih, sve dok se nisu tajno pozicionirali istočno od Beršebe, gdje su ih samo dvije linije rovova dijelile od grada.
Napad na grad britanska pješadija otpočela je 31. oktobra. Oni su osmansku vojsku uspjeli uvući u oštru borbu na periferiji, udaljivši ih od svojih 16.000 konjanika skrivenih iza dina. U 16:30 konačno je izdano naređenje za napad konjici, koja je krenula ka Beršebi zaštićena vatrom iz topova.
Kako britanski vojnici nisu imali sablje, izveli su tihi napad bajonetama. Zahvaljujući efektu iznenađenja, prvi rov branitelja savladan je bez poteškoća, ali je prava borba počela kada su stigli do druge linije. Bio je to rov dubok tri metra i širok 1,2 metra koji su branili brojni osmanski vojnici. Ondje su Australci i Novozelanđani sjahali sa svojih konja i krenuli u borbu prsa u prsa, dok su ostale konjičke jedinice nastavile galopirati prema gradu.
Ulazak generala Allenbyja u Jerusalem 11. decembra 1917. godine
Iza šančeva stajao je potok, ali su ga konjanici savladali, stigavši do cilja prije nego što su ih osmanski vojnici zasuli dinamitom. Do 18:00 sve je bilo gotovo, a Beršeba je bila u britanskim rukama zahvaljujući uspjehu lahke konjice.
Osmanlijama nije preostalo ništa drugo nego da se povuku sa svojih položaja u pustinji i napuste Gazu, koja je 7. novembra zauzeta bez ispaljenog metka. Otpor se ubrzo srušio, a sljedećeg mjeseca Allenby je ušao u Jerusalem pješke kroz Jafa kapiju.
Ova bitka predstavljala je posljednji udarac za Osmanlije na Bliskom istoku, koji su već izgubili Mezopotamiju i bili suočeni s pobunom nomadskih plemena koje je potaknuo Lorens od Arabije. U poslijeratnim godinama, Britanci su dopustili brojnim Jevrejima da se nasele u Palestini, što je dovelo do stvaranja države Izrael 1948. godine.
(Izvor: National Geographic)