Američki književnik, romanopisac James Michener, kao djelatnik OSS-a, američke obavještajne službe, preteče CIA-e, četrdesetih je godina prošlog stoljeća obavijestio svoje nadređene da, umjesto neprijatelja, u muslimanskim zemljama trebaju tražiti prijatelje jer njihovo stanovništvo, ideja i islamskog svjetonazora radi, nikako ne može biti nastrojeno boljševički. Time je pledirao da SAD i Zapad traže saveznike u tom dijelu svijeta u borbi sa sovjetskim blokom, na bazi zajedničkih vrijednosti, a ne na bazi bezuvjetnog prihvaćanja društvenog modela koji ionako nije bio jedinstven i monolitan.
IZVOZ IDEOLOGIJE
Činilo se, nakon pada Sovjetskog Saveza i Varšavskog vojno-političkog pakta krajem 80-ih, da je u međuvremenu znatno promijenjen zapadni društveni model pobijedio i da su skoro sve zemlje, pa i bivše zarobljenice sovjetskog bloka, spremne ga prihvatiti. Francis Fukuyama u tom je smislu govorio o kraju povijesti kao konačnoj pobjedi liberalne demokratije nad autoritarizmom. No, otrežnjenje je došlo prilično brzo. Shvatila se zabluda da je težnja za slobodom i građanskim pravima u zemljama s različitim varijantama boljševizma bila drukčije koncepcije od tada već prevladavajuće na Zapadu. Ulazeći na širom otvorena vrata tzv. tranzicijskih društava, Zapad je diktirao uvjete. Prvenstveno je to bila ekonomska tranzicija iz parcijalno ili potpuno dirigirane, dogovorne ekonomije u državnom vlasništvu u “tržišnu” ekonomiju slobodnog poduzetništva, koja je prvenstveno podrazumijevala privatizaciju prethodno provedenu u mnogim zapadnim zemljama i divinizaciju tzv. slobodnog tržišta, bez obzira na društvenu pogubnost osiromašenja širih slojeva stanovništva i pravljenja nepodnošljivih društvenih stratifikacija na imovinskoj osnovi.
Ekonomija neobuzdanih spekulacija, što ustvari jeste tzv. ekonomija slobodnog tržišta, bila je samo logičan slijed događaja koji je rezultirao globalnim kasinom potpuno nereguliranih trgovina bezvrijednim pozicijama, poput upravo kolabrirajuće najnovije Ponzijeve sheme, tzv. kriptovaluta, na što smo upozoravali prije skoro 4 godine. Posljedica kolapsa virtualne ekonomije jeste grabež za resursima, što je možda glavna pokretačka sila ruske agresije na Ukrajinu i zapadnog odgovora na nju.
Drugi uvjet bila je reforma društvenog sistema iz jednopartijskog monolitizma u liberalnu demokratiju, koja je podrazumijevala znatno šire shvaćene ljudske slobode od onih kojima se težilo: slobode kojima su se u pitanje dovodila neka druga prava, individualna i kolektivna, ne samo tzv. tradicijske, a zapravo trajne vrijednosti. Odnosno, nije više bilo dovoljno uvesti parlamentarno višestranačje, ustavna prava na pravedan kazneni postupak i suđenje, strogo odvajanje triju grana vlasti po Montesquieu, osigurati fer i poštene izbore i poštivati individualna građanska prava na slobodu vjere, uvjerenja, riječi i štampe. Uveden je, i to uslovljavanjem pomoći i pridruživanja u zapadne asocijacije, čitav set “novih” prava koja su u direktnoj suprotnosti s moralnim vrijednostima tranzicijskih društava, ali i zapadnih, kao i s nekim temeljnim, prirodnim pravima. To nije naišlo na razumijevanje, već se te države počelo optuživati da su protudemokratske i da ne poštuju ljudska prava, dok se istovremeno s drugima koje nisu ušle u tranziciju i dalje veselo i naveliko trgovalo. Time je otpor dodatno rastao i institucionalizirao se u vlasti demokratskih zemalja, čak i onih s duljom tradicijom višestranačkog parlamentarizma.
(NE)SAVEZNICI
Uglavnom banditski provedena privatizacija, odnosno drska relokacija resursa i nametanje “novih” vrijednosti kao liberalnih, iako takve niti na Zapadu nisu bile aktualne u vrijeme neslobode na Istoku, posljednjih je desetljeća stvorila otpor, ne demokratiji i ekonomiji poduzetništva već nametanju društvenih modela i obrazaca prihvatljivog ponašanja za koja se smatra da ugrožavaju temelje društva, moralne, kulturne, ekonomske i civilizacijske. Time su, baš kako je upozoravao Michener svoje kratkovidne šefove, od prijatelja i saveznika počeli stvarati sumnjičave nezadovoljnike, u prvoj, a neprijatelje u posljednjoj fazi. U posljednjoj fazi već u zagrljaju suprotnog bloka, iako je ideološka matrica tog bloka bila antagonizirana uvjerenjima velike većine građana.
Naime, najveću vrijednost koju je iznjedrila globalno proširena evropska civilizacija, na institucionalnoj razini, individualne i kolektivne slobode s građanskom odgovornošću koje su zaštićene pravnim poretkom, niko normalan u današnjim tranzicijskim, kao i tadašnjim tradicijskim društvima nije odbijao. No, na razočarenje neprincipijelnošću i gnušanje uslovljavanjima prihvatanja svih “liberalnih vrijednosti”, ergo totaliteta društvenog modela, tadašnje kao i sadašnje države počele su se udaljavati. Njihovo približavanje drugom bloku donosilo je i redukciju sloboda.
Prijetnja je sklonost nekih demokratskih režima u Evropi i šire da pod egidom suprotstavljanja nekim ekstenzivno shvaćenim slobodama koje ugrožavaju druga prava te tradicijske i trajne vrijednosti stabilnog društva, što sve više karakterizira zapadne demokratije, a što drugi smatraju slabošću, uvode restrikcije slobode medija, govora, političkog djelovanja, a jačaju nacionalistički, čak i šovinistički diskurs. Takvi pokazuju razumijevanje za ruske interese, a svoje zemlje pretvaraju u sve manje demokratske, a veze režima s Rusijom sve se manje kriju. Rusija je u pripremi svog agresivnog ponašanja iskoristila nezadovoljstvo moralnom tranzicijom zapadnih zemalja koje su ju nametale ostalima. Baš kako je i Sovjetski Savez kao stvarna ruska imperija iskoristio nezadovoljstvo mahom muslimanskih zemalja nekim politikama (Izrael) i tvrdoglavom insistiranju na prihvatu cjeline društvenih modela (Iran) ili, pak, odbrane korumpiranih, sluganskih režima (Kuba) i većinu tih zemalja odvojio od Zapada, ne nužno ih prepustivši sovjetskom bloku.
DVA MODELA NOVOG PORETKA
Da, doista nije logično, čak i u uvjetima velike ekonomske krize koja više nije ante portas, već je ušla na sva vrata, očekivati da se društveni modeli koje nudi Putinova Rusija ili Xijeva Kina preferiraju u odnosu na model globalno proširene evropske civilizacije, da se individualna i kolektivne slobode, građanska prava te pravne sigurnosti trampe za njihovu dramatičnu redukciju, da se postojeći poredak pusti da odumre kako bi se zamijenio putinovštinom. No, isto tako nije za očekivati da će moralna tranzicija Zapada koja se dobrano udaljila od vlastitih temelja naići na opće razumijevanje samo radi ruske agresije na Ukrajinu, danas ili neku drugu zemlju sutra, posebno dok neki na sankcijama i psihološkom efektu tzv. očekivane inflacije masno zarađuju, a svoje firme ne povlače iz Rusije. Svim bi obožavateljima Putinove Rusije trebalo samo poželjeti nekoliko godina “građanstva” u toj zemlji, s mogućnošću makar i Facebook prozivanja režima, kao što bi svim proponentima prihvatanja totaliteta društvenog modela nekih zapadnih zemalja trebalo poželjeti uživanje u istom.
Stoga, želi li se suprotstaviti izazovu epohe, agresiji na suverenu, međunarodno priznatu članicu UN, potrebno je iznjedriti Deklaraciju o načelima, zajedničkim i trajnim, svima prihvatljivim principima slobode i građanskih prava koje dijele većina društava, odnosno država u svijetu, odreći se nametanja društvenih modela, ali ne pod egidom nemiješanja u unutarnje poslove, već zajedničkog monitoringa poštivanja tih načela. Time bi se stvorio čvrst savez i funkcionalan novi poredak čiji bi cilj bio očuvanje i unapređenje slobodnih društava, odgovornih pojedinaca. Pravi savez koji bi odgovorio na izazove ruske i bilo koje druge agresije i redukcije temeljnih prava i sloboda, odnosno spriječio stvaranje novog poretka kojim bi upravljali diktatori, u kojem je apstraktan državni interes važniji od građanskog prava. Naravno, uz bazni uvjet dalekosežne moralne dosljednosti, a ne samo slijepog, kratkoročnog slijeđenja individualnih interesa.
Dođe li do promjene u Kremlju, izmjene kulturne paradigme ovakve Rusije, u takav bi Savez principijelnih i ona bila itekako dobrodošla, kao i svaka druga država koja bi dijelila temeljne vrijednosti.
