Osobenosti muslimanske gradske tradicijske gradnje ogledaju se najviše u stambenoj arhitekturi: u oblikovanju, uređenju i iskorištenosti stambenoga prostora, odnosno u načinu života u njemu, dakle u stambenoj kulturi i stambenim vrednotama. Te osobenosti rezultat su stvaralačkoga spoja predosmanskih, lokalnih graditeljskih tradicija (uključujući i materijale za gradnju) i orijentalnih stambenih vrednota, oblika i elemenata.
Stambene vrednote ove arhitekture izražavaju se u izboru mjesta za kuću (prednost se daje lijepom vidiku na račun pristupačnosti), kuća je porodična, najčešće spratna, prostorna, razuđena, slobodno stojeća, okružena zelenilom, izdvojena od spoljnjega svijeta. Kuća se, u principu, dijeli na dva dijela: ženski - porodični, izdvojeni dio - haremluk, i muški, gostinsko-poslovni dio – selamluk. U imućnijih to mogu biti i dvije zasebne zgrade. Osnova ovakvih kuća redovito je približna kvadratu (mala razlika između dužine i širine).
Ovakva tipska kuća ima više prostorija sličnoga rasporeda na objema etažama. U prizemlju (donji boj - obično zimski stan) po sredini kuće je hodnik – predsoblje (hajat), desno i lijevo su po dvije prostorije. Prednje su dvije, veće, sobe (halvati, odaje), a zadnje su dvije, manje, kuhinje (mutvak) i magaza (ćiljer). Iz hajata vode stepenice na kat (gornji boj – čardak), koji je nešto prostraniji jer obično ima veći ili manji prepust preko prizemlja. Hodnik na spratu je divanhana; prednje su dvije, veće sobe čardaci, zadnje su dvije, manje, čardačići. Prednji, istureni dio divanhane je kamerija, ćošak (vrsta balkona s mušepcima – gustim drvenim rešetkama). Ovakve kuće mogu imati (pokrajinski različito) još neke dograđene elemente (ali pod istim krovom): trijem u prizemlju i na katu; zatim na katu vodnicu (s abdesthanom i banjicom), te zahod; čardak (soba) može imati ćošak (doksat); mutvak (kuhinja) nekad je na spratu.
Neki od ovih elemenata mogu biti smješteni i u zatvorenom dvorištu – avliji (trijem, mutvak, zahod). Sve prostorije u kući popođene su i imaju drvene, obično ukrašene, stropove (šišeta), osim mutvaka, gdje je ognjište. Ovaj obrazac kuće može znatno varirati, zavisno od ekonomskih prilika vlasnika, te zbog lokalnih uvjeta, umanjenjem ili povećanjem prostora. Građa za gradnju kuće, oblici krova i vrsta pokrova razlikuju se u pojedinim krajevima. U Bosni, zapadno i sjeverno od Sarajeva i u Sandžaku, u planinskim gradskim naseljima, građa je ćerpič (nepečena opeka) u prizemlju, na spratu „birkatica“ (skeletni drveni zid, ispuna: čatma, dizma, ćerpič), temelj je neobrađen kamen.
Krov je visok, strm, četverovodan, pokriven drvenim cijepanim daščicama (šindra, šimla, kaplama i dr.). U Hercegovini i jugozapadnoj Bosni prevladavaju kamene kuće s niskim četverovodnim krovom, vrlo često pokrivene kamenim pločama. U Sarajevu i u gradovima istočno od njega, uključujući i župne gradove u Sandžaku, kuće se grade u kombinaciji drveta, zemlje i kamena. Prizemlje: ćerpič, kamen; sprat: birkatica (ispuna obično ćerpič). Krov je četverovodan, nizak, pokriven ćeremitom (olučni crijep). Svi zidovi (duvarovi) ovih kuća ožbukani su izvana i iznutra i okrečeni.
Gospodarske zgrade, kao i mnogi drugi objekti oblikovani su također od istih elemenata i građeni od istih materijala kao i kuće. Muslimanska tradicijska seoska kuća i način života u njoj oblikovani su, iako u znatno manjoj mjeri nego muslimanska gradska kuća, također pod orijentalnim utjecajima, u kombinaciji s domaćim graditeljskim naslijeđem. Ti utjecaji su prodirali na selo, zajedno sa širenjem islama, posredstvom gradskih središta, s jedne, i ugledanjem na kuće muslimanskih feudalaca na selu, s druge strane. Stepen i jačina tih utjecaja zavisio je od blizine, veličine i značaja ovih urbanih središta. Seoske kuće u udaljenim planinskim selima bile su znatno manje izložene ovim utjecajima od onih bližih gradu i glavnim prometnicama, dok su kuće imućnih muslimanskih seljaka još više sličile na muslimanske gradske kuće.
Međutim, općenito gledajući, muslimanske seoske kuće imale su u većini slučajeva visok stambeni standard, dovoljno stambenoga prostora i sanitarnog komfora, te razvijenu tlocrtnu, konstrukcionu i oblikovnu zamisao. Moguće je izdvojiti nekoliko osnovnih tipova muslimanskih seoskih kuća: kuća s čardakom među rogovima - poluspratnica (u planinskim krajevima), spratne kuće s prepustom (seoska čardaklija), spratne kuće tipa "dimalučare", te kameni čardak, također spratna kuća. Kuća s čardakom među rogovima prelazni je tip ka spratnoj kući s jednom, rjeđe s dvjema sobama (čardak) među rogovima na čeonoj strani kuće iznad sobe u prizemlju.
Na strmom terenu imaju magazu ispod dijela kuće. Spratna kuća s prepustom (seoska čardaklija) ima magazu ispod cijele kuće. Na spratu su „kuća“ (mutvak) s ognjištem, predsoblje i nekoliko soba. Sa strane kuće na spratu (kao drvena dograda) jesu divanhana sa stepeništem, na jednoj, i abdesthana sa zahodom, na drugoj strani. Spratna dimalučara najrazvijeniji je tip spratne seoske kuće. Na spratu su obično četiri sobe, između kojih se u sredini nalazi manji četvrtasti prostor, dimaluk, kroz koji s ognjišta iz prizemlja i iz peći u sobama na spratu odlazi dim u potkrovlje. Dimaluk služi i kao sušnica za meso. Kuća ima dva ulaza jer se s obje strane kuće nalaze stepenice, koje su prigrađene uz kuću i na katu oblikuju ulazni pretprostor (araluk) s nekom vrstom divanhane (trijema), abdestlukom i zahodom. Kameni čardak odgovara seoskoj čardakliji. U svim ovim kućama sve prostorije, osim one s ognjištem, popođene su i imaju drvene stropove (u dimalučari i ta je prostorija s podom i drvenom tavanicom).
Materijal za gradnju kuća, oblici krova i vrste pokrova razlikuju se u pojedinim krajevima, istovjetno kao kod muslimanskih gradskih kuća. I kod ovih kuća zidovi su ožbukani i okrečeni. Savremene muslimanske seoske kuće od ovih su tradicijski baštinile kvadratičnu osnovu, četverovodni krov i nazive nekih prostorija. Građa, raspored prostorija i dr. sasvim su drukčiji. Pored muslimanske seoske kuće, na selu su se susretale i "ishodne kuće" bošnjačkog plemstva (čardaci, odžaci, kule). Neke od njih služile su za ljetni boravak, a u nekima se stanovalo. Čardaci i odžaci predstavljaju raskošnije muslimanske ishodne kuće, dok su kule obično kamena zdanja, koja osim za stanovanje služe i u odbrambene svrhe.
Gospodarske zgrade koje se podižu u dvorištu muslimanskih seoskih kuća - za razliku od samih kuća, obično su manjih dimenzija – jesu: konjušnica (ahar), staja (klanica), koš, „salaš“ (za kukuruz), kokošinjac (ćumez), te soldrma - prigradak uz kuću ili staju (za sitnu stoku), pušnica (za sušenje voća) i hambar.
