“Tokom noći 28. juna 1992. godine, u gradu Višegradu na istoku Bosne, stotine civila Bošnjaka muslimana – uglavnom žena i djece zajedno sa starijim muškarcima – bilo je zatvoreno u Osnovnoj školi ‘Hasan Veletovac’. Sportska dvorana ove škole zajedno s ostalim školskim objektima pretvorena je u privremeni logor za bosansko-muslimansko (bošnjačko) stanovništvo grada. Te noći, oni koji su ih zarobili, lokalni bosanski Srbi, slavili su Vidovdan, srpski pravoslavni praznik, kao i 603. godišnjicu bitke na Kosovu 1389. godine u kojoj je osvajačka osmanska vojska porazila, a potom izvršila invaziju na tadašnju srpsku kraljevinu. Te noći je Milan Lukić, već ozloglašeni pripadnik vojske bosanskih Srba, sa svojim saborcima ušao u dvoranu i izveo starijeg muškarca Ibru Šabanovića. Njegovi krici su prekinuti kada su mu Milan Lukić i još jedan vojnik prerezali vrat i bacili njegovu odsječenu glavu među ostale zatočene civile, govoreći: ‘Balije, večeras je Vidovdan, svi ćete ovako završiti’ i ‘Ovo je vaš kurban!’ Brutalne, personalizirane, javne i ceremonijalne egzekucije poput one Ibre Šabanovića bile su uobičajene u cijelom sistemu logora pod kontrolom bosanskih Srba u Bosni i Hercegovini između 1992. i 1995. godine.” Ovo je uvod u knjigu Hikmeta Karčića Torture, Humiliate, Kill: Inside the Bosnian Serb Camp System, koja je nedavno objavljena na engleskom jeziku, a izdavač je University of Michigan Press.
Kako je za Stav kazao Hikmet Karčić, sam proces objavljivanje knjige traje od 2019. godine.
“Naime, te godine u januaru predao sam rukopis izdavaču, a tek sam krajem 2020. godine dobio anonimne recenzije. Tako da sam nakon adresiranja tih komentara recenzenata zajedno s urednicima započeo proces pripreme rukopisa za objavljivanje. Ovo je obuhvatalo provjeru činjenica, lekturu, korektoru, priprema indeksa itd. Važno je također spomenuti da je University of Michigan Press odlučio ovu knjigu učiniti open access – u potpunosti dostupnom svima. Izdavač svake godine odabere nekoliko naslova koje oni smatraju da su bitni i od svjetske važnosti. Ove godine jedna od tih knjiga je moja, što mi čini izuzetnu čast i zadovoljstvo”, kaže Karčić.
Knjiga Hikmeta Karčića djelo je koje će zasigurno potaknuti čitaoca na razmišljanje i pomoći da se dođe do odgovora na pitanja zašto se nešto dešava. Djelo koje je Karčić napisao zasnovano je na nevjerovatnoj količini službenih dokumenata i svjedočenja očevidaca. Svaka riječ potkrijepljena je dokazom.
EHO HOLOKAUSTA
Koliko je ova knjiga važna nama koji smo bili svjedoci događaja, često i oni koji su ih preživljavali, a vjerovatno nema Bošnjaka koji ne poznaje nekoga ko je preživio logore i torture ili nekoga ko je ubijen u logoru, mnogo je važnija našoj djeci i ljudima širom svijeta koji traže istinu. Budućim generacijama.
Karčić na početku knjige primjećuje, a tako je nazvao i jedno poglavlje, da je ono što se dešavalo u Bosni i Hercegovini eho holokausta. Koristeći iste matrice ponašanja, Srbi su Bošnjacima muslimanima radili isto ono što su nacisti radili Jevrejima. Karčić to opisuje ovako: “(...) Prvobitno čuvani u tajnosti, o njihovom postojanju u svijetu doznalo se tek nakon objavljivanja uznemirujućih slika logoraša u logorima Omarska i Trnopolje u augustu 1992. godine. Slike iznemoglih, prestravljenih muškaraca zarobljenih iza bodljikave žice šokirale su sve. U julu 1995. godine, u koncentracionom logoru Buchenwald kod Weimara u Njemačkoj, demonstranti, koji su se okupljali u znak podrške Bosni i Hercegovini i njenim građanima, nosili su transparent na kojem je pisalo: ‘Evropa ništa nije naučila od Holokausta – Bosna je posthumna pobjeda za Hitlera.’ Ova provokativna izjava uslijedila je nekoliko dana nakon što je Vojska Republike Srpske zauzela Sigurnu zonu UN-a Srebrenica, a detalji genocida počeli izlaziti na vidjelo. Politika vlasti Republike Srpske tokom cijelog rata često je ličila na politiku nacista. To ne znači da se ova dva događaja mogu porediti, već da sličnosti postoje, ponašanja su se ponavljala.”
Ova je knjiga pokušaj, piše Karčić, da se preduzmu prvi koraci u popunjavanju praznine koja postoji kako u lokalnom, tako i u međunarodnom razumijevanju, a nažalost neophodna je jer smo suočeni s kontinuiranim poricanjem od strane počinitelja, političara, štampe i akademske zajednice u Srbiji i u Bosni i Hercegovini.
Karčić detaljno obrazlaže ciljeve Srba s obje strane Drine, a to je stvaranje ekskluzivno srpskog prostora, i to etničkim čišćenjem Bošnjaka i Hrvata s tih područja.
“Jugoslavenska narodna armija, zajedno s lokalnim srpskim separatistima, specijalnim snagama i milicijama, imala je specifičan obrazac kada je u pitanju ‘čišćenje’ teritorija. Počeli su bombardiranjem, pogubljenjima elite, deportacijama žena, djece i starijih civila te zatvaranjem uglavnom muških civila. U nekim slučajevima uništavana su čitava sela, a njihovi stanovnici masakrirani. Širom zemlje, desetine zatočeničkih / koncentracionih logora uspostavljeno je za Bošnjake i Hrvate. Nekoliko lokacija zatočeništva stvoreno je isključivo za žene kao strategija organiziranog silovanja. Ovi obrasci bili su slični, gotovo identični, u gradovima i selima s područja Krajine na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine, Posavine na sjeveroistoku, Gornjeg i Donjeg Podrinja na istoku, te hercegovačkih regija na jugoistoku. Ova nezakonita zatočenja počela su u maju 1992. godine i trajala su do aprila 1996, kada su konačno razmijenjeni posljednji zarobljenici”, piše Karčić.
Bosanski Srbi, navodi se u knjizi, izmislili su novu svrhu za koncentracione logore: kolektivnu traumatizaciju. Primarni aspekti kolektivne traumatizacije u ovim logorima bili su mučenje, seksualno zlostavljanje, ponižavanje i ubistva. To su bili ključni elementi potrebni da se nanese bol velikoj masi ljudi. Logore ne treba posmatrati izvan cjelokupnog projekta etnoreligijskog čišćenja. Oni su bili samo oruđe za brzu i efikasnu operaciju u cilju uspostavljanja srpskog Lebensrauma. Počinioci su uspjeli u kratkom roku kolektivno traumatizirati veliki broj Bošnjaka i Hrvata do te mjere da se više nikada ne bi imali volje vratiti svojim kućama.
“Proces čišćenja proveden je na općinskom nivou, a u većini slučajeva počinioci su poznavali svoje žrtve. Silovatelji su znali koga siluju. Ubice su znale koga ubijaju. Ovo je bio veoma personaliziran zločin. To se lahko može zaključiti kroz iskaze očevidaca i identifikaciju statusa počinitelja. To su bili, da pozajmimo Browningov izraz, 'obični ljudi', uglavnom pripadnici aktivnog ili rezervnog sastava policije Republike Srpske.”
Koordinaciju aktivnosti na terenu provodili su Krizni štabovi, parainstitucije koje je osnovala Srpska demokratska stranka (SDS), a čijem je osnivanju prethodilo osnivanje srpskih autonomnih oblasti. U knjizi su detaljno razmotrena četiri grada izabrana prema ovim autonomnim regijama: Prijedor (Autonomna regija Krajina), Bijeljina (Autonomna regija Romanijsko-biračka); Bileća (Autonomna oblast Hercegovina) i Višegrad, koji formalno nije bio u sastavu AR Hercegovine. Ovi gradovi predstavljaju i geografske regije u Bosni i Hercegovini: Krajinu, Semberiju, Gornje Podrinje i istočnu Hercegovinu.
KOLEKTIVNA TRAUMATIZACIJA
U poglavlju “Višegrad” predstavljeno je sedam logora i zatočeničkih objekata: Osnovna škola “Hasan Veletovac”, Višegradska banja, Hotel “Vilina vlas”, Vatrogasni dom, Policijska stanica, MZ Dobrun i Osnovna škola “Orahovci”. Uvjeti i događaji u logorima detaljno su objašnjeni i stavljeni u kontekst događaja koji su se dešavali oko njih, kao što su deportacije, masakri, uništavanje vjerskih objekata, popunjavanje masovnih grobnica. Daje se i analiza izvršilaca koji su učestvovali u radu logora.
Poglavlje “Prijedor” nudi detaljan uvid u najzloglasnije logore – Omarska, Keraterm, Trnopolje i Manjača, za čije se postojanje doznalo zahvaljujući otkriću zapadnih novinara u ljeto 1992. godine. Fotografija “čovjek iza žice” izazvala je bijes u cijelom svijetu. Slučaj Prijedora jedinstven je jer je uloga Kriznog štaba – privremenog organa upravljanja u općini – dobro dokumentirana, za razliku od ostalih slučajeva. Ovo poglavlje također govori o profilu počinitelja, kao i događajima koji su se desili prije stvaranja logora, uključujući masakre, kulturna razaranja i masovne grobnice.
“Bijeljina” je grad koji se nalazi na Drini i graniči sa Srbijom. Poglavlje opisuje kako je to bio prvi grad koji je napadnut, preko granice u Srbiji, prije nego što je rat zvanično počeo. Za razliku od drugih gradova, Bijeljina je imala jedan veliki logor – Batković, koji je postojao tokom čitavog ratnog perioda i služio kao regionalni i tranzitni logor. Ovo poglavlje također se bavi pitanjem specifičnog slučaja “dobrovoljnog uklanjanja” u kojem su Bošnjaci koji su živjeli u getoiziranim zajednicama bili primorani da sami plaćaju svoje deportacije.
Poglavlje “Bileća” opisuje događaje u istočnohercegovačkom gradiću s nevelikom bošnjačkom manjinom. U poglavlju su detaljno prikazani uvjeti i dešavanja u Policijskoj stanici Bileća, Starom zatvoru, Vojnoj kasarni “Moše Pijade” i Đačkom domu. Također, pokazuje kako su zatočenici iz raznih drugih susjednih gradova transportirani širom regije u sklopu koordiniranih akcija etničkog čišćenja. Drugi specifičan element jeste opis glavnih počinilaca, koji su bili pripadnici specijalne policijske jedinice.
Karčić u knjizi mnogo prostora posvećuje prethodno spomenutoj strategiji kolektivne traumatizacije. Kako zaključuje, kolektivna traumatizacija imala je dugoročni efekt na demografsku sliku općina i gradova koji su posmatrani u njegovom radu. Ondje gdje su Bošnjaci prije agresije bili većina danas su manjina, ondje gdje su bili manjina sada ih skoro nema. Nažalost, zločinci su, očito je, u velikoj mjeri uspjeli u svojim namjerama.
Često korišteni izraz etničko čišćenje Karčić povezuje s genocidom i stavlja u širu historijsku perspektivu, pokazujući nam tako da ono što se dešavalo u periodu između 1992. i 1995. godine ima korijene u prošlosti. “Svaki je genocid jedinstven, ali počinioci uče jedni od drugih”, zaključuje Karčić.
