Kako je, zapravo, sve počelo? Prema jednima, Tita i Jovanku spojio je ruski čovjek, intrigant i superšpijun Stevo Krajačić, čovjek goleme moći čije stvarne izvore nikad niko nije detektirao. Prema toj teoriji “Lička Pepeljuga” bila je “duboko grlo” Kremlja u Titovoj spavaćoj sobi. Prema drugoj verziji, “gospođu Tito”, kako ju je zvao Pierre Cardin, “uvalio” je maršalu Aleksandar Leka Ranković, također obavještajac. Odlično obaviješteni Milovan Đilas misli da je dvoje ljudi spojila biologija, uz malu Lekinu pomoć. Đilas je pitao Rankovića je li to istina, što mu je ovaj, s “vragolastim osmijehom”, negirao...

Drug Tito imao je, kako je rekla prevoditeljica Olga Humo, izražen talent da bira “rđave žene”. Za mladu prpošnu Ličanku počeo se zanimati dok je bolovao od žuči zbog sukoba sa Staljinom. Poput Napoleona ili Rokosovskog, velikih ratnika, s Jovankom je bio oprezan, bojažljiv, kružio je oko nje kao kiša oko Kragujevca.

“Približavanje između mene i Tita dogodilo se postupno. Prvo neko, da tako kažem, veće približavanje dogodilo se 1947. godine, kada je operirao bruh. Nakon operacija došlo je do značajnih komplikacija i situacija je bila dosta ozbiljna. Ja sam tu bila uz njega i nastojala sam mu što više olakšati te bolesničke dane koliko god sam umjela i znala.

I onda je krenuo taj oporavak, kad mu je već bilo bolje, pa sam mu ja, da bih nekako ispunila to vrijeme, recitirala pjesme naših čuvenih pjesnika. Dosta tih pjesama znala sam napamet. Šantića, Branka Radičevića, razne njihove stihove i stihove drugih pjesnika, ali bogami, često i one naše junačke, srpske epske pjesme u desetercu, kojih sam znala ni sama ne znam koliko jer ja sam tako odgajana, na tim pjesmama. A on nije imao puno veze sa svim tim niti je nešto puno znao o tome. Njemu se to jako sviđalo. I uživao je u tome, nema sumnje”, rekla je Jovanka u jednom biografskom tekstu.

Poslije mu se dogodila i druga operacija, 1951. godine. Ona je bila presudna.

“Tada je operirao žuč, i ja sam opet bila tu uz njega i u toj situaciji. A cijela ta atmosfera koja je tada vladala dovela je do toga da se to poslije završi brakom. Atmosfera je bila jako teška. Teške su bile okolnosti u kojima je tada živio i radio. Vrlo mučno i naporno je sve to bilo, s dosta raznih trzavica i problema. I to se onda ovako odigralo. Ja sam sređivala neku njegovu privatnu dokumentaciju iz perioda njegovog predratnog, ilegalnog rada, a Tito je ušao i zapodjenuo neku priču o svom životu i svim teškim okolnostima koje su ga pratile u životu, od osobnih gubitaka do kojekakvih drugih nedaća koje je imao i koje su mu se događale. Ali sve je to bilo nekako uvijeno. Ja tu ništa nisam razumjela, te njegove nekakve aluzije, pa sam ga pitala o čemu se tu zapravo radi. A on mi je, na tom malom prostoru kod mog radnog stola, rekao da osjeća kako bi sa mnom mogao osigurati spokojan i sretan život...”

“Iskreno - našla sam se u čudu”, priznala je. “Ja to nisam uopće očekivala niti sam se tome ikada nadala, nisam čak ni naslutila da se tako nešto može dogoditi, ali eto, dogodilo se tako da se mi poslije i vjenčamo. Samo, dugo je trajalo dok ja nisam pristala, jer meni je tada, iskrena da budem, smetala ta razlika u godinama između nas, kao i njegovi nesređeni obiteljski odnosi. Također, dolazila sam iz patrijarhalne sredine, i to je meni sve bilo nepojmljivo. A bila sam i mlada, sviđala sam se momcima i imala sam dosta udvarača. I on je bio uporan, ali ja se nisam lako predala svemu tome. Dugo je to sve trajalo dok ja nisam pristala. Poslije nekog vremena zbližili smo se i zavoljeli, započela je ta veza i naš brak. I moram kazati da i pored toga što je tu postojala tolika razlika u godinama, ja tu razliku nisam osjećala jer je Tito bio pun energije.”