Nedavna popularnost pisma Osame bin Ladena kojim se opravdavaju napadi na Sjedinjene Države 11. septembra 2001. znak je upozorenja. Na mnogo načina ponovno oživljavanje interesa za ovog zaboravljenog čovjeka i njegovu (uglavnom desetkovanu) terorističku organizaciju nije toliko znak radikalizacije koliko je znak zbunjenosti. Dok Izrael nastavlja svoj užasan rat u Pojasu Gaze, koristeći užasan napad Hamasa sedmog oktobra kao opravdanje, većina ljudi očajnički pokušava pronaći smisao prizora ogromne ljudske patnje koje vide svaki dan.

Što je još važnije, bore se da shvate zašto svijet – posebno Sjedinjene Države – to dopuštaju i olakšavaju.

Do određenog stepena to je zbog neznanja. Ljudi posvuda brzo donose zaključke o dalekim sukobima o kojima malo znaju naspram onih bliskih o kojima bi mogli znati nešto više. Na primjer, čini se da Indijci – uz časne iznimke – lupaju o tome kako je lako riješiti probleme u Izraelu i Palestini dok uglavnom šute o užasima Manipura ili našoj kolonijalnoj politici u Kašmiru. Kinezi šute o Xinjiangu i Tibetu, Iranci o pravima vlastitih žena i tako dalje i tako dalje.

Razmjeri pokolja u ovom konkretnom sukobu su ogromni. Kako Save the Children navodi, "broj djece koja su prijavljena ubijena u samo tri sedmice u Gazi veći je od broja ubijenih u oružanim sukobima na globalnoj razini - u više od 20 zemalja - tokom cijele godine." Za referentnu ljestvicu, u tom drugom sukobu, ruskoj invaziji na Ukrajinu, više od 500 djece ubijeno je između 24. februara 2022. i 9. oktobra 2023. U Pojasu Gaze, broj je oko 4000 u pet sedmica. Deseci hiljada tona bombi bačeni su u najgušće naseljenu zonu na planeti, gorivo je uskraćeno, a voda i lijekovi su ograničeni.

Gledamo zločin bez premca u poređenju s gotovo svim drugim sukobima u svijetu. Nije ni čudo što se ljudi bore da shvate zašto svijet ne djeluje da to zaustavi.

Ovo se već dogodilo ranije. Tokom slično brutalne izraelske invazije na Liban, tadašnji američki predsjednik Ronald Reagan pozvao je izraelskog premijera Menachima Begina - bivšeg šefa terorističke milicije Irgun - 1982. godine i ogromnu štetu nazvao "holokaustom". Reagan je u početku podržavao operaciju – zapravo je odbacio savjet američkog State Departmenta da se sastane s Beginom – ali njegova upotreba takvog izraza za izraelskog premijera pokazala je koliko je loše sve prošlo i koliko je svakodnevno razaranje na TV-u utjecao na stavove SAD-a o Izraelu. Invazija je dovela do uništenja Libana, nasilnog građanskog rata, brojnih zločina i uspona Hezbolaha prije konačne odluke Izraela da se povuče – mnogo godina kasnije – 2000. godine.

Ali veza s bin Ladenom proizlazi iz jednog drugog rata, daleko poznatijeg, a to je bio sukob na Balkanu nakon raspada Jugoslavije početkom 90-ih, u kojem je Opsada Sarajeva, kada su srpske snage okružile glavni grad Bosne i Hercegovine granatirajući ga iz minobacača i pucajući po njegovim stanovnicima iz snajpera, trajala je četiri godine (5. aprila 1992. do 29. februara 1996.). Silovanje i etničko čišćenje korišteni su kao oruđe rata, a ubstvo više od 7000 civila u Srebrenici koju su UN proglasile "sigurnom zonom" u Srebrenici 1995. godine za mnoge će biti odlučujući trenutak rata.

Kao i kod sadašnjeg sukoba, mnogi nisu razumjeli zašto se "Nikad više" ne primjenjuje. Zašto se Evropa pokolebala? NATO, ponajprije potaknut američkim predsjednikom Billom Clintonom, pokrenuo je zračne napade nakon masakra u Srebrenici 1995. godine – najvećeg masovnog ubistva u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, što je dovelo do dogovornog rješenja. Pa zašto je NATO čekao toliko dugo?

Za mnoge ljude odgovor je bio jednostavan: Bosna i Hercegovina je bila većinski muslimanska. Evropljani i SAD bili su licemjeri, a “Zapad” nije htio spasiti muslimane. Ljudska prava nisu imala nikakvo značenje osim za one koje je “Zapad” volio.

Za većinu evropskih političara odgovor je bio drugačiji. Atentat na nadvojvodu Franza Ferdinanda u Sarajevu 1914. godine pokrenuo je lanac događaja koji su doveli do Prvog svjetskog rata, zatim Drugog svjetskog rata, a potom Hladnog rata. Bojali su se ponovnog uplitanja. Čak su i SAD, koji je konačno pogurao bombardiranje i odigrao ključnu ulogu u završetku rata, u početku oklijevale. Bivši američki državni sekretar, James Baker III, ispalio je svoju slavnu rečenicu: "Nemamo psa u toj borbi."

Ali za mlade, za one koji nisu iz Evrope ili SAD-a, i neevropske imigrante koji sada žive u Evropi i SAD-u, to nije bilo očito niti je ikad razjašnjeno. Gledali su horor koji se odvijao svaki dan na njihovim ekranima, "holokaust" kako bi Reagan rekao i nisu razumjeli zašto svijet nije djelovao. Za Osamu bin Ladena postalo je lako regrutirati ljude u takvim okolnostima.

Danas se takve scene ponavljaju. Za SAD i Evropu – posebno za Njemačku – pozadina je holokaust. “Nikad više” ima poseban odjek s obzirom na to da je masakr Hamasa sedmog oktobra – prvenstveno nad civilima – bio najveće ubistvo Jevreja od Drugog svjetskog rata. Ali za ostatak svijeta, gledanje užasnih slika svih patnji – jevrejskih, muslimanskih, kršćanskih, bilo kojih – “Nikad više” ima zasebno značenje. Ne radi se samo o Jevrejima, već o ljudima kao takvima.

Oni će neizbježno zaključiti da za SAD, Evropu i naseljeničke kolonijalne države poput Australije, Kanade i Novog Zelanda životi tamnoputih ljudi, muslimanski životi, nisu važni, a patnja onih s globalnog juga nema nikakvog značaja. I neizbježno će biti onih koji će trgovati traumom drugih za svoje vlastite svrhe i koji će to koristiti.

Kada sam se prijavljivao za magistarski studij u SAD-u, pisao sam o tome kako želim proučavati rat u Bosni i Hercegovini i kako se na njega gledalo kao na “pravedan rat”, obrambeni džihad. Stigao sam u SAD u augustu 2001. Mjesec dana kasnije stvari su se promijenile. /Omair Ahmad, The Wire/