Svašta se ovih dana raspisalo, opisalo, polemiziralo, uvjeravalo, dokazivalo o srednjovjekovnom bosanskom kralju Tvrtku I Kotromaniću, a povodom podizanja njegove velike statue u centru Sarajeva. Toliko je toga rečeno i pojašnjeno tako da se ovdje nećemo baviti kraljevom historijskom ličnošću, a ni izgledom njegove metalne figure. Za njegov životopis i državnu ostavštinu zaduženi su historičari, sociolozi, hroničari i možda antropolozi, a za sam kip estetičari, umjetnici, urbanisti. Jasno je da priča o ovoj statui nije završena, i da će se još razvijati, sve dok ne prođe proces “kolektivne inkubacije”, čitaj – društvene naviknutosti na sve što je u vezi s ovim događajem.
Polemike i dalje traju, usko su vezane i za dnevnu i za drevnu politiku u Bosni i Hercegovini, ali i za šovinističke ideologije iz susjedstva koje se tradicionalno bave krivotvorenjem balkanske prošlosti, uglavnom na štetu državnosti Bosne i Hercegovine. Ništa novo, sve su ovo već decenijama poznate pojave.
KLIZEĆI ULET SLIJEVA
Međutim, u dosadašnjoj medijskoj frtutmi, koju je izazvalo postavljanje kipa, provuklo se nekoliko medijskih podvala u domaćoj javnosti koje su u cijeloj ovoj strci ostale relativno nezapažene. Prije osvrta na ove tekstualne podvale možda treba uzgred spomenuti da potpisnik ovih redova ne podržava kipove kao način sjećanja na znamenite ličnosti, bilo da su vladari, diplomate, političari, umjetnici, književnici, naučnici ili sportisti. Svačija velika ostavština vrijedit će onoliko koliko se o njoj uči među narednim naraštajima, koliko se ona primjenjuje u praksi i koliko se pismenim i prosvjetnim putem održava svijest o njenom značaju. Sami kipovi bez ovoga ne znače mnogo, osim golubovima i drugim pticama, a pritom se kipovi, znamo to, često uklanjaju nakon što se promijeni vlast ili dominantna ideologija. Tu je usput i idolatrija koja nastane među stanovništvom naspram određene figure, pa se počnu i emotivno vezivati za nju, što vodi do pojedinačnih ili masovnih stresova ako se figuri nešto desi. Ovdje se djelimično nameće stara izreka po kojoj je upamćen čuveni Mula Mustafa Bašeskija – “Što se pamti – iščezne, što je zapisano – ostaje.” Dakle, pisana riječ je ono što čuva naslijeđe proslavljenih osoba vezanih za određenu državu, narod, kulturu ili povijesno razdoblje, daleko više nego sami kipovi.
Prevare koje su prethodno spomenute nalaze se na internetu, ali i u glavama nekih domaćih novinara ili pisaca agitatora. Naime, neki internet-portali prenijeli su zapažanje ljevičarskog aktiviste Dragana Markovine u vezi s Tvrtkovim kipom.
U dužem tekstu na ovu temu, autor, uz ostalo, iznosi ovakvu primjedbu:
“Ovdje odmah treba reći kako ne postoji nikakva konceptualna razlika između spomenika Stefanu Nemanji u Beogradu, niza spomenika u Skoplju i upravo postavljenog Tvrtka u Sarajevu. Riječ je isključivo o nacionalističkom kiču i tragikomičnoj fascinaciji srednjovjekovnim kraljevstvima, o državotvornom nacionalizmu te njime motiviranoj potrebi za izgradnjom imaginarnog povijesnog kontinuiteta, koji u stvarnosti nije postojao. Suvremena Bosna i Hercegovina, koja je stvorena putem ZAVNOBIH-a i AVNOJ-a i koja je izrasla iz partizanske borbe, sa srednjovjekovnim kraljevstvom nema ništa, niti je ikad imala. I zahvaljujući tome, kao i zahvaljujući svojoj kompleksnoj demografskoj strukturi, bila je pošteđena nacionalističkog kiča i pripadajuće mu spomeničke plastike. Štoviše, poslijeratno Sarajevo je bilo toliko avangardno i spremno nastaviti tradiciju modernizma, do te mjere da je na Trgu oslobođenja još 1997. godine postavilo spomenik multikulturalnom čovjeku, autora Francesca Perillija.”
Upućeniji čitatelj ovdje može opaziti niz detalja koji otkrivaju ili autorovu neobaviještenost ili namjerno izostavljanje onoga zbog čega sve na prvi pogled djeluje kao neobaviještenost. Stoga, da poredamo stvari, da sastavimo i one koje su se našle u ovom odlomku i one koje nedostaju.
ŠUPLJI IDEOLOŠKI NARATIV: “BEZ AVNOJ-A NE BI NI BILO BOSNE”
Unatoč usporedbi koju je napravio Markovina, ipak postoji konceptualna razlika između spomenika Stefanu Nemanji u Beogradu i niza kipova u Skoplju u odnosu na sarajevski spomenik – fascinacija srednjovjekovljem u Sarajevu amaterska je u poređenju sa srbijanskom fascinacijom te vrste. U Sarajevu se srednji vijek tek izokola istražuje u posljednje vrijeme, stidljivo se izlazi u javnost s novim otkrićima, dok je u Beogradu, većem dijelu Srbije, a entitetu Rs da i ne govorimo, evropski srednji vijek opsesija, fascinacija, stremljenje, za nekoga i cjelokupni način razmišljanja, svjetonazor, dio državne i crkvene politike. Ondje su i Nemanja i srednjovjekovni ratnici duboko u svijesti većine ljudi, ko zna koliko dugo, dok takav reciprocitet kod Bošnjaka postoji među pojedincima, ali ne i u masi i ne kao državni program. Veliki broj Sarajlija i dalje slabo šta zna i o Tvrtku i o Kulinu banu, a slabo ih šta u vezi s tim i zanima.
A usporedbe sa Skopljem može proći kod onih koji ili nisu čuli ili nisu vidjeli šta se desilo s centrom makedonskog glavnog grada. Ondje vlada šampionski kič kad je riječ o javnim metalnim i kamenim figurama. Sarajevo nema nikakve šanse da stigne Skoplje, koje je možda evropski šampion po neukusu i idolatriji kad govorimo o glomaznim i nezgrapnim kipovima, a na koje je potrošeno više stotina miliona eura. Na desetine, možda i stotine većih i manjih statua pokriva skoro cijeli centar Skoplja. To su posvete raznim svecima, crkvenjacima, vojskovođama, srednjovjekovnim kao i onima iz novijeg razdoblja, umrlim piscima, revolucionarima i slično.
Bista Josipa Broza Tita u Sarajevu i njeni idolopoklonici
Zanimljivo da Markovina u ovu “jednadžbu” nije stavio zagrebačkoga metalnog konjanika koji predstavlja bana Jelačića, niti recimo džinovsku metalik posvetu Grguru Ninskom u Splitu, a koji bi se mogli nekako uklopiti u njegove teorije i poređenja. Izostavio ih je ovdje, iako u svojim kolumnama rado koristi regionalni ili etnonacionalni ključ u korist “ljevičarskog” pedigrea tematskih tekstova.
Markovina kaže da je riječ o “imaginarnom povijesnom kontinuitetu”, nečemu što nije postojalo. Pošto govori o Bosni i Hercegovini, čitateljstvu pokušava poručiti da ova zemlja nema državni povijesni kontinuitet, ni državotvorni vjerovatno. Drugim riječima, Bosna i Hercegovine je, po njemu, vještačka tvorevina. Ni ovo nije nešto ni originalno ni novo, jer već decenijama iste izjave odašilju i beogradski i zagrebački politički desničari, a među njima i pokoji ratni zločinci. Ali eto, autor tog teksta fura se na ljevičarenje, iako mu se pogled na Bosnu i Hercegovinu kao državu očito vrlo malo razlikuje od desničarskih uvjerenja, jedva primjetno, gotovo da i nema suštinske razlike.
Markovina tvrdi da savremena Bosna i Hercegovina nema ništa sa srednjovjekovljem. Navodi kako je ona stvorena AVNOJ-em i ZAVNOBiH-om. Ostaje nejasno po kojem su osnovu partizani onda priznali Bosnu i Hercegovinu u njenim granicama i zašto su odabrali njeno staro srednjovjekovno ime, mogli su naći nešto modernije. Zašto su priznali i dio njenih starih srednjovjekovnih granica u sklopu federalne Jugoslavije. Markovina o tome ovdje ne govori. Kaže da je savremena Bosna “izrasla iz partizanske borbe”. Ponovo, dakle, imamo one koji vjeruju da historija počinje s njihovim idolima i da prije toga ništa vrijedno nije postojalo. Jesu li onda i ostale republike bivše Jugoslavije nastale po AVNOJ-u, bez prethodnoga kontinuiteta u državnosti i srednjovjekovlju, ili je to po njemu samo rezervirano za Bosnu i Hercegovinu?
SELEKTIVNA AMNEZIJA DRAGANA MARKOVINE
U dijelu teksta u kojem Markovina tvrdi da je Bosna i Hercegovina bila pošteđena nacionalističkoga kiča zbog svoje složene demografske strukture, zaboravlja ili se pretvara da je zaboravio kako su širom Bosne i Hercegovine za vrijeme SFRJ podizani bezbrojni metalni kipovi i drugi kičasti spomenici različitih vrsta. Titova metalna statua i dan-danas stoji ispred nekadašnje kasarne koja se po Titu i zvala, u centru Sarajeva. Nju rijetki imaju smjelosti javno nazvati kičerajem, jer se vjerovatno plaše osude vještačkih sarajevskih ljevičara, osude koja se obično pretvori u verbalno linčovanje od fanatičnih titoista. Tu su onda kipovi raznih Titovih saradnika, suboraca, istaknutih članova CKSK, u mnogim bosanskohercegovačkim gradovima, ne samo Sarajevu. Neki su s vremenom uklonjeni, neki su uništeni za vrijeme Agresije na Bosnu i Hercegovinu, a neki su još na istom mjestu.
Osim kipova ljudskih figura, tu su i razni glomazni, bizarni i nedefinirani spomenici iz socijalizma, poput betonske konstrukcije u Vogošći ili na Kozari, džinovskog kamenog spomenika na Sutjesci i tako dalje. Pri obnovi i otvaranju muzeja AVNOJ-a u Jajcu, ispred ulaza postavljena je metalna figura Moše Pijade u prirodnoj veličini, koja ondje i sada stoji. Zašto baš Pijade od svih delegata i učesnika tog zasjedanja jeste značajno pitanje, ali ostavimo ga za neku drugu priču. Vratimo se Sarajevu jer o njemu je riječ.
Markovina u svome tekstu ne spominje – možda i ne zna – da je mnoštvo kipova u Sarajevu nastalo za vrijeme austrougarske uprave, ali su oni većinom u sklopu starih fasada i na krovovima zgrada. Ne spominje ni fascinaciju nagim tijelima, pa izostavlja i masivne kipove žene i muškarca ispred ulaza u Centralnu banku. Svi ovi kipovi stoje dovoljno dugo da se stanovništvo na njih naviklo toliko da ih više i ne primjećuju.
Dragan Markovina protiv bosanskog kralja
Za kičeraj iz razdoblja SFRJ Markovina bi možda mogao reći da ondašnji kipovi i nisu nacionalistički jer su ih postavljale komunističke vlasti, što je, naravno, naivna priča, koja je davno istrošena. Zna se da su i komunisti koristili etnonacionalni ključ u odabiru javnih funkcija pa tako i u umjetnosti te rasporedu spomenika. Sada bi se on kao misleći autor mogao sjetiti nekadašnjih naziva ulica u Sarajevu, ako već ne kipova. Nacionalistički (ali od kojeg ili čijeg nacionalizma, mnogi “ljevičari” ne smiju reći) trend bio je raspoređen sarajevskim centrom i starim gradom usred ljevičarske SFRJ. Tako smo imali ulice po raznim srpskim vojvodama, od Radomira Putnika do Stepe Stepanovića, sve u centru Sarajeva i po starom dijelu grada. Ulice, škole i parkovi nazivani su po Njegošu, Hajduku Veljku, Vojvodi Sinđeliću, carevima Lazaru i Dušanu, Dimitriju Tucoviću, Milošu Obiliću, Vuku Karadžiću, Simi Milutinoviću, Jug Bogdanu, Svetozaru Markoviću, Dositeju Obradoviću... Nisu to kipovi, doduše, ali jesu oznaka etnonacionalizma iz kojeg nastaju kičasti kipovi, u vrijeme kada se lagalo kako takav nacionalizam više ne postoji – i to sve u sarajevskoj jezgri. Markovina možda ne zna, ili ga ne zanima, da je u centru Ilidže, za vrijeme SFRJ, u osnovnoj školi pod nazivom „Petar Petrović Njegoš“ godinama stajao ogromni mural s Njegoševom sjedećom pozom, preko cijelog zida centralnog dijela škole.
“ZABORAVLJENO” PORIJEKLO FIGURALNOG ŠUNDA
Kaže da je poslijeratno Sarajevo spremno bilo nastaviti tradiciju modernizma. Kojeg ili kakvog modernizma? Koji nastavak? Spominje nekakav kip u parku kod Ekonomskog fakulteta nazvan “multikulturni čovjek”, onako kako bi se mogao nazvati skoro svaki drugi kip. Da li se u taj “modernizam” uklapa i nezgrapni, glomazni splet različitih kipova i predmeta Helmuta Lutza smješten u parku “Hastahana”? Od poslijeratnih uradaka u Sarajevu Markovina ne spominje veliki kip posvećen papi Ivanu Pavlu Drugom, postavljen ispred Katedrale, ili recimo kip s likom majke Tereze na ulazu Crkve svetog Josipa na Marijin-Dvoru. Ne obazire se na metalne biste poznatih domaćih pisaca, u parku pisaca. Imaju li oni veze s istim “modernizmom”, nije pojašnjeno.
Nije Markovina jedini autor koji se na ovako nedorečen način osvrnuo na kip Tvrtka I Kotromanića. Bilo ih je koji su kip nazvali spomenikom antiintelektualnoj atmosferi, društvenoj regresiji, političkom kiču. Čak i da su u tome donekle upravu, stvari su postavili tako da djeluje kao da se taj “antiintelektualizam” rodio tek s ovim kipom ili tek odnedavno. Nije moguće da ne znaju kako je bivša Jugoslavija bila carstvo kiča, samim tim i antiintelektualnog ambijenta, te da je ovo danas samo nastavak i to ublažena verzija svega onoga što je bilo ranije. S druge strane, zajedničko za ove autore, jeste da se u političkoj, sociološkoj i kulturnoj sferi ugledaju na zapadnoevropske gradove, usput i na one u SAD-u. Oni često spominju evropske vrijednosti uz želje da se i Bosna i Hercegovina priključi Evropskoj uniji. Pritom zaboravljaju kazati da se u mnogim evropskim i američkim gradovima i danas prave i javno postavljaju baš ovakve vrste kipova, bilo da su posvećene srednjovjekovnom razdoblju ili nekom drugom. Možda Sarajevo u tome samo slijedi zapadne trendove, a oni to ne primjećuju.
A Markovini bi možda bilo zanimljivije da jednom, makar za sebe, otkrije razdoblje razvoja Sarajeva kada je ovaj grad bio slobodan od kipova. Kada se znanje usmjeravalo u arhitekturu, u dizajn prostora, sakralni i privatni, u pisanu riječ, u mostove, palače i tvrđave, u filigran, u kaligrafsko umijeće, u zanatske vještine, u kamenorezanje, u drvorezbarstvo; sve vještine koje su danas zanemarene. Bilo je to razdoblje kada su Sarajevu javno izloženi kipovi ljudi ili životinja smatrani idolatrijom. Kad nije bilo ni ljevičarenja i desničarenja. Problem je samo što iz tog razdoblja potiče onaj običaj “zamotavanja” žena, koje u autoru teksta o Tvrtkovom kipu kao pandanu beogradskom Nemanjinom kipu izazivaju gađenje. Barem je tako nekada tvrdio, osim ako nije šta izvučeno iz konteksta, kako se danas popularno kaže. Možda su se stvari u međuvremenu promijenile? U svakom slučaju, i kipovi i njihov kičeraj stigli su ovdje u paketu s “modernizmom”, bio on “fascinacija” srednjim vijekom, “jugokomunizmom” ili pak “nudizmom” – svejedno.
