Petak je, dvanaesti dan februara 1993. godine. Da je mir, sada bi bio pijačni dan u Olovu. Putujući trgovci s kombijima, manjim ili većim kamionima već bi iznosili robu i postavljali je na tezge u okviru pijačnog prostora. Pijaca se nalazila preko puta općinske zgrade, dijelila ih je rijeka Stupčanica. Trgovci bi došli prodavati kućne potrepštine, poljoprivredni alat, garderobu, elektroniku, sve ono što se moglo uvući a da se ne plati carina, sve ono što je jeftinije nego u “regularnim” prodavnicama, sve što ima “prođu”... Iz okolnih sela dolazili bi i proizvođači mrsa, mlijeka, sira, kajmaka, zarica... Bili smo, na neki način, “privilegirani”.

NIJE RAT FILMSKA FANTAZIJA

Na kućnu adresu, po narudžbi, nakon što rasproda ono što je donijela, došla bi Đulsa H. iz sela Dolovi, donoseći dvije kila sira i kilogram kajmaka. Donosila bi Đulsa i osmijeh. I čokoladu ili neki drugi slatkiš, katkada. Sjedila bi u kuhinji ispijajući nakon napornog dana na pijaci kahvu s majkom. Ispričale bi se. Na radiju bi u to vrijeme bila muzička emisija “Đerdan”. Pripremao bih se za školu. Druga školska smjena počinjala bi poslije 13 sati...

Dan je sunčan. Činilo se da su već prošli najhladniji dani u godini, a toplina, valjda je to u ljudskoj prirodi, mami napolje. Ko će biti u vlažnom podrumu, sa slabim ili nikakvim osvjetljenjem, kada je vani tako svijetlo i svježe?!?

Ipak, da ne bude sve tako perfektno, potrudili su se četnici. Zazujale su granate. Čule su se eksplozije negdje u daljini. Gornje Olovo vjerovatno. Sada će preći na čaršiju. Potom će granatirati nas u “Vukovarskoj četvrti”. Ondje gdje je bolnica, Dom zdravlja. Uobičajeni raspored! Granatiraj i ono malo civila što je ostalo u mahalama. Zatim bolnicu, jer znaju da će ranjeni, povrijeđeni, biti onamo upućeni i eventualno zbrinuti.

Nevoljko sam se vratio u sklonište. Nedugo zatim začula su se kola hitne pomoći. Agresor je ponovo uzeo danak u krvi! Osjetio sam bijes. Kako bih volio da sad imamo tenkove i topove! Da možemo uzvratiti, zapaliti sve duž linije, vratiti tim “junacima” milo za drago. Kako bi divno bilo imati filmskog junaka poput Ramba da to riješi za tili čas!

No, nije rat filmska fantazija, a i oružje sporo dolazi. Zemljama nekadašnje Jugoslavije, rezolucijom pod nekim brojem Vijeće sigurnosti UN-a uvelo je embargo na oružje. Ustvari, efektivni embargo važio je samo za braonioce Bosne i Hercegovine. Srbija je otela, pokrala, prisvojila najveći dio naoružanja i municije JNA koje su gomilane skoro pola stoljeća.

Hrvatska je, također, u povoljnijoj poziciji od Bosne i Hercegovine. Hrvati imaju more, otoke, luke, aerodrome, graniče s Mađarima i Italijanima, naći će nekog načina da se naoružaju. Kasarne u velikim gradovima, Zagrebu i Splitu, ostale su u rukama hrvatskih branioca. Varaždin (daidža je tamo kratko službovao), grad kasarni, u kojem je bila prisutna ogromna koncentracija oklopno-mehaniziranih jedinica i artiljerije, oslobodit će Hrvatska vojska. Slično će se desiti i u Osijeku. Bivša država bila je, po nekim procjenama, među prvih pet evropskih kopnenih sila. Nekada sam, listajući daidžinu vojnu literaturu i časopise, uz tu ondje prikazanu silnu tehniku i ljudstvo, bio uvjeren da Jugoslaviju niko ne smije napasti. I nije. Desilo se iznutra. Povampireno četništvo pod dirigentskom palicom Slobodana Miloševića, SANU-a i SPC-a.

GRANATE “MADE IN IRAN”

Umješnost je sada nabaviti, dovući, prenijeti, transportirati, prikriti, sakriti, podmiti da bi oružje, municija, medicinska oprema, sredstva veza i ostalo što je potrebno da se vodi rat došlo u Bosnu... Do poluokruženih ili potpuno okruženih teritorija Goražda, Srebrenice, Žepe, Bihaća, Sarajeva...

Bio sam, sasvim slučajno, očevidac takve jedne nabavke tokom kratkog boravka u Kladnju u izbjeglištvu. Sjećam se, neuobičajeno je toplo, možda posljednji dani ljeta. U predvečerje sam se spustio niz kaldrmu koja povezuje mahalu Drum s čaršijom. U tom momentu najžešće borbe vodile su se na Gradačcu i u mom zavičaju – Olovu. Ondje je bilo najkritičnije. 

Doći ću do zgrade gdje je smještana operativna grupa 3. Sad me već svi znaju, da sam Mešin rođak. Imat ću prolaz do prostorija gdje su računari. U sobi Meša i Fikret H. Zadimljeno. Osjeti se neka napetost. Nervoza. Tjeskoba. Meša hoda ukrug.

“Dečko, sada nije vrijeme. Dođi neki drugi dan”, reče mi Meša strogim vojničkim glasom i odmahnu rukom u znak pozdrava. Pogledah ga! Kao da mi je srušio svijet tom rečenicom! Okrenuh se i gotovo uplakan krenuh ka izlazu. U tom momentu dotrča Fikret, uhvati me za ruku i reče: “Nije mislio ništa loše! U priličnoj smo frci! Nećeš moći igrati igrice, ali možeš popiti sok! Dođi”, umirujuće će Fikret.

Meša je i dalje bio vidno neraspoložen, zabrinut, skamenjenog lica, pribijen uz motorolu. Znam sam da nešto nije u redu. Ne progovaram. Sve što kažem može biti pogrešno, a samim tim i izlazna karta. Pijem žućkasti sok i gledam karte na zidu. Slušamo izvještaje s ratišta. Negdje je oko deset navečer. Ulazi vojnik, pozdravlja se i dostavlja poruku: “Teret je stigao.”

U tom je momentu Meša doživio potpunu transformaciju, zasjale su njegove oči, dobio je boje u obrazima, poskočio je iz sjedećeg položaja na noge i bacio se na obližnji telefon: “Memo, pravac Dubrave, koliko ti treba?” Zatim je otrčao do prostorije gdje je sjedilo nekoliko mlađih vojnika i rekao: “Momci, budite spremni za pretovar. Tačno u ponoć, ispred vatrogasnog doma. Do tad voljno.”

Kasnije ću saznati da su tu večer nabavljene “crvene strijele”, “made in Iran”, a potom su prebačene u Olovo, u onim oskudnim momentima dok su tenkovi prijetili da će probiti linije.

SMRT SVUDA OKO NAS

Granatiranje je trajalo satima. Odjekivale su eksplozije, frljucali geleri i po našoj kući, i po objektima u blizini nas, sve do pred mrak. Sreća da je dan i dalje relativno kratak. Ponovo nismo imali struje.

Navečer je došao komšija Džafer, policajac. Neraspoložen je. Njegova kuća pretrpjela je strašna oštećenja. Nije više uvjetna za stanovanje, a tek je bila tri-četiri godina stara. Sjećam se kad smo ko djeca pomagali prebacivati blokove od siporeksa, da smo smetali majstorima želeći da i mi miješamo malter... Još je negdje u fotoalbumu slika Benisa, Džaferovog sina, Jaska, prva kuća do naše, i mene pored miješalice i objekta u izgradnji...

No, to nije najstrašnija vijest ovog dana. Poginuo je Đemail Šehović. Kuća tek stotinjak metara od naše. Iza njega ostali su supruga i dva maloljetna sina, u dobi od 12 i 9 godina. Đemail je imao tek 39 godina. Ubili su ga dok je stajao u redu za obrok, ispred hotela. Mama je plakala! Djed nije progovarao, samo je oborio glavu i šutio.

Smrt je bila tu. U komšiluku. Oko vitalnog objekta – bolnice. Vrebala je iza svakog ćoška, vođena optikom s okolnih brda. Nisam se bojao. Ako bude moj red, samo neka bude brzo. Da ne ostanem teško ranjen. Da ne budem na teretu i sebi i drugima.

S takvim crnim mislima legao sam u krevet. Budio sam se. Sanjao sam kako igram karte, kao nekada, s Đemailovim sinovima Đeminom i Hajragom... Sve je novo i čitavo, sa staklima na prozoru, sa strujom i vodom, s punim prodavnicama! Čiste su ulice, na stadionu djeca, sve kategorije, pioniri, kadeti, juniori Fudbalskog kluba “Stupčanica”. Svi smo tu... A onda, budim se, tek na moment ili dva. Sve je tamno, razvaljeno, košmarno, sve je poput horora u kojem igramo glavne uloge.

Olovo je svakim danom nesigurnije mjesto za život. Kako dolaze topliji dani, učestalija su granatiranja u dužim intervalima. Da li je bila dobra odluka doći iz Kladnja? Hoćemo li ponovo morati u izbjeglištvo? Rojila su se pitanja... Osjećao sam odvratnost, tjeskobu, pritisak, nisam mogao mnogo toga učiniti. Na san mi je izašla i tetka Dika. “Ti uradi sve što je do tebe, sinko, ostalo je sudbina. I s bismillom”, prisjećao sam se riječi koje mi je nedavno rekla.

Ne znam koliko je bilo sati, preznojavao sam se, budio, buncao, kao u nekom košmaru, dok me konačno nije svladao duboki san. Propao sam u “crnu rupu” i odjednom je sve postalo nevažno i daleko.

Još jedan mučan dan bio je iza nas, iscrpljujući dan tuge i žalosti, dan gubitka dragog čovjeka, dan sekiracije, dan sučeljavanja s najvećim strahovima, dan kada shvataš, natenane, da sloboda nije tek puka riječ, fraza u historijskim čitankama...