Viđaju ih svaki dan: dječak bos i odjeven u umrljani dres nekog kluba prilazi strancu u Dakaru. Promrmlja nekoliko riječi držeći praznu limenku, maše limenkom prema strancu. Iza njega krije se još troje bosonoge djece, kao da čuče, napeto očekujući hoće li stranac odlučiti zavući ruku u džep. Primijete li metalni sjaj kovanice od sto CFA franaka (15 eurocenti), pojurit će za svojim partnerom tražiti svoj dio.
Ako stranac odgovori odmahivanjem glave na kolovođin zahtjev ili davanjem samo zlatnika od 25 franaka (3 centa), ostali slegnu ramenima i odu pitati drugog prolaznika . Većina gradova Gambije, Gvineje Bisao, Malija, Mauritanije i Senegala prepuna je ove bosonoge djece koja prose, mnogi nose prljavu odjeću, mnogi idu bosi, mnogi govore šapatom, kao da se boje pitati
Ali ta djeca ne patroliraju ulicama bez riječi ili razloga: oni su talibé, talibi. Djeca od pet do petnaest godina koja provode sate na zapadnoafričkom suncu moleći za milostinju ili kradući hranu. Talibé su dio stoljetne društvene strukture koja u Senegalu može prikupiti između 20 i 30 miliona eura godišnje. Oni su dio tradicije starije čak i od kolinijalnih vremena, povezana je sa islamskom religijom, s obrazovanjem koje mnogi roditelji u regiji žele za svoju djecu i s dubokom tradicijom zapadne Afrike.
Riječ talibé dolazi od arapske riječi talib, čije se značenje može prevesti kao "učenik" ili "tragač", oba u odnosu na proučavanje Kur'ana. Očito je da i riječ talibani potječe od ovog korijena, budući da su i oni u svojim počecima bili učenici medresa u Afganistanu. Neki se danas mogu iznenaditi da talibana ima po cijelom svijetu.
Zapadnoafrički talibé još uvijek nije pustio bradu i njihovo oružje je limenka. Uobičajeno im je da ulaze u prepune autobuse gdje ponekad zapjevaju dok sa limenkom prolaze među putnicima.
Prvobitna namjera taliba bila je da ih roditelji neko vrijeme pošalju medresu kako bi naučili ponešto o muslimanskoj vjeri koja prevladava na tim prostorima, kako bi se upoznali i komunicirali s društvenom stvarnošću iz svojih zemalja od ranog djetinjstva i, ako bude sreće, jedno od djece postati marabout u budućnosti, učitelj Kur'ana i cijenjeni vjerski vođa zajednice.
Djeca mogu provesti cijele godine u medresi koja je u tim zemljama poznata pod nazivom daara ili ih pošalju roditelji u sezoni kada nisu obavezni raditi u polju. Četiri mjeseca idu u školu, naredna četiri mjeseca vraćaju se na posao u njive i tako sve dok roditelji ne razmotre njihov budućnost ili dok dijete ne prestane biti dijete. U Senegalu se mogu naći djeca koja dolaze iz Gvineje Bisao ili Malija iz ovih razloga.
Ali zapadnoafrička društva su podijeljena u vezi sa njima, posebno ono u Senegalu. Dok većina stanovništva podržava tradiciju i ima onih koji jedva čekaju da svoju djecu pošalju u medresu, baš kao što su ih njihovi roditelji poslali, drugi to ne žele.
Oni tvrde da je originalna ideja prerasla u iskorištavanje maloljetnika za punjenje blagajni medresa a da je proučavanje svetih tekstova potisnuto u drugi plan. Najveću buku do sada digle su nevladine organizacije poput Human Rights Watcha i Amnesty Internationala, iako najveću težinu daje rastuća društvena rasprava koja se odvija u Senegalu.
Osim toga, postoje izvještaji koji govore da neki od starijih taliba seksualno zlostavljaju mlađe dječake jer među njima nema djevojčica.
Procjenjuje se da gotovo 100.000 talibé djece prosi svaki dan na ulicama velikih gradova Senegala. Marabout zahtijeva da se oni vrate u daaru s prikupljenim minimalnim iznosom između 400 i 800 CFA franaka (između 60 centi i 1,2 eura dnevno).
Ono što posebno zabrinjava nevladine udruge i organizacije za ljudska prava jeste to što kazne koje dobivaju djeca koja ne dobiju dnevni minimum mogu proći kroz to da ostanu bez večere (što znači da ne jedu cijeli dan) ili da pretrpe prave batine od marabouta.
Valja napomenuti da financiranje talibéa ne ovisi o dobročinstvu Evropljana koji dolaze u posjetu regiji. Osim najlukavije djece koja patroliraju turističkim područjima, većina svoju dnevnu kvotu skuplja među svojim sunarodnjacima.
