Islamska Republika Iran ponovo je u žiži svjetske javnosti i u fokusu globalnih medija, ali ne zbog iscrpljujućih diplomatskih pregovora koji se tiču nuklearnog statusa ove respektabilne i strateški izuzetno važne države u regiji Zapadne Azije, ili ulozi Irana u regiji kao lidera pokreta otpora zapadnom hegemonizmu, već zbog protesta u čijem je središtu simbolično pitanje nošenja mahrama hidžaba.
Kada je riječ o iranskim masovnim protestima, neophodno je razumjeti političku dimenziju i pozadinu protesta pored opravdanih zahtjeva iranskih građana koji su frustrirani teškom socioekonomskom situacijom u zemlji. Treba imati na umu da nije riječ o običnim protestima koji se ponekad dešavaju u Evropi ili drugdje u svijetu, već treba razumjeti i dublju dimenziju, jer pored mirnih i legitimnih protesta koji su u Iranu česta pojava i koji nisu zabranjeni, postoji i ozbiljnija dimenzija gdje je riječ o pokušajima poticanja oružane pobune i različitih oblika terorističkog djelovanja u cilju destabilizacije Irana i rušenja ustavnog poretka ove zemlje, svrgavanja poretka i instaliranja novih, prozapadnih političkih snaga.
Naravno, svako može imati svoje poglede kada je o Iranu riječ na osnovu vlastitog znanja i iskustva, ili neznanja i propagande, mržnje ili histerije, ovisno o agendi kojoj se služi. Nemaju svi posmatrači, pa ni kritičari Irana identično mišljenje o toj zemlji i političkim i društvenim prilikama u njoj. Ono, pak, što nedostaje u preovladavajućem zapadnom redukcionističkom diskursu glede Irana jeste nedostatak ozbiljnijeg pristupa i racionalnosti, ravnoteže i objektivnosti, poznavanja novije povijesti Irana. U zapadnom narativu o Iranu preovladavaju neznanje, propaganda, mržnja, histerija i naravno demonizacija svega onoga što je u vezi s Iranom, a što je u sukobu s američkim diskursom i radikalnijim sekularnim evropskim percepcijama i dakako izraelskim manipulativnim projekcijama kada je u pitanju imidž Irana u svijetu.
Postoji niz drugih, važnijih pitanja i izazova s kojim se suočava revolucionarna islamska republika, od simboličkog pitanja hidžaba, teške ekonomske krize uzrokovane američkim sankcijama koje imaju katastrofalne posljedice po iransku ekonomiju i društvo. Na zapadu se minimiziraju legitimni zahtjevi i opravdan sigurnosni aspekt s kojim se Iran suočava, na isti način s onim s kojim se suočava susjedna Republika Türkiye.
Iran je multietnička i pluralna država u kojoj pored većinskih Perzijanaca žive različiti narodi, Azeri, Arapi, Kurdi, Baluchi, Armeni, Jevreji i druge etničke skupine koje su uglavnom stoljećima odlično integrirane u iransko društvo. Također, kada se Iranu pokušava pripisati svojevrsno sektaštvo i isključivost, prigovara mu se propagiranje šijitske pravne škole u islamu, pri čemu se gubi iz vida činjenica da Iran podržava brojne sunitske grupe kao što je Islamski pokret otpora u Palestini. Istovremeno, u Iranu živi najveći broj Jevreja izvan Izraela u islamskom svijetu, da ne govorimo o velikom broju pravoslavnih Armena i sunitskih Arapa, poznatih kao Ahvaski Arapi, kao i sunitskih Balučija. Čitava jedna jugoistočna provincija Irana zove se Sistan-Balučistan. Na sjeverozapadu živi značajan broj Kurda.
Iran je itekako svjestan da se ovaj njegov pluralni aspekt može iskoristiti i zloupotrijebiti od protivnika Irana u cilju širenja separatističkih tendencija, obojenih revolucija i oružanih pobuna. Praksa je pokazala da je to u novije vrijeme učestala pojava. Stoga, kada čujemo da je Iran neutralizirao podzemlje separatističkog kurdskog pokreta KDPI na sjeveru Iraka balističkim raketama s udaljenosti od 200 km, pogodivši sobu u kojoj se održavao sastanak terorističkih komandanata, onda će steći jasniji uvid u prirodu prijetnje s kojom se Iran suočava, ali i sofisticiranost i sposobnost da se tim izazovima adekvatno suprotstavi. Čak ni jedan od najvećih izraelskih eksperata za strategiju i raketnu tehnologiju Uzi Rubin nije se mogao oteti dojmu oduševljenja i kad je spomenuo hirurški precizan iranski napad u gradu Koya 2018, koji su iranske snage, kako je kazao Rubin, izvele besprijekorno s minimalnim troškovima i bez ikakve kolateralne štete.
Kao što su sve velike imperije nakon Irana uspjele asimilirati različite narode, treba imati u vidu da je današnji Iran zapravo nasljednik drevne perzijske civilizacije koja je u jednom momentu obuhvatala više od 40 posto poznate globalne populacije. Drugim riječima, riječ je o jednoj od najstarijih i najuspješnijih ljudskih civilizacija. Ovu historijsku perspektivu nikad ne smijemo gubiti iz vida kad se upuštamo u bilo kakve rasprave o Iranu. Iran, dakle, posjeduje, kao i Kina ili Indija, bogato naslijeđe državnog, diplomatskog, vojnog i kulturološkog znanja i svijesti o sebi i bilo kakav pokušaj podrivanja ovog osjećaja kod iranskog naroda ne može uspjeti.
Jedan od vodećih američkih i svjetskih teoretičara i eksperata za međunarodnu politiku i diplomaciju Trita Parsi, porijeklom Iranac, nedavno je ocijenio da je nemoguće razumjeti današnji Iran bez dubokog poznavanja i razumijevanja onog što se u Iranu dogodilo prije nešto više od četiri decenije, 1978. Te godine počeli su masovni protesti protiv iranskog despota, monarha Reze Pahlavija, koji je mjesecima pokušavao dodvoriti se građanima.
U televizijskom obraćanju šah je tada kazao: “Čuo sam glas vaše revolucije.” Priznavši svoje greške, obećao je da će ih korigirati. Naravno, to mu nije pomoglo da ostane na vlasti, već je takav njegov potez, kako vjeruju iranski revolucionari, još više ubrzao njegov pad i bijeg iz zemlje. Treba razumjeti da današnja vlast Irana sebi neće dozvoliti da učini ono što je šah Reza Pahlavi uradio 1978. Naravno, tragična smrt mlade iranske djevojke kurdskog etničkog porijekla Mahse Amini velika je tragedija i žalost. Ali treba također uvažiti činjenice da je djevojka prethodno imala srčane tegobe te da je njena smrt koja se desila polovinom septembra 2022. iskorištena kao okidač za intenziviranje američko-iranskog ili zapadno-iranskog propagandnog, ali i stvarnog tajnog obavještajnog rata i pokušaja destabilizacije Irana kao države i kao simbol za mobilizaciju širokog propagandnog antiiranskog fronta na zapadu koji se mogao primijetiti posebno kod feministkinja koje su sjekle svoje kose, skidale mahrame u znak protesta.
Ni izbliza toliki gnjev i nezadovoljstvo zapadni liberali i feministkinje, lažni borci za ljudska prava nisu pokazali za sudbinu Palestinki ili aktivistica za ljudska prava u nekim drugim autoritarnim arapskim državama ili pak za sudbinom Juliana Assangea, koji godinama leži u kazamatima evropskih demokratskih prijestolnica koje se predstavljaju bastionima ljudskih prava, sloboda i demokratije. Tako je i tragični slučaj Mahse Amini, koji je, zapravo, potpuno ogolio licemjerni odnos zapadnih sekularnih dušebrižnika koji pitanju ljudskih prava prilaze selektivno u ovisnosti o tome u čijem interesu djeluju i agitiraju.
Nije nimalo slučajno da se parole i slogani “Zan, zendegi, azadi” (“žena, život, sloboda”) koristi danas, a ne recimo “dolje diktatura”, slogan koji su iranski revolucionari uzvikivali davne 1979. Bez obzira na intenzitet iranskih protesta, rekli bismo i stanovitu hrabrost nekih prosvjednika u konfrontaciji sa snagama reda, šanse da će ovakav način konfrontacije s vlastima Irana uspjeti su minimalne. Naravno, kada je bivši američki predsjednik Donald Trump uveo strategiju maksimalnog pritiska protiv Irana, njegovi su savjetnici i službenici administracije vjerovali, i danas vjeruju, da su protesti u Iranu upravo rezultat i zasluga Trumpove strategije i politike prema Iranu.
Logika američkog ekonomskog i obavještajnog rata protiv Irana jeste sljedeća: što se više Iran izloži ekonomskim pritiscima, to će nezadovoljstvo populacije Irana postati nemoguće kontrolirati da će jedini očekivani ishod biti totalni revolt protiv vlasti. Tako je Rudi Džulijani, bivši republikanski gradonačelnik New Yorka i vodeći simpatizer iranske opozicione terorističke organizacije Mudžahedin Halk (MEK), čije je snažno prisustvo zabilježeno i u Albaniji, na skupu ove organizacije pohvalno istaknuo da su neki Iranci spremni da svoje organe prodaju za 500 američkih dolara.
Eto vidite da sankcije imaju smisla i da su djelotvorne, kazao je Džulijani, dodavši kako su upravo ovi rezultati uvjeti koji će doprinijeti uspješnoj revoluciji u Iranu, koji američki i zapadni protivnici Irana priželjkuju. Bilo bi dobro kada bi se borci za ljudska prava pozabavili i ovim fenomenom i njegovim humanitarnim aspektima. Parsi navodi kako su američke sankcije proteste učinile frekventnim, ali ne i uspješnim. S druge strane, nije teško zaključiti da, iako su neki protesti posve opravdani, nije teško prepoznati da se ovdje također u većoj mjeri radi o oprobanoj strategiji propagandnog, obavještajnog i ekonomskog rata protiv Irana.
Neki od najelokventnijih iranskih komentatora kao što je Muhamed Marandi s Katedre američkih studija Univerziteta u Teheranu priznaje da u Iranu stvari trebaju biti bolje i da legitimne proteste treba odvojiti od nereda koji imaju za cilj destabilizaciju političkog poretka i rušenje države. Činjenica je da su američke sankcije nanijele veliku štetu iranskoj ekonomiji. Procjene su da je prodaja iranske nafte smanjena za 80 posto. Ipak, prema riječima ministra vanjskih poslova Irana Hosseina Amirabdollahiana, koji je nedavno boravio u kratkoj službenoj posjeti Bosni i Hercegovini, Iran ipak uspijeva da svoju naftu plasira unatoč američkim sankcijama. Kao rezultat sankcija, broj siromašnih Iranaca s 22 povećao se na 32 miliona.
No, Iranci su svjesni da su bezvlašće i nered opasniji od funkcionalnog iako nesavršenog društva. Arapsko proljeće u Libiji, Egiptu, Siriji i drugdje proizvelo je nesreću, rat, stradanja i patnje. Iranci su svjesni da bi krah države bio opasniji od teškog ekonomskog stanja. Nema sumnje da je većina Iranaca također svjesna da američke sankcije nemaju za cilj da usreće iranske građane već da ih učine još slabijim i ovisnijim. Nade koje prosvjednici u Iranu polažu u zapadni model liberalne demokratije i sekularizma nisu se ostvarile u sličnim situacijama, npr. u Iraku, čije je društvo potpuno razoreno i nakon svrgavanja diktature Saddama Huseina Irak se pretvorio u poligon povoljan za nastanak Al-Kaide, ISIL-a ili pak različitih paravojnih milicija.
Eksplozija nedavnih iranskih protesta potaknuta je u simboličnom pogledu ne toliko fenomenom zakona o nošenju mahrame (hidžaba) koliko prenaglašenim korištenjem ovlasti tzv. moralističke policije (Gasht-e-Ershad) protiv iranskih građanki koje se percipiraju nepristojno odjevenim. Iako posve simbolično, danas je pitanje mahrame katapultirano u samu žižu političkog diskursa u Iranu i o Iranu. Iran nije centralizirana niti totalitarna država, kako se to pokušava servirati u zapadnoj propagandi. Naravno, vrhovni vođa Irana Ayatollah Ali Khamenei najviši je autoritet kada je riječ o nekim ključnim, strateškim političkim pitanjima Irana.
Ipak, treba također imati u vidu da je to njegovo pravo koje on rijetko koristi kako bi razoružao svoje kritičare u Iranu. To je dokaz da Iran nije diktatura kakvom se želi predstaviti u očima javnosti na zapadu. Jedan od primjera jeste stav vrhovnog vođe Irana u vezi s pregovorima o nuklearnom programu Irana JCPOA. Iako je Imam Khamenei bio protiv tih pregovora, nije spriječio administraciju bivšeg predsjednika Hasana Rouhanija da stupi u pregovore u cilju normalizacije odnosa sa zapadom u cilju eliminacije ekonomskih sankcija i izlasku iz izolacije. ekonomskog rata protiv Irana. Vrhovni vođa Irana sve je vrijeme isticao da se Amerikancima ne smije vjerovati i da Iran mora voditi računa da postigne nivo samoodržive ekonomije i neovisnosti o zapadnim ekonomskim mrežama. Primjer agende JCPOA-a zorno ilustrira da je proces donošenja odluka u Iranu decentraliziran, a ne skoncentriran u rukama jednog čovjeka ili institucije. Odluke u Iranu donose se ili u kolaborativnom procesu dogovora, često pred očima javnosti i uz oprečne stavove, argumentaciju i opoziciju.
To se može osjetiti u parlamentarnim debatama, medijskom ratu ili raspravama iza zatvorenih vrata, posebno u teološkom središtu Qom. U Iranu postoje tri osnovna centra političke moći. Na prvom mjestu je vrhovni vođa, imam (rehber) kojeg opslužuje čitava administracija revolucionarnih organa, vojska, policija, Islamska revolucionarna garda (IRGC), ali i armija dobrovoljaca koja ima nekoliko miliona članova, poznata kao Basidž. Drugo, Iran ima svoju vladu na čelu s predsjednikom republike i ministrima, parlamentom i državnim aparatom (birokratijom). Treća komponenta vlasti u Iranu jeste Hawza ili teološki centri u Qomu, koji okupljaju na hiljade islamskih šijitskih učenjaka, pravnika, teologa.
Oni imaju utjecaj i često oblikuju javno mnijenje i usmjeravaju politiku vlade, iako imaju ključnu riječ u definiranju, tumačenju islama i njegove uloge u društvu. Sva tri ova centra, kako navodi Sharmin Nirvani, na različite načine imaju važan utjecaj na formuliranje državne politike, unutrašnje i vanjske. Imaju svoje sljedbenike i simpatizere, medije, institucije, ekonomske interese i dakako utjecajne ličnosti. Kao što i u demokratskim zemljama zapada postoje razne interesne grupe i utjecajni centri moći, tako je i u Iranu, iako u drugim okvirima i pod okriljem ustava koji je formuliran nakon islamske revolucije 1979. Dijalog, sučeljavanje i nadmetanje ovih centara koji ravnopravno sudjeluju u definiranju i vođenju politike proizvodi određene rezultate. Ovu perspektivu treba imati u vidu kada se sa strane posmatra i moralizira o pitanju opravdanosti i uloge nošenja mahrame u Iranu.
Nema tog centralnog autoriteta koji može i želi jednom odlukom ili dekretom izdati direktivu glede nošenja hidžaba koje je koliko simbolično, toliko i kompleksno u Iranu. Različita poimanja, kontradikcije mišljenja i pristupi su tako prisutni da ne postoji samo jedan stav. Tako je i kod ženske populacije. Očevici koji su nedavno boravili u Iranu navode da su primijetili šarolikost glede nošenja hidžaba. Po restoranima i ulicama, aerodromima, bazarima, univerzitetima, parkovima ima žena koje ga nose, a ima i onih koje su bez mahrame. Osobno sam se imao priliku uvjeriti u ovu tvrdnju za vrijeme posjete Iranu 2016. godine.
Ovaj trend nije nastao kao rezultat protesta u septembru ove godine. Zapadni mediji namjerno ili u neznanju naprosto prešućuju i ne spominju ovaj relaksirajući trend. U zapadnim medijskim, ali i bosanskohercegovačkim medijskim narativima o tome se uopće ne govori, već se teatralno i pretenciozno, kako bi se dodvorilo zapadnoj agendi glede Irana, pažnja poklanja rezanju kose i demonstrativnom skidanju mahrame kao podrška Irankama koje su se drznule suprotstaviti iranskoj moralističkoj policiji. Nije nikad bilo sličnog otpora saudijskim mutawwiinima. Oni kao da i nisu postojali, jer, ipak, Saudijska Arabija je bila američki bliski saveznik i klijent, a Iran je predvodnica sila zapadnom hegemonizmu u islamskom svijetu. Danas možete vidjeti Iranke, mlade i starije, bez hidžaba, s mahramom na glavi, ili s tradicionalnijim crnim čadorom kako zajedno šetaju ulicama iako je po zakonu u Iranu hidžab obavezan. Pa ipak, niko nasilno ne primjenjuje ovaj zakon dok se ne pojavi eršad kojeg vlasti angažiraju samo u specifičnim intervalima, npr. kada su teolozi u Qomu nervozni zbog opadanja morala, ili kada se se konzervativnije snage bore za primat nad reformistima, ili pak kada postoje geopolitičke tenzije na granicama zemlje. Zbog protesta koji traju tri mjeseca i ozbiljnih nereda, čini se da pitanje hidžaba dolazi do izražaja među pomenutim konkurentskim centrima moći Islamske Republike.
Analitičarka Shermin Nirvani navodi kako su iranske sigurnosne snage kao npr. IRGC, koje djeluju pod Hameneijevim autoritetom, možda najmanje ratoborne po pitanju hidžaba. Oni su fokusirani na opasnost od vanjske infiltracije, sabotaže, antiterorističke operacije, a ne na sitnice svakodnevnog života i ponašanja. Ne treba zaboraviti da je hidžab simbol islamske republike, a simboli se, kao što se može prepoznati u brojnim hibridnim ratovima vođenim u zapadnoj Aziji i šire, prva i najlakša meta vanjskih provokatora koji ove koncepte efikasno koriste u informacijskom ratu na geopolitičkom nivou. Slogani i rekviziti često su najjednostavniji propagandni trikovi za privlačenje građana koji su još neodlučni, da prigrle antivladinu poziciju. Alati identiteta suštinska su komponenta operacija promjene režima. Morate delegitimizirati postojeće nacionalne simbole da biste stvorili nove.
U Iranu je slika mlade žene bez hidžaba brzo postala jedan od simbola protesta na društvenim mrežama. Ironično, hidžab bi se potencijalno mogao posmatrati kao identitetski rekvizit za Islamsku revoluciju iz 1979, simbol koji je lahko prepoznati i koji je odmah identificirao različita politička ili vjerska stajališta. Kao rezultat toga, u propagandnim napadima na Iran koji podržavaju strane sile hidžab će gotovo uvijek biti meta za delegitimizaciju vlasti. U posvemašnjoj antiiranskoj islamofobnoj histeriji na zapadu, koja je dakako prisutna i u našoj državi, zanemaruje se činjenica da postoje i milioni Iranki koje su odabrale nositi mahramu i koje ne žele biti maltretirane, kao što su bile njihove sestre davne 1936, kada je tadašnji monarh Reza Pahlavi zabranio tradicionalno islamsko pokrivanje. Stoga, pitanje mahrame ne treba shvatati površno jer je i britanska kraljica često znala nositi mahramu. Nikad joj niko zbog toga nije zamjerao.
