Pod ovim naslovom u članku, kojega smo napisali u 4. broju našega lista, kako rekosmo, da nijesmo Srbi niti Hrvati, već da ostajemo i na dalje Bošnjaci, ter Bošnjaci, kao što su nam i naši pradjedovi bili. Naš prijatelj Ivo i Jovo na to još višu graju podigoše, te nema ni srpskog niti hrvatskog glasila, u kojemu na nas ne napadaju, grde, ruže, i još nam neki u buduće prijete, što ne kabulimo njihovo ime primiti na se.

Veli „Obzor", „Narodni List", „Crvena Hrvatska" : nema bosanskoga naroda, niti bosanske narodnosti. S druge strane „Srbobran“, „Bačvanin", „Branik" i sva druga srpska glasila da ne samo Bosna i Hercegovina, već čak i Dubrovnik da je srpski grad, ter može biti da će brzo reći, i sami Rim da je srpski grad i da u njemu stanuje srpskog naroda neki ogranak.

Jer njihova glavna lozinka tako glasi: Srbi svi i svuda!

Mi velimo i Ivi i Jovi: dragi naši prijatelji, ostavite nas u miru, mi možemo i u buduće biti dobri prijatelji, ako ostanemo i na dalje ovo, što smo vazda bili. Za ljubav drugoga veoma je mučno, gorko, a i sramota bi bila, promijeniti svoju narodnost i drugim se imenom nazvati, nego što su nam se naši stari nazivali. Mi smo i prvo kazali: svakom svoje, pa mirna Bosna.

Da nam je bilo upitati Husein kapetana Gradačevića, zmaja od Bosne, kada je sa Osmanlijama zametnuo kavgu, oli se bori za srpsko oli za hrvatsko pravo i narodnost, mislimo sigurno da bi odgovorio: „Ne vala, ni za jedno ni za drugo, nego samo za svoju braću i za pravo svoje domovine Bosne ponosne." Prije dvadeset i pet godina t. j. za vremena bosanskog valije Osman Šerif paše, kada nije u Bosni bilo gotovo ni spomena niti o srpstvu niti o hrvatstvu, u ono vrijeme novina, koja je izlazila ovdje u Sarajevu pod naslovom „Sarajevski Vjestnik" u svome prvome broju god. 1866. mjeseca aprila u uvodnom članku piše njegov urednik poznati gosp. Sopron, koji i sada u Zemunu živi, izmegju ostaloga doslovce ovako: „Bosna je svoju istoričnu induvidualnost pri svim promjenama vremena zadržala, i njena prastara narodnost ovdje je preživila bure prošlosti. Bosanski narod izražava narodnost u potpunom smislu, koja nije samo genetična, nego i istorično spojena sa ovom zemljom, i nju ograničavajući takogje ograničavana, ostala je nepovregjena različnošću vjeroispovjedi".

Dakle ovo nije Muhamedovac pisao, već brat Srbin, koji poznaje bosansku prošlost dobro i narodnu povijest, pak da reču naše komšije, to su gusle istočnijeh presuda; za to mislimo i Ivo i Jovo kad biše ostavili političke nazore, a metnuli ruku na srce, da biše i oni priznali bosansku narodnost i njezinu istoričnu prošlost, kao i gosp. Sopron.

Dalje piše gosp. fra. Knežević u povijesti Bosne, koju je izdao prije nekolike godine za Bošnjake, za bosanske kraljeve itd. ali o tome ćemo u kojem dojdućem broju opširnije pisati. Mi od sebe što napišemo, veli nam Ivo i Jovo, to su Muhamedovci pisali, to samo oni tako misle i vele, za to ćemo se od sele opozivati na pojedine vjerodostojne i nepristrane osobe, koje su bez političkog upliva o nama Bošnjacima sudili i pisali. Vele Srbi za glasovitog velikog vezira Sokolovića Mehmed pašu, da je bio Srbin, a pišu Hrvati, da je bio „glasoviti Hrvat".

Dakle nije mogao biti oboje, za to trebalo bi, da imadu pravo Srbi oli Hrvati, pa s toga velimo, da ni jedan u tom pogledu pravo ne govori, već ih na to vodi vjerski ili narodni fanatizam, jer kad bi pravo i bespristrano sudili, rekli biše kao što je svemu svijetu poznato, da je bio Sokolović pravi Bošnjak i bosanski sin, koji je u svojoj domovini vječni spomen ostavio, kao višegradsku ćupriju i druge mnogobrojne zgrade u istoj okolici. Bilo je i Srba i Hrvata paša i velikih vezira, ali su se vazda zvali Hrvati svojim narodnim imenom, na primjer kao u pošljednje vrijeme što je bio Hrvat Omer paša toli glasoviti i tako megju narodom prozvati Kujudži Hrvat Mehmed paša, koji leži u posebnom turbetu u Carigradu.

Nije tajao niko njegovo ime, nijesu ga zvali Bošnjakom, nego Hrvatom. A što se tiče Srba, buduć da je srpstvo skopčato s vjerom, bila bi uvrjeda, nazvati jednoga turskoga pašu Srbinom, zato nema običaja ni danas, nazvati jednoga muslimana Srbinom.

Dakle kod Osmanlija zvao se Bošnjak Bošnjakom, a Hrvat Hrvatom, pa sve jedno, ma kako visoko se on popeo bio. Čuditi se i za Ali pašu Stočevića ili za glasovitog junaka Smailagu Čengića kako se ne preotimlje Ivo i Jovo za nje, Ivo da su Hrvati, a Jovo da su Srbi, a to znade i baba, koja sjedi u budžaku pokraj vatre, da nijesu niti jedno ni drugo. Za to veli narodna poslovica, „ako laže koza, ne laže rog".

Mi mislimo, da današnji veliki Srbi oli Hrvati zamjeraju pokojnom Mažuraniću, što nije u svom eposu Čengić agi nazivao Smailagu Čengića Srbinom ili Hrvatom. Bože dragi, zar može kroz tako kratki zeman na vrijeme toliko uplivisati, da čovjek govori ono, što mu nije nikad otac ni pradjed ni u snu snio, a kamo li govorio.

Opet velimo i molimo Ivu i Jovu, nek im nije hatur na nas, što svačije poštujemo, a svojim se dičimo.