U odnosu na državne granice koje idu većim riječnim tokovima i planinskim masivima, granice koje prolaze preko nižih orografskih uzvišenja bile su oduvijek izloženije udaru napadača. Prilikom sklapanja mirovnih ugovora i iscrtavanja geografskih karata bile su obično podložne stanovitim korekcijama. Stoga je pravo čudo kako su se stoljećima uspjeli održati pojedini dijelovi bosanskohercegovačke granice, a da uz to nisu pratile veći riječni tok ili teško prohodni planinski masiv. Jedna od takvih dionica jeste i dio granice na sjeverozapadu poznato kao Suha Međa.
Stara bosanska granica
Nakon što su prema odredbama Karlovačkog mira 1699. godine određene sjeverne, zapadne i jugozapadne granice današnje Bosne i Hercegovine (ranije Bosanskog ejaleta), one se nisu bitnije mijenjale kasnijim mirovnim ugovorima u Požarevcu, Beogradu, Svištovu i Berlinu. Dio granice na sjeverozapadu, na potezu od Bosanskog Novog, preko Bosanske Krupe i Bužima, skoro do Velike Kladuše, stoljećima je poznat pod nazivom Suha Međa. Ova je granica posljednje i do danas konačno oblikovanje naspram sjevernog susjeda imala u doba sklapanja Svištovskog mirovnog ugovora 1791. godine, što je svrstava u red najstarijih međudržavnih granica u Evropi. Baš od tog vremena osmanske vlasti započinju plansko naseljavanje pravoslavnih kmetova iz Like i Dalmacije u ovo područje, što će potrajati sve do izbijanja Velike istočne krize. U godinama nakon Drugog svjetskog rata stanovništvo Suhe Međe započinje masovna dobrovoljna preseljavanja u ravničarske krajeve Vojvodine, tako da su se do danas na bosanskom dijelu granice zadržali samo rijetki potomci nekad veoma brojnih pravoslavnih porodica.
Suha Međa dobila je naziv po brojnim brdima, većim i manjim brežuljcima i kosama, gorovitom području čija nadmorska visina ne prelazi 630 metara. U dužini od blizu 40 km zračne linije povezuje dvije granične rijeke, Unu i Glinu. Koliko je poznato, ovaj se toponim u historijskim izvorima prvi put spominje još 1784. godine, kada je izbio spor oko “suhe međe”. Kako to navodi historičar Galib Šljivo, na insistiranje Habzburgovaca za korekcijom granice te ustupanjem čitave teritorije do rijeke Une došlo je do jačih čarkanja između stanovnika Bužima i habsburških graničara, što je bio povod da u Bosnu stigne sultanov izaslanik Ahmed-aga Karađozbegović i smiri strasti u ovom dijelu Bosanske krajine.
Ćorkovača, mjesto logorovanja Petra Karađorđevića
Širi prostor Suhe Međe u posljednja tri stoljeća bio je vrlo često interesantan različitim pretendentima za prodor i upad na bosanski teritorij. Stoga su u više navrata neki od lokaliteta uz samu granicu bili pozornica važnih historijskih dešavanja. Ali, bez obzira na prirodne pogodnosti terena, u više se navrata pokazalo da je taj dio bosanske granice “vraški” uklet za svakog napadača, što se više puta potvrdilo kroz herojske pobjede vrlo odlučnih i dobro organiziranih Krajišnika. Sve poznate bitke koje su se vodile na ovom području, posebno one iz posljednjeg rata (Munja ’93 i Breza ’94), dodatno su potvrdile da je Suha Međa neprobojni bedem na kojem se stoljećima branila Bosna i kalio ratnički mentalitet krajiškog čovjeka.
Jedan od najznačajnijih događaja iz 19. stoljeća, a koji se veže za područje Suhe Međe, bio je ustanak koji je na ovim područjima vodio Petar Karađorđević Mrkonjić. Mimo volje obrenovićevske Srbije, koja je tražila da se povuče iz ustanka, Karađorđević je sve do ljeta 1876. godine boravio na Suhoj Međi – od Bojne, preko Bućevaca i Ćorkovače, sve do Dobrog Sela.
Ove godine navršava se 145 godina od herojske pobjede Krajišnika, u prvom redu Bužimljana, nad Karađorđevićem i njegovim ustanicima. Toj velikoj pobjedi regularnih bosanskih trupa i nizu dramatičnih situacija koje se vežu za ovaj događaj u historiografskim krugovima nije se do danas pridavala veća pažnja. Naprotiv, sve ono što je ostalo zapisano doima se kao jednostrano i nacional-romantičarskim bojama napisano štivo. Nakon austrougarskog razdoblja, u Jugoslaviji se pojavljuju prve službene verzije istine o Karađorđevićevom četovanju po Suhoj Međi. Na tragu velikosrpske hegemonije i umiljavanja beogradskim vlastima lokalni srpski politički predstavnici u bosansko-krupskom srezu 1925. godine podigli su i spomenik kralju Petru, na mjestu gdje je, kakve li ironije, Karađorđević bio poražen. Spomenik je oštećen u Drugom svjetskom ratu, a ruševni ostaci zarasli u gustiš i danas se nalaze na jednoj od kosa Ćorkovačkog platoa.
Nuhan Dizdarević – čovjek koji je zarobio Karađorđevića
Objavljena literatura o navedenom ustanku i četovanju po Suhoj Međi ne tretira one detalje koji nisu išli u prilog velikosrpskoj historiografiji. Tako najpoznatije djelo o navedenom ustanku predstavljaju lični Karađorđevićev dnevnik pod nazivom Dnevni zapisi jednog ustaša o bosanskohercegovačkom ustanku 1875–1876 godine. Kako s druge, bosanske strane nije opisan ovaj ustanak, do danas se jedina bosanska verzija ovog događaja sačuvala u naširoko rasprostranjenim usmenim predajama lokalnog stanovništva. Bez obzira na to što im treba pristupati s velikom dozom opreza, ovi usmeni izvori donose niz zanimljivih priča o ustanku i ustanicima te o grupama i pojedincima koji su im se hrabro suprotstavili i, na koncu, do nogu ih porazili.