April je 1994, na položajima smo oko Dugog visa, na obodima Stare Majevice. U početku, kada smo preuzeli položaj, držali smo stražu samo na vrhu brda, gdje smo stražarili po dvojica ili trojica. Noć prije glavnog događaja Ekrem Malkić i Dino postavili su nas na tri stražarska mjesta, a sljedeći dan ostavio je dva položaja pod stražom. Na vrhu brda bila su dvojica, a jedan je čuvao cestu koja je imala veliki zavoj iza brda. Linija je bila pomaknuta unazad prije tri sedmice. Četnici su imali plan da nas odbace još unazad kako bi u potpunosti ovladali cestom i brdom iznad nas. Gore iznad, na Štrkljenu i Bezimenom visu, često su se od ranog jutra čule detonacije i rafali pješadijskog naoružanja.

S Bezimenog visa čuvala se cesta koja je išla tačno ispod nas. Četnički položaji bili su na susjednim brdima, a na prednjem dijelu terena koji su kontrolirali na jednom manjem brdu. Taj njihov najbliži položaj, ispod kojeg je prolazila cesta zavijajući dalje ispod Bezimenog visa, bio je od nas udaljen približno 200 metara. Susjedni položaji, koje je držala četa iz Čelića, bili su odmah iznad Velića njiva.

Ujutro, između devet i pola deset, 22. aprila počelo je pojačano granatiranje našeg položaja. Postalo nam je jasno da četnici spremaju nekakav poseban napad. Ekrem je odlučio držati sve vrijeme pod stražom položaj na cesti s kojeg se dobro vidjelo čim bi se nešto pojavilo iza zavoja i dijela terena skrivenog samim brdom (Bezimenim visom). Taj položaj nije bio osobito dobro utvrđen jer smo ga pripremali dan ranije. Ljudi koji su bili prije nas za sedam dana nisu apsolutno ništa uradili na njegovom utvrđivanju. Inače je ovaj stari dio Majevice imao malo veći sloj zemlje pa bi se onda naišlo na kameni dio tla. U kamenu smo iskopali jamu podosta plitko jer se dublje nije moglo. Donijeli smo nekoliko balvana, pa smo onda i između njih nabili kamen. Nije bilo zaklona iznad glave koji bi nas štitio (poput bunkera), nego je to bio maleni rov.

Denis i Suad kopali su lijevi dio tranšeje.

„Nikako mi se ne dopada ovaj položaj koji štiti cestu. Ako krenu na nas, nemamo nikakvu preglednost“, mrzovoljno je kopajući brojao Suad.

Otišao sam gore, malo desno, ustranu. Bio je to veoma loše postavljen položaj. Nismo imali dobar pregled dijela puta prema krivini.

Mi smo, kao „malu bazu“, u podnožju Bezimenog visa imali dva odlično sagrađena bunkera u kojima smo spavali i boravili dok nismo bili na straži. To su bili tako čvrsti bunkeri da ih minobacačke granate nisu nikako mogle probiti, a vjerovatno niti obične topovske granate. Bili su sagrađeni od debelih balvana, a preko njih je nasuta crvena zemlja s kamenjem.

Oko jedanaest sati počelo je nevjerovatno žestoko granatiranje našeg položaja, i to baš tih mjesta oko ona dva bunkera. I do tada su padale granate, ali u nešto manjem broju i na mnogo veće udaljenosti od naše „male baze“ kod bunkera. Bilo mi je dosta čudno kako to da su odjednom postali tako precizni jer nikada granate nisu padale tako blizu. Kasnije sam saznao da su naši bili izgubili položaj na Dugoj njivi s kojega su se odlično mogli vidjeti podnožje visa i naši bunkeri. Vjerojatno su ondje četnici imali čovjeka koji je navodio minobacače kamo da gađaju.

Gađali su nas minobacačima od 120 mm ispaljujući plotunu od po šest-sedam granata. Jedan od tih plotuna preletio mi je preko glave i pao nekoliko metara dalje. Nekoliko minuta poslije u rov je uletio Mirza Jahić. Rekao je da ga je poslao Safet da nam bude pojačanje ako četnici krenu tenkovima po cesti, što smo očekivali da se može dogoditi. Nas dvojica šćućurili smo se u malom, improviziranom zaklonu i molili se da nam ne padne koja granata na glavu. Više nisam brojao koliko je plotuna zaredom palo na dva-tri metra od nas.

Bili smo zasuti prašinom i sitnim kamenjem. Sjećam se da se na trenutke nije moglo ništa vidjeti od prašine i dima, a bio je vedar dan.

U jednom momentu shvatili smo da moramo otići s tog mjesta i privremeno se skloniti u sigurnije bunkere. To nije bila osobito teška odluka, ali uhvatiti pravi trenutak da se ona provede bilo je nemoguće. Zapravo, morali smo ustati i potrčati, a u uspravnom položaju nema baš nikakve zaštite od gelera koji lete po zraku nakon pada granate. Ipak, nakon jednog plotuna ustali smo i u malom razmaku jedan od drugoga potrčali prema bunkerima. Trčanje nije bilo baš jednostavno jer je teren bio prepun kamenja i blago se uspinjao, a najbliži bunker bio je udaljen tridesetak metara od našeg položaja.

Kada sam neogreban uletio u bunker, iz mračne unutrašnjosti čuo sam: „Pomozite, pomozite nam!“ Nakon što su mi se oči privikle na polumrak, vidio sam više naših kako leže i previjaju rane. Rekli su mi da najprije pomognem Fikretu. Ležao je bez svijesti, vidio sam da ima ranu na lijevoj nozi, na bedru. Iz te je rane, nakon što sam je previo, još malo curila krv, ali ne mnogo, pa sam požurio pomoći drugima. Vidio sam da ispred ulaza u bunker leži i Mustafa koji je bio na mitraljezu. Momci su mi u onoj zbrci rekli da je mrtav. Ne sjećam se da sam ga ulazeći u bunker uopće primijetio. Ubrzo je jedna granata pala vrlo blizu ulaza. Mustafa se pomaknuo i počeo nešto mumljati. „Živ je“, viknuo sam tražeći pomoć da ga unesemo u bunker.

Jedan vojnik, koji nije bio ranjen, nalazio se u tolikom šoku da se nije usudio pomaknuti i pomoći drugima. Gledao je u nas širom otvorenih očiju dok su mu se ruke iz ramena kompletne tresle.

Neko od naših pomogao mi je da Mustafu uvučemo u zaklon bunkera. Dok smo ga uvlačili, jedna granata, koja je udarila u zid tranšeje, nanijela mu je nove ozljede na nozi. On se u jednom trenutku osvijestio i promumljao: „Momci , ovo je bio direktan pogodak“, a onda se opet onesvijestio. Sjećam se da je imao brojne rane na nogama uz slomljenu kost, ranu na trbuhu, glavi i na ruci. Vjerovatno je i meni trebalo dosta vremena da postavim zavoje na sve te rane dok su Fikret i Suad sjekli njegovu odjeću.

A onda su odjeknuli dugi rafali. Zaštektao je naš mitraljez. Spustio sam zavoj na zemlju i podigao se iznad tranšeje. Četnici su krenuli u napad na našu liniju. Momci lijevo od nas pružili su im otpor i zaustavili ih u usjeku tačno iza same krivine. Bacili smo Nihadu i Sulji zavoje i krenuli dolje ka cesti. Zasuli su nas rafali. Dio četnika uspio se probiti s lijeve strane. Došli su tačno ispod naših rovova. Počela je žestoka pucnjava s obje strane. Krijući se iza stabala debelih bukvi, pokušavali su nam se što više približiti. Zrna su zujala na sve strane tupo udarajući u grudobran, kidajući koru i komade debelih balvana. Uskoro se pojavio i Fikret s Mustafinim mitraljezom. Zasuo je četnike dugim rafalom. Zlatno svjetlucave čahure sipale su pod naše noge s njegovog redenika. Nadmoć mitraljeza u ovoj borbi odmah se primijetila.

Četnici su, pokušavajući da nađu zaklon između drveća, bili zasipani našim rafalima i uz glasne povike padali su niz strmi dio šume dolje prema cesti. Ubrzo smo preuzeli inicijativu i napravili živi spoj između naša tri rova. Sada je pucnjava bila još intenzivnija, samo su je nadvisivale detonacije ručnih bombi koje su naši momci bacali prema četnicima. Bijeli dim od barutnih gasova prekrio je šumu, nije se skoro ništa vidjelo. Ponovo je žestoko zapucalo i proključalo na sve strane. Naši momci s desne strane izašli su na cestu i izbili četnicima desni bok. Mogli su sada samo da se povlače niz strmu liticu. Uskoro je uslijedila njihova opća bježanija. Za samo nekoliko minuta vidjeli smo ih kako bježe gore uz cestu.

Mi smo napustili svoju tranšeju i uputili se dolje prema rovu jedinici. Naši momci izvukli su tri mrtva četnika i poredali ih pored ceste. Mi smo imali jednog poginulog i dva lakše ranjena momka. Sve okolo bilo je razvaljeno i uzorano od granata. Sišli smo do ceste gdje je bio ostatak našeg voda. Sanitetlija je previjao Suada, bio je lakše ranjen u ruku. Gore desno čuo se još pokoji rafal koji su četnici upućivali preko ceste prema našoj liniji.

Suad, onako zamotane ruke, ustao je, uzeo pušku i popeo se na brežuljak iznad rova. Počeo je učiti ezan. Njegov glas pun prkosa i inata odjekivao je šumom.

Četnici su još jednom zagrizli prevelik zalogaj.