„Upravo sam osnovao jevrejsku državu. Kad bih to danas izgovorio naglas, izazvao bih opći smijeh. Ali možda će ga se za pet ili pedeset godina svi sjećati." Bio je 31. august 1897. godine kada je jevrejsko-mađarski novinar Theodor Herzl (1860.-1904.) izrekao riječi koje su se pokazale proročanskima.

Tih dana, na poziv samog Herzla, oko dvjestotinjak delegata iz Europe, Sjedinjenih Država i Rusije okupilo se u Baselu kako bi dali život prvom cionističkom kongresu. Na otvaranju radova dobili su znak priznanja s Judinim lavom okruženim Davidovom zvijezdom i natpisom "rađanje jevrejske države jedino je moguće rješenje židovskog pitanja". Prostorija je odisala atmosferom velikih prigoda. Književnik Max Nordau (1849.-1923.), također porijeklom iz Budimpešte i veliki pristaša Herzla, nervozno je lutao iza pozornice. On je bio taj koji je sastavio program Ustavotvorne skupštine koji je trebao dovesti do stvaranja jevrejske države.

Herzl, koji se od tada smatra utemeljiteljem političkog cionizma, postavio je temelje projekta samo godinu dana ranije, 1896., objavivši esej „Jevrejska država“, esej koji je imao ogroman odjek među Jevrejima Evrope i postao programski manifest pokreta.

Nekoliko godina ranije, u časopisu Selbst-emanzipation, bečki intelektualac Nathan Birnbaum (1855-1920) već je upotrijebio izraz "cionizam" kako bi označio san o povratku na brdo Sion, mjesto prvog kanaanskog naselja 2400 godina p.n.e. Budući da su svjedočili rastućem njemačkom nacionalizmu unutar Habsburškog carstva, i Herzl i Birnbaum bili su uvjereni da bi jevrejski narod dijaspore trebao imati domovinu što je prije moguće.

Na kongresu u Baselu 1897. godine postavljeni su temelji cionističke organizacije s izvršnim direktorijem kojim je predsjedavao sam Herzl. „Međutim, po pitanju teritorija na kojem će se izgraditi jevrejska država, kongres nije odmah izabrao Palestinu“, objašnjava Arturo Marzano, historičar cionizma na Univerzitetu u talijanskoj Pisi. «U sljedećem desetljeću vodila se vrlo žestoka rasprava ko je podržavao tu hipotezu te kako bi Herzl, također, prihvatio neku drugu regiju, samo da postoji pristanak neke evropske vlade."

Primarni cilj identificiran u Baselu bio je upravo to: uvjeriti svjetske sile da podupru ciljeve cionizma. Herzl je pokušao diplomatskim putem najprije s Njemačkom, zatim s Osmanskim Carstvom i na kraju s Britanijom. Dok su Berlin i Istanbul bili nevoljki, London je isprva predložio jevrejsko naselje u istočnoj Africi, na području današnje Kenije (tada britanske kolonije). Afrička opcija je, međutim, definitivno odbijena na šestom cionističkom kongresu 1903. Slijedeće godine Theodor Herzl je umro a da nije postigao svoj cilj. Međutim, njegove su ideje iznjedrile prvu jedinstvenu organizacijsku strukturu, koja će dati temelje buduće države.

San o podršci evropske sile, posebno Britanskog Carstva, ostvario je hemičar ruskog porijekla Chaim Weizmann (1874.-1952.). Njegovo diplomatsko remek-djelo bila je Balfourova deklaracija od 2. novembra 1917. godine, kojom su Britanci po prvi put priznali Jevrejima "pravo na dom u Palestini”.

„Glavna motivacija Deklaracije“, tvrdi Marzano, ujedno i autor eseja „Povijest cionizma. Država Jevreja od Herzla do danas“, «mora se tražiti u želji Engleza da se uspostavi u području koje se smatra strateški važnim za svoju vanjsku politiku, blizu Suežckog kanala, i stoga temeljnim za trgovinu s Indijom, ali također uz Mezopotamiju, s njenim naftnim izvorima, korisnim za održavanje vojne, političke i ekonomske nadmoći.“

Mandatna Palestina pod britanskom kontrolom rođena je dakle s Balfourovom deklaracijom, dok je 1923. cionistički pokret osnovao Jevrejsku agenciju, kojoj je bila povjerena zadaća podrške engleskoj upravi. U samo nekoliko godina britanski mandat transformirao je jevrejsku zajednicu – koja je 1922. godine činila nešto više od 11% stanovništva pod britanskim mandatom Palestine, u naciju koja je 1946. imala 31% Jevreja i koja je imala sve potrebne uslove da postane nezavisna država: vladu, stranačke političare, obrazovni i zdravstveni sistem, funkcionalnu privredu i vojsku koja odgovara političkom vodstvu.

Ali cionizam nikada nije bio monolitan pokret i tokom godina proizveo je sukobljene političke opcije. Vizija Chaima Weizmanna, koji je podržavao potrebu stvaranja arapsko-jevrejske palestinske države, suprotstavljena je viziji "revizionističkih cionista" Rusa Zeeva Jabotinskog (1880-1940), naglašenijih nacionalista, koji su željeli stvoriti isključivo jevrejsku državu, tjerajući Arape iz tih zemalja.

Drugi svjetski rat, s istrjebljenjem miliona Jevreja u Evropi, značio je odlučujuću prekretnicu. Pritisak prema stvaranju jevrejske države u Palestini postajao je sve jači, kako je cionistički pokret dobivao sve veću međunarodnu podršku, prvenstveno od Sjedinjenih Država.

„Shoah je pretvorio cionizam u utočište, predstavljao je onaj spas koji velika većina Jevreja Srednje i Istočne Evrope koji su preživjeli istrebljenje više nije vidjela garantirano u svojim zemljama“, nastavlja Marzano. “Potvrdio je ono što je cionizam do tada govorio, odnosno da rješenje jevrejskog pitanja može biti samo jevrejska država i da Jevreji trebaju vlastitu domovinu kako se ono što se dogodilo više nikada ne bi ponovilo."

U tom je ozračju 1947. godine postignut prvi pokušaj političkog rješenja: u novembru te godine Ujedinjeni narodi izjasnili su se za podjelu Palestine na dvije nezavisne države. Prijedlog su, međutim, odbili Arapi, koji su htjeli stvaranje jedinstvene arapsko-jevrejsked ržave. Izbio je kratki građanski rat u kojem su cionističke snage izašle kao pobjednici (natjeravši mnoge palestinske Arape na početni egzodus, što je izvor "palestinskog pitanja") i konačno dajući život državi Izrael. Nezavisnost je proglašena 14. maja 1948. godine, nekoliko sati prije isteka britanskog mandata.

Chaim Weizmann izabran je za prvog predsjednika Republike. Međutim, čovjek koji je dominirao izraelskom političkom scenom nakon Drugog svjetskog rata bio je David Ben Gurion (1886.-1973.), vođa "socijalističkih cionista" i premijer Izraela gotovo neprekidno od 1948. do 1963. Cilj mu je bio konsolidirati zemlju kroz veliku imigraciju, ali, kako je izjavio izraelski historičar Zeev Sternhell, "nije u Ben Gurionovim govorima nikada bilo niti spomena jednakosti, pravde i univerzalnih vrijednosti. Socijalizam je postao sredstvo za ostvarenje cionizma."

Kritički glasovi počeli su se javljati u Izraelu 1950-ih. Jedan je bio onaj filozofkinje Hannah Arendt, koja je osporavala načelo postojanja jevrejske nacionalne države, budući da je ono apriori isključivalo stvaranje zajedničkog prostora u kojem bi Arapi i Jevreji mogli koegzistirati. „Međutim, ti su glasovi ostali nečujni“, nastavlja Marzano, „i taj nedostatak svijesti doveo je do toga da se cionizam sve više ukorijenio u nacionalističkoj viziji“.

Cionizam je i danas raznolika pojava. Krajem 1980-ih nova generacija izraelskih intelektualaca dala je život "postcionizmu", koji je propitivao prirodu države Izrael, kritizirajući kolonizaciju Zapadne obale i kontinuiranu diskriminaciju palestinskog naroda.

«Postcionisti», zaključuje Marzano, «vjeruju da ako vjerujete u potpuno demokratsku državu, došlo je vrijeme da prijeđete sa jevrejske na onu koja garantira prava svim svojim građanima». Ali nasilje koje je ponovno eksplodiralo posljednjih sedmica značilo je neuspjeh takve politike.